MAGDALENIĆ, Ignjat (Magdalenich, Magdalenics), političar i poduzetnik (Križevci, 3. VII. 1741 — Zagreb, 7. V. 1806). Sin pravnika Baltazara. Školovao se na plemićkoj Emmanuelovoj akademiji u Beču 1758–60 (izabran u dvorsku pratnju kneza J. W. Liechtensteina za posjeta Parmi 1760). Barun od 1762. Iznadprosječne naobrazbe, više puta natjecao se za položaje u kraljevinskoj upravi, no bio je samo prisjednik suda Križevačke županije 1762. i Banskoga stola 1792–93. Prema suvremenicima (B. A. Krčelić), nesposoban za javnu službu, sklon raskoši, kocki i zaduživanju, na bečkom dvoru odbijan je zbog neiskustva u ugarskoj pravnoj praksi i izostanka potpore bana F. Nádasdyja. Kao velikaš sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora, od kraja 1770-ih u njegovim tijelima (odbor za pritužbe na osnutak Severinske županije 1777, povjerenstvo za upute izaslanicima na zajednički ugarsko-hrvatski sabor 1790, 1792. i 1796, povjerenstvo o arhivima i za izradbu plana insurekcije protiv Francuza 1797). Kritičan prema apsolutističkoj vlasti Marije Terezije i Josipa II; nesuradnju sa staležima držao je povrjedom ustava Ugarskoga Kraljevstva te se pokušao politički pozicionirati među konzervativnijim hrvatskim plemstvom. Istupio protiv osnutka Severinske županije i povišenja kontribucije 1778, zbog čega je pozvan na saslušanje u Beč. Potkraj stoljeća ipak je povezan s dvorom: 1784. počasni je kraljevski komornik, a na poč. 1790-ih održava redovitu, donekle prisnu korespondenciju s nekadašnjim banom F. Balassom, čijoj preporuci duguje i položaj prisjednika Banskoga stola. Vodio je smotru vojske u pripremama za insurekciju 1798, bio nuncij hrvatskih staleža na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru 1802. Od oca je naslijedio posjede u Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji te palaču u Zagrebu (Demetrova ul., kbr. 7). Imetak je isprva uložio u trgovinu: 1760-ih pokrenuo unosan posao izvoza žita, prevozeći ga iz Bačke županije, Banata, Srijema i Slavonije preko Trsta, Rijeke i Bakra do Genove i Livorna. God. 1775. u Križevcima osnovao manufakturu keramičkih peći i posuđa za opskrbu palača i plemićkih dvorova, prvu takvu u zemlji. Iako je 1776. od kraljice dobio pravo izvoza proizvoda te više fiskalnih povlastica, manufakturu je morao zatvoriti nakon 1781. zbog premaloga domaćega tržišta, nedostatka radne snage, konkurencije te loših uvjeta prijevoza. Angažirao 1793. bečke stručnjake da na posjedu u Križevcima izrade tehnički napredan mlin, koji su pokretali volovi (oglašavao zakup u novinama Wiener Zeitung, 1796, i Preßburger Zeitung, 1798). Zatražio 1792. od bečkoga dvora dopuštenje da uz najamninu pretvori napuštenu crkvu klarisa u Zagrebu u kazalište i plesnu dvoranu, što mu nije dopušteno zbog propisa o izvlaštenju imovine ukinutih redova. Njegova supruga Alojzija, rođ. Sermage, dobila je odličje namijenjeno uzornim velikašicama za vođenje posjeda (Sternkreuzorden) 1802. Posljednji pripadnik svoje obitelji, pokopan je u grobnici obitelji Sermage u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu.
LIT.: I. Nagy: Magyarország családai, 6. Pest 1860, 234. — F. Fancev: Sitni prilozi za povijest hrvatske književnosti. Barun I. Magdalenić i kazalište u Zagrebu. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1938, 13, str. 313. — B. A. Krčelić: Annuae ili Historija 1748–1767. Zagreb 1952. — M. Despot: Križevačka manufaktura peći i suđa. Historijski zbornik, 13(1960) str. 209–214. — Ista: Pokušaji manufakture u građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću. Zagreb 1962, 56–61. — Zaključci Hrvatskog sabora, 9–10. Zagreb 1974–1975. — M. Vrhovac: Dnevnik – Diarium, 1. Zagreb 1987. — P. Maček: Rodoslov plemića i baruna Magdalenića od Male Mlake. Tkalčić, 19(2015) str. 187–190. — I. Horbec: Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća. Zagreb 2018.
Ivana Horbec (2021)
