MAGJER, Rudolfo Franjin
traži dalje ...MAGJER, Rudolfo Franjin (Mađer; Rudolf Franjin, Rudolf Franjo), pjesnik, prozaik i kulturni djelatnik (Zemun, 28. IX. 1884 — Osijek, 31. V. 1954). Učiteljsku školu završio u Osijeku 1903; profesorski ispit položio 1913. Bio je učitelj u Šljivoševcima 1903–06. i Valpovu 1906–09, potom u Osijeku nastavnik u vježbaonici pri Učiteljskoj školi 1909–12. i u toj školi 1912–20, prosvjetni izvjestitelj pri Virovitičkoj županiji odn. Osječkoj oblasti 1920–27. te nastavnik u Građanskoj školi do umirovljenja 1943. Pjesmama, pripovijetkama i crticama, epigramima, humoreskama, prigodnim i kulturno-prosvjetnim člancima te književnokritičkim osvrtima i pregledima surađivao među ostalim u izdanjima Bršljan (1899–1903), Pobratim (1900–14), Mali dobrotvor (1903–08), Narodna obrana (1903, 1906–14; Hrvatska obrana, 1915–20, 1928, 1930–33), Smilje (1903–12, 1927–29), Anđeo čuvar (1904–09, 1911–12, 1915–16, 1928–30), Domaće ognjište (1904–05, 1914), Vjesnik Županije virovitičke (1904–06, 1909, 1921–24; Vjesnik Osječke oblasti, 1924–27; Službene novine Osječke oblasti, 1927–29; Vjesnik za prosvjetu i za upravu, 1930–32; urednik 1920, 1924–32), Banovac (1905–07), Osječki tjednik (1906), Učiteljski glasnik (1906–07), Glas Matice hrvatske (1908–09), Hrvatska smotra (1908–10), Prosvjeta (1908–10, 1913), Školski vjesnik (1908–09), Slavonische Presse (1910, 1913–14, 1916), Antunu Cuvaju Hrvatsko pučko učiteljstvo (Zagreb 1912), Hrvatska (1913–17), Milodarke (1913, suizdavač i suurednik), Sriemske novine (1914, 1916–17), Omladinac (Kragujevac 1920–21), Hrvatski list (1921; supokretač 1920), Jug (1922), Dečije novine (Novi Sad 1923–29), Glasnik Podmlatka Crvenog krsta (Beograd 1925–33), Godišnjak SKA (Beograd 1925), Kriminalna biblioteka (Beograd 1925, 1928–30, 1935), Jadranska vila (1928–30, 1932–34), Jubilarni zbornik života i rada Srba, Hrvata i Slovenaca, 2 (Beograd 1929), Obitelj (1929–32, 1934, 1936), Ženski list (1931), Ilustrovani tjednik (1932), Slovenec (Ljubljana 1934), Eva (Ljubljana 1940), Radovan (1940–41) i Novela (1941); mnogi su mu prilozi tiskani u knjigama ili kao p. o. Agilan kulturni djelatnik, zauzimao se za književnu i kulturno-umjetničku afirmaciju Osijeka i Slavonije. Iako se javio za moderne, djelovao je izvan glavnih umjetničkih strujanja stvorivši bogat i žanrovski raznolik književni opus, ponajprije kulturnopovijesne vrijednosti (kritiziran zbog samopromocije i hiperprodukcije). Pjesme širokoga tematskoga repertoara, različite strukture i stiha, počesto narativnih i deklarativnih obilježja s tipičnim romantičarskim subjektom skupio je u zbirkama Porivi… (1905, 1908), Novi zvuci (1909), Moj put (1917), Erotika (1918) i Pjesme iz osame (1922). Nasljedujući regionalnu realističku poetiku, objavio je zbirke pripovijedaka i crtica s likovima iz seljačkoga života Zapisci sa sela (1907), Sa slavonske ravni (1913), Crveni križ (1915), Kolosijek i staroputine (1917), Bilješke obične i neobične (1930), Miholjčice i valpovčice (1931) i Zvono u vodi (1931) te pripovijest Bez ljubavi (Rijeka 1913). Stilski je jednostavniji i umjetnički uspjeliji u dijelu opusa za djecu i mladež, također tematsko-motivski raznovrsnom i uglavnom poučnom, skupljenom u pjesničkim i pripovjednim zbirkama Slavice (1905), Za cvjetne mladosti… (1905), Sa sijela i prela (1907), Majčine pripovijesti (1910), Carstvo priča i pripovijedaka (1911), Prve trešnje (1912), Iz cvjetnih lugova (1914), Đurđice (1925) i Zlatna ribica (1928). U pjesmama pretežu impresionistički, slikoviti opisi prirode i godišnjih doba (Pogorelci, Proljeće sviće, Ljeto, Jesen je) te lirski, idilični ugođaji, napose blagdanski (Sveta noć), s vjerskim i pedagoškim porukama (Molitva, Veliki petak, Prijatelji, Djedova opomena, Majka). U novijoj književnoj kritici zapažene su priče klasičnih motiva (Na pisaćem stolu, Pozlaćeni orah, Kažnjena lakomost), osobito andersenovske poetike (Na ulici), kojima »ispisuje prve stranice osječke bajke u 20. stoljeću« (A. Pintarić, 2003). Epigrame je skupio u djelima Epigrami biogradski i drugi (Šibenik 1934) i Učiteljski i drugi epigrami (Osijek 1935). Autor je brošure Pitanja i odgovori koje svaki domobran znati mora (1902) i knjižice Književne bilješke, 1 (1912) te suautor zbirke Hrvatska mladost (1907) i putopisa Hrvati u Srbiji (1922), sve tiskano u Osijeku. Izbor iz pjesničkoga i proznoga rada objavio u knjigama Poezija i proza (1923), Iz prošlosti i sadašnjosti (1925) i Iznad svijeta (1929). U Osijeku je 1909. suosnovao Klub hrvatskih književnika (Klub hrvatskih književnika i umjetnika od 1923), kojega je predsjednik 1920–41. te urednik i suradnik njegovih izdanja – zbornika Mi (1909–10), Književnoga priloga (1910–15) te almanaha i kalendara Jeka od Osijeka (1918–24). Uredio i antologije za djecu Presadi (Osijek 1905; preveo s njemačkoga), U pjesmi i priči (Osijek 1906), Rasad (Osijek 1908), Zlatni orasi (Osijek 1910), Sa cvjetne obale (Križevci 1913) i Vilin dar (Križevci 1913), izbore i prigodna izdanja U spomen prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i supruge mu Sofije (Osijek 1914), Iz prirode i života (Križevci 1917), U spomen stogodišnjice rogjenja Petra Preradovića (Osijek 1918), Silvije Strahimir Kranjčević. Život i probrane pjesme (Osijek 1918, Koprivnica 1921²), 30. IV. 1671. Spomen spis (Osijek 1919) i U boju i vatri (Križevci s. a.) te niz Knjižnica za mladež Hrvatskog štamparskog zavoda (1921–22). Surađivao u izdanju Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb 1925) i Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a te u projektu Hrvatskoga biografijskoga rječnika JAZU. Napisao predgovore u knjigama Glasovi sa Kvarnera I. Grohovca Riječanina (Rijeka 1909), Slavujeva priča i druge pripovijesti A. Kešuca (Križevci 1914), Što sada? Josipe Glembay (Križevci 1914), Čarobni diplaš P. Belavića (Križevci 1916) i Dušice P. M. Rakoša (Osijek 1931). Zastupljen je u izborima Slava Panonije (Vinkovci 1980), Hrvatska riječ u Srijemu (Zagreb 1995), Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998), Sretne ulice (Književna revija, 1999, 3–6), Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001), Dunav u hrvatskom pjesništvu (Zagreb 2005), Pjesnička polja (Vinkovci 2005) i Panonizam hrvatskoga pjesništva, 2 (Budimpešta—Osijek—Đakovo 2013) te prevođen na češki, poljski, esperanto, ruski, njemački, slovački i slovenski jezik. Objavljen mu je izbor Škice i zapisci (1994). Pjesme su mu uglazbili J. Gotovac, E. Tuma, V. Antunović, T. Machulka, J. Canić i B. Kršnjavi. Portretirali su ga M. Rački (oko 1920, olovka), M. Gjurić (1924, olovka), L. Šupuk (1930, akvarel), D. Milivojević (1933, karikatura), S. Šantel (1937, tuš) i R. Švagel Lešić (1940, tuš), koji mu je izradio i poprsje (1940, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek). Dopisni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od 1920. Djelatan u Crvenom križu u Osijeku i Beogradu. Potpisivao se inicijalima, šiframa (m.), Inv, Inv., L. N. V., M., –r, r., Č. R., R. M., rm. te pseudonimima Čika Rude, Criticus, Spektator, Zemunski i Hrvat iz Osijeka. Ostavština mu se čuva u Osijeku u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici i DA te u NSK u Zagrebu.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
MAGJER, Rudolfo Franjin. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/magjer-rudolfo-franjin>.