MAJER, Branko, filmski redatelj i scenarist (Zagreb, 8. III. 1914 — Zagreb, 2. V. 1989). Suprug filmske i TV montažerke Katje. Završio gimnaziju u Zagrebu 1932. Novinar 1936–45 (surađivao u periodicima Arhitektura, Ljubljana, Đački kalendar, Motor sport, Naprijed, Nova Danica, Novo doba i Učiteljski glas), urednik na Radio-Zagrebu 1945, redaktor i redatelj prvih šest izdanja (epizoda) filmskoga žurnala Pregled u Jadran-filmu 1946–47, potom slobodni reporter (Narodni list) i scenarist (Elektrifikacija, B. Belan, 1948), redatelj i scenarist propagandno-reportažnih filmova Bosna-filma (Novi temelji, 1948; Preobražaj jednog kraja, 1950), član redakcije Kerempuha 1950–52. i slobodni filmski radnik od 1952. Radio i kao pomoćnik režije 1952–61. te pisao u Vjesniku, Filmskoj reviji, Filmskoj kulturi, Telegramu i Oku. Režirao je namjenske, industrijske i turističke dokumentarne filmove (najčešće i scenarist) za Jadran-film (1953. Ujedinjenim sinovima i kćerima sa otoka Krka u USA i Od vune do odijela; 1954. Zlatni otok, Jedan dan u Crikvenici i, s V. Mimicom i V. Bulajićem, Poslije deset godina; 1955. Deset godina rada Jadran filma) i Zagreb-film (Gorski kotar, 1956; 02 i Jadranski motivi, 1957; Jesenske melodije, 1960; Pola stoljeća Hajduka, 1962); izdvajaju se kulturnopovijesni prema scenarijima G. Gamulina (Ignjat Job, 1958; Jedrenjaci, 1960) i D. Kečkemeta (Romantično putovanje, 1961), film o skulpturama V. Radauša Panopticum Croaticum (1962), Matoš naš svagdašnji 1871–1914 (1965) te oni o urbanizaciji i modernizaciji Zagreba (Koraci grada, 1957; Zagrebačke paralele, 1962; Sajmište, 1966). Režirao i filmove o partizanskoj mornarici Heroj u starom željezu (1968), Za mir, kruh i slobodu (1969, tekst J. Kaštelan), Hrabro su se borili (1971) i Vis, baza mornarice (1973). Autor je srednjometražnih igranih filmova Zora-filma za djecu U našeg Marina i Takva pjesma sve osvaja (1958; scenarist), povezanih priča, te Jurnjava za motorom (1959, prema noveli S. Kolara); sličnih su tema i reportažni Gospodari brzine (1959) te nastavni Dječak Mićo na autodromu (1962). Radio i kratkometražne satirične filmove (Vrata, 1963; Izložba, s M. Pejakovićem, 1964; Suvišan čovjek, 1965; 25 550 dana građanina Zgubidana, 1968). Napisao scenarij za animirani film Sanjar B. Ranitovića (1961) te popratne tekstove za dokumentarne prirodoslovne filmove B. Marjanovića. Tumačio epizodne uloge u Belanovu Koncertu (1954), filmu Nije bilo uzalud N. Tanhofera (1957) te Mimičinima Prometej s otoka Viševice (1964) i Ponedjeljak ili utorak (1966); za Jubilej gospodina Ikla (Mimica, 1955) posudio glas. Sa suprugom skupio zbirku slika, crteža i skulptura (S. Šohaj, V. Svečnjak, F. Šimunović, M. C. Crnčić, M. Kraljević, I. Job, Radauš, I. Sabolić, K. Angeli Radovani), stilskoga namještaja, ikona i predmeta umjetničkoga obrta (darovano Zagrebu 1993; u MUO, u šest zbirka, od 2001). Dobio nagrade Vlade NR BiH 1948, SIV 1962. i »Vladimir Nazor« za životno djelo 1977.
LIT.: (Nekrolozi): Glas Slavonije, 46(1989) 4. V, str. 20; Večernji list, 33(1989) 4. V, str. 21. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896–1997. Zagreb 1998. — V. Mihalić: Privatne zbirke darovane Gradu Zagrebu i njihova uloga u kulturnom razvoju grada. Muzeologija, 2008, 45, str. 109–111. — N. Gilić: Uvod u povijest hrvatskog igranog filma. Zagreb 2010. — A. Mudronja Pletenac i M. Vrbančić: Grad, film i modernitet: diskurzivna analiza urbanih imaginarija u filmovima Koraci grada i Moj stan. Folia linguistica et litteraria (Nikšić), 2018, 21, str. 249–261, 274–276.
Karla Lončar i Tomislav Šakić (2021)
