MAJETIĆ, Franjo, glumac (Zagreb, 26. II. 1923 — Varaždin, 29. XI. 1991). Suprug glumice Eme Majetić-Küfner. U Zagrebu završio šest razreda gimnazije, potom kratko radio u tvornici pozamenterije. Nastupao u dječjim predstavama zagrebačkoga HNK, kao srednjoškolac u amaterskim družinama. Pristupivši partizanima kao član SKOJ-a 1943, pridružio se kalničkoj kazališnoj družini, potom vodio banijsku, a 1944. postao članom Centralne kazališne družine »August Cesarec«. Angažiran u varaždinskom Narodnom kazalištu »August Cesarec« od njegova osnutka 1945. do 1947. te iznova 1964–69, u narodnim kazalištima u Zadru 1947–50. i 1951–55. te Bjelovaru 1950–51, Narodnom kazalištu Bosanske krajine u Banjoj Luci 1955–57. i 1958–64, Istarskom narodnom kazalištu u Puli 1957–58. te u osječkom HNK od 1970. do umirovljenja 1972. Nakon umirovljenja glumio u predstavama Teatra u gostima, Glumačke družine »Histrion« i osječkoga HNK. U Varaždinu debitirao 1945. ulogom Gašpara Alapića (M. Bogović, Matija Gubec, kralj seljački), potom nastupao u operetama kao Filozel (R. Benatzky, Moja sestra i ja, 1946) i Celestin (F. Hervé, Mam’zelle Nitouche, 1947). Na zadarskoj je sceni dojmljivo utjelovio Ferleža (M. Bor, Noć u Globokom, 1947, nagrada Predsjedništva Vlade NRH) i Ljubima Torcova (A. N. Ostrovski, Sirotinja nije grijeh, 1950; suredatelj; nagrada na Prvom festivalu dramskih kazališta NRH), a nastupao je i u komedijama kao Jevrem Prokić (B. Nušić, Narodni poslanik, 1949), Lovro Kalebić (nepoznati autor, Ljubovnici, 1949), Popiva (M. Držić, Dundo Maroje, 1949, suredatelj), Volpone (B. Jonson i S. Zweig, 1950), Sganarelle (Molière, 1953), Kuligin (Ostrovski, Oluja, 1954) i Starac Klimoje (nepoznati autor i M. Fotez, 1955) te u opereti Mala Floramye kao Šjor Felicijo (I. Tijardović, 1952). U Bjelovaru je galeriju komičnih likova proširio interpretacijama Doktora Belanzonija (C. Goldoni, Lažac), Ujke Blagoja i Aćima Kukića (Nušić, Dr. i Protekcija) te Gospodina de Sotenvillea (Molière, George Dandin), u Puli glumio Nika Marinovića (I. Vojnović, Ekvinocijo), Kvazimoda (V. Hugo i L. Tomašić, Zvonar crkve Notre Dame) i Gusa (A. Miller, Sjećanje na dva ponedjeljka), a u Banjoj Luci u suvremenim dramama M. Krleže (Ignjat Glembaj, Gospoda Glembajevi, 1956; Šef-redaktor i Lukač, Vučjak, 1959, Nagrada »Veselin Masleša«) i M. Matkovića (Ivan Karas, Vašar snova, 1958), klasičnim djelima W. Shakespearea (Othello, 1959; Pistol, Vesele žene windsorske, 1964) te Nušićeva Spasoja (Pokojnik, 1964). Za drugoga angažmana u Varaždinu glumio je Josipa (Cesarec i Nela Eržišnik, Tonkina jedina ljubav, 1964), Utješiteljnoga varalicu (N. V. Gogolj, Kartaši, 1966), Vuksana (T. Brezovački, Matijaš grabancijaš dijak, 1966), Držićeva Skupa (1967) i Dunda Maroja (1968), Agu Hasanagu (M. Ogrizović, Hasanaginica, 1968) i Grofa Lasla (nepoznati autor, Misli bolesnik iliti hipokondrijakuš, 1969), u Osijeku je pak bio Luka Crnogaća Šimun (D. Roksandić, Ženidba, 1970), Profesor Kastner (Matković, Tigar, 1971, Nagrada grada Osijeka), Sir John Falstaff (Shakespeare, Vesele žene windsorske, 1971), Argan (Molière, Umišljeni bolesnik, 1973), Augustin Ferraillon i Dr. Finache (G. Feydeau, Buba u uhu, 1974. i 1989), Galy Gay (B. Brecht, Čovjek je čovjek, 1974), Krležin Barun Silvestar (Put u raj, 1985) te Major Hochnetz i Infanterist Podravec (U logoru, 1987), Čarobnjak (Ö. von Horváth, Priče iz Bečke šume, 1986) i Andro Škunca (I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1988). Svoje ponajbolje uloge odigrao je više puta u različitim postavama: Parona Furtu (Goldoni, Ribarske svađe) u Zadru (1949, 1953), Banjoj Luci (1956), Varaždinu (1964, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1965) i Osijeku (1972), Millera (F. Schiller, Spletka i ljubav) u Bjelovaru (1951) i Zadru (1952, redatelj), Aurela (Krleža, Leda) u Zadru (1953), Banjoj Luci (1955, 1963) i Varaždinu (1969), Burgessa (G. B. Shaw, Candida) u Zadru (1954) i Varaždinu (1967), Alfreda P. Doolittlea (Shaw, Pigmalion) u Banjoj Luci (1956) i Osijeku (1987), Rikarda Kozlovića (R. Marinković, Glorija) u Banjoj Luci (1957) i Varaždinu (1965), Pasqualea Lojacona (E. De Filippo, Ah, te prikaze!) u Banjoj Luci (1958) i Varaždinu (1966, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske), Ezopa (G. Figueiredo, Lisica i grozd) u Banjoj Luci (1959) i Varaždinu (1968; redatelj) te Krunoslava Šarića (Brešan, Arheološka iskapanja kod sela Dilj) s Glumačkom družinom »Histrion« (1981) i u osječkom HNK (1982). Napose zapažen u Teatru u gostima kao H. C. Curry (R. N. Nash, Trgovac kišom, 1975) i Juraj Ardonjak (I. Kušan, Čaruga, 1976). Nastupao i u osječkom Miniteatru. Režirao dvadesetak predstava, najviše u zadarskom kazalištu (K. Mesarić, Gospodsko dijete, 1952; K. Schönherr, Žena vrag, 1952; I. Kálmán, Bajadera, 1953, Kneginja čardaša, 1955) i banjolučkome (Goldoni, Ribarske svađe, 1956; Feydeau, Idem u lov, 1962). Podjednako uvjerljiv u dramskom i komičnom repertoaru, iznimne izražajne snage, zvučna glasa i melodične intonacije, energičnih gesta i kretnja te dojmljive mimike, razvio je osebujan stil u karakternoj komici, ali i pokazao smisao za nijansiranu interpretaciju psihološki kompleksnih likova, ostvarivši impozantan raspon uloga u klasičnim i suvremenim djelima. Na filmu je debitirao 1949 (Majka Katina N. Popovića), a širu pozornost privukao ulogom Franje Šafraneka u komediji Tko pjeva zlo ne misli (K. Golik, 1970, nagrada na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu 1971), u kojoj je s majstorskim osjećajem za karikaturalnu komiku izgradio lik prostodušna i impulzivna zagrebačkoga malograđanina, oduševivši kritiku i publiku dinamičnom i temperamentnom glumom obogaćenom cizeliranim i efektnim duhovitim detaljima. Napose uvjerljivo tumačeći živahne, okretne likove, glumio i u filmovima Lov na jelene F. Hadžića (1972), Poslijepodne jednog fazana M. Arhanića (1972), Kuća B. Žižića (1975), Seljačka buna 1573. V. Mimice (1975), Akcija Stadion D. Vukotića (1977), Vlakom prema jugu P. Krelje (1981), Treći ključ (1983) i San o ruži (1986) Z. Tadića, TV dramama Kipić (1972, nagrada na Festivalu JRTV u Bledu) i Pravednik (1974) B. Makarovića, Luda kuća M. Fanellija (1972) i Sustanar E. Tomičića (1982) te u serijama, Fanellijevoj Punom parom (1978–80), Golikovim Gruntovčani (1975) i Inspektor Vinko (1984–85) te Tadićevoj Ne daj se, Floki! (1985; i u istoimenom filmu 1986). Nastupao i u dramskom programu Radio-Zagreba. Za angažmana u Puli u kazalištu vodio mozaično-zabavnu Vedru scenu. Na TV Zagreb bio voditelj zabavnih emisija Dobar večer, dobri ljudi (1977) i Večer za tamburu (1982–85). Portretiran u dokumentarnoj TV seriji Zvijezde iznad (E. Galić, 1995).
LIT.: H. Husedžinović: Uspjela interpretacija Krleže. Mladi krajišnik, 2(1955) 1. XI, str. 8. — V. Ujčić: (O izvedbi Zvonara crkve Notre Dame). Glas Istre, 15(1958) 28. II, str. 3. — (Razgovori): T. Đurić, Varaždinske vijesti, 26(1971) 9. I, str. 11. — I. Kreutz, Studio, 1971, 354, str. 30–33. — M. Pavković, Varaždinske vijesti, 28(1973) 21. VI, str. 8. — Ž. Hodonj, VUS, 23(1974) 27. II, str. 17. — Ž. Slunjski, Varaždinske vijesti, 30(1975) 21. VIII, str. 5. — D. Zubčević, Studio, 1985, 1106, str. 10–12, 71. — Ž. Hodonj: Čovječnost u čudovišnoj slici. Oko, 2(1974) 58, str. 18. — J. Puljizević: Mit o glumcu. Ibid., 4(1976) 100, str. 20. — Narodno pozorište Bosanske krajine 1930–1980. Banja Luka 1980, 285–287. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — (Nekrolozi): M. K., Varaždinske vijesti, 47(1991) 5. XII, str. 10. — B. Sömen, Vjesnik 52(1991) 2. XII, str. 9. — Z. Torjanac, Večernji list, 35(1991) 1. XII, str. 30. — A. Bogner-Šaban: Kazališni Osijek. Zagreb 1997. — I. Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896–1997. Zagreb 1998. — Teatar u gostima. 30 godina putujućega kazališta 1974–2004. Zagreb 2004. — P. Krelja: Komedija u raljama psihološke drame. Vijenac, 13(2005) 297/299, str. 38–39. — Varaždinska kazališna stoljeća. Varaždin 2007, 128. — N. Vončina: Hrvatske TV drame i serije. Zagreb 2011.
Drita Maroshi (2018–2021)
