MAJNARD (Mainardus, Maynardus, Mainhardus, Mainardo, Majnhard), papinski legat (? — ?, prije 24. III. 1073). Benediktinac u samostanu Montecassino. U službu Rimske kurije stupio u 1050-ima. Sudjelovao za pape Stjepana IX. u izaslanstvu bizantskomu caru 1058, za Nikole II. postao članom papinske kancelarije. Kao legat upućen je u Dalmaciju na poč. 1060. U veljači je svjedočio sastavljanju isprave kojom je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. benediktinskomu samostanu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, u duhu papinskih reformnih nastojanja, dodijelio privilegije i posjede, čime su učvršćene veze kralja i papinstva, što je kralju osiguralo proširenje vlasti na dalmatinske gradove, a legatu potporu u uvođenju crkvenih reforma. Potkraj veljače ili na poč. ožujka sa splitskim je nadbiskupom Ivanom predsjedao crkvenomu saboru u Splitu, na kojem su donesene odredbe sukladne odlukama rimske sinode iz 1059. Zabranjeni su slavensko bogoslužje, ređenje svećenika koji ne znaju latinski, simonija, nikolaizam, brak srodnika do četvrtoga koljena i laičko upletanje u crkvene poslove, a doneseni su i propisi o izgledu svećenstva (zabrana brade i duge kose). M. se spominje, tada kao biskup, i u potvrdi saborskih zaključaka u svibnju 1062 – pismu pape Aleksandra II. Krešimiru IV. i dalmatinskim biskupima. Papa ga je, prema Korčulanskom kodeksu (XII. st.), uputio Krešimiru IV. i 1061. ili 1062. kako bi ispitao optužbe o kraljevu navodnu ubojstvu brata Gojslava, pri čem je kralju, koji je s 12 župana prisegnuo na neumiješanost u zločin, potvrđena vlast nad Hrvatskim Kraljevstvom. Za pape Aleksandra II. M. se zarana spominje kao knjižničar Svete stolice i predstojnik papinske kancelarije, od 1061. kao kardinal biskup dijeceze Silva Candida te kao opat samostana sv. Marije u Pomposi 1063–73. Među ostalim bio je papinski legat na njemačkom carskom dvoru 1064–65. i 1073.
LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 127–133. — F. Šišić: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. — V. Foretić: Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu. Starine, 1956, 46, str. 30, 33–43. — M. Barada: Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062–1075). Rad JAZU, 1957, 311, str. 186–193, 198, 200. — L. Gatto: Mainardo, vescovo di Silvacandida e abate di Pomposa. Rivista di storia della chiesa in Italia (Roma), 1962, 16, str. 201–248. — M. Kostrenčić, J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967. — I. Ostojić: Papinski poslanici u staroj Hrvatskoj. Bogoslovska smotra, 37(1967) 3/4, str. 457–461, 463. — L. Margetić: Iz ranije hrvatske povijesti. Split 1997. — T. Raukar: Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb 1997. — R. Katičić: Litterarum studia. Zagreb 1998, 478, 560, 629–632. — Toma Arhiđakon: Historia Salonitana. Split 2003. — F. Roversi Monaco: Mainardo. Dizionario biografico degli Italiani, 67. Roma 2006. — J. Neralić: Biskup Ivan Trogirski (1064–1111), osnivač benediktinskoga samostana sv. Nikole. U: Benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru. Trogir 2014, 88, 90–91, 95. — Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku. Zagreb 2015.
Meri Kunčić (2021)
