MAKANEC, Julije, filozof, političar i publicist (Sarajevo, 19. IX. 1904 — Zagreb?, 7. VI. 1945). Sin povijesnoga pisca Alfreda, unuk kulturnoga djelatnika Julija i pedagoga Lj. Dlustuša, brat slikara Mirona. Gimnaziju završio u Bihaću 1922, studij filozofije 1926. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1927. doktorirao tezom Psihologijska analiza i karakteristika umjetničkog doživljaja (inačica Estetski doživljaj tiskana u Savremeniku, 1928, 4–6, 8–9); profesorski ispit položio 1931. Bio je gimnazijski profesor u Petrinji 1927–29, Koprivnici 1929–31, Leskovcu 1932–33, Virovitici 1934–37, Knjaževcu 1937–38, Karlovcu 1939–40. te 1933–34. i 1940–41 (ravnatelj) u Bjelovaru, gdje je kao član HSS 1940. izabran za gradskoga načelnika. Za njemačkoga napada na Jugoslaviju 1941. u suradnji s pobunjenim hrvatskim pričuvnicima u 108. pješačkoj pukovniji i dijelom Hrvatske seljačke zaštite bio suorganizator razoružanja jugoslavenskih postrojba i preuzimanja vlasti na bjelovarskom području (tzv. Bjelovarski ustanak), s čim u svezi je 8. travnja u Bjelovaru proglasio neovisnu hrvatsku državu. Nakon uspostave NDH tamošnji gradski načelnik, gimnazijski ravnatelj i logorski pobočnik te stožernik za mušku ustašku mladež u stožeru Bilogora, u Zagrebu od siječnja 1942. odjelni upravitelj odn. pročelnik za duhovni odgoj u Upravnom zapovjedništvu Ustaške mladeži, 1943. od ožujka izvanredni profesor na Mudroslovnom fakultetu i od listopada ministar narodne prosvjete. U svibnju 1945. s drugim se članovima Vlade NDH predao Saveznicima kraj Tamswega te ga je nakon izručenja Vojni sud 2. armije JA zbog veleizdaje i ratnoga zločina osudio kao »narodnoga neprijatelja« na smrt strijeljanjem s konfiskacijom imovine. — Iako mu je filozofski opus recipiran u sjeni političke djelatnosti – drži se i da je za NDH »prihvatio pravnu i teoretsku praksu nasilja i diskriminacije, bez obzira na možda drukčije unutarnje stajalište« (I. Macut, 2017) – jedan je od najistaknutijih hrvatskih filozofa politike. Filozofska mu se misao načelno može podijeliti na dvije faze. U prvoj piše u duhu filozofije egzistencije (K. Jaspers, F. Nietzsche), ističući osobu, individualizam i subjektivizam nasuprot kolektivitetima poput mase, stranke i naroda. U drugoj, u promijenjenim političkim okolnostima, uglavnom zauzima oprječna stajališta; na tragu filozofije G. W. F. Hegela, koju razumijeva kao apologiju nadređenosti cjeline pojedinačnomu i države pojedincu, priklanja se univerzalističkoj teoriji države. Sva su mu djela obilježena historizmom odn. filozofijom povijesti, s pomoću koje razumijeva cjelokupni razvoj pojedinca, nacije i države. U prvoj većoj studiji, Marksistička filozofija prirode (1938), kritički je obradio materijalistička smjeranja marksizma, držeći da su zamisli njegovih protagonista neostvarive te da se dijalektički materijalizam ne može uspostaviti kao znanstvena metoda. U studiji O podrijetlu i smislu države (1939) razmotrio je tri temeljne skupine teorija države: individualističku, koja polazi od pojedinca kao temelja političke zajednice (N. Machiavelli, T. Hobbes, J. Locke, J.-J. Rousseau, J. Bentham), klasnu, u kojoj se pojedinca svodi na klasnu pripadnost (F. Engels, L. Gumplowicz, F. Oppenheimer), te univerzalističku, prema kojoj je primarna stvarnost cjelina (Hegel). Zaključivši da je smisao države održanje nacije (nacionalna država), jer tek u njoj pojedinac može razviti svoje potencijale, suprotstavio se postavci B. Mussolinija kako država stvara naciju, držeći da nacija prethodi državi kao povijesnoj tvorevini, što se razabire i iz toga što nacije mogu ponovo uspostaviti jednom izgubljenu državu. U prvom u nas sustavno razrađenom povijesnom pregledu Razvoj državne misli (1943) vrhuncem filozofsko-političkoga mišljenja o državi određuje Hegela. Posmrtno mu je tiskan Uvod u filosofiju poviesti (1993), u kojem filozofiju povijesti drži ključnom sastavnicom filozofijskoga razumijevanja svijeta, a time i razvoja čovjeka, kulture, nacije i države. S obzirom na dvojakost njezina predmeta, zadaća je filozofije povijesti prema njemu ispitivanje pretpostavka povijesne znanosti i kako je ona kao objektivna znanost uopće moguća, ali i ocjenjivanje vrijednosnoga značenja povijesnoga zbivanja te utvrđivanje njegova smisla. Širok raspon glazbenih, kazališnih i književnih osvrta, kratkih proza, pjesama, dramskih tekstova, prigodnih, političkih i kulturoloških članaka te filozofijskih prinosa (filozofija politike i filozofija povijesti, Jaspers, O. Spengler, I. Kant, Nietzsche) objavio je u novinama i časopisima Hrvat (1923–26, 1928), Hrvatski list (1923–24), Jutarnji list (1923, 1930, 1936), Obzor (1924–26, 1930–32, 1934–36), Savremenik (1927), Književnik (1928–30), Podravske novine (1930), Hrvatska revija (1935, 1937–38, 1942, 1944), Hrvatska smotra (1936, 1942, 1944), Hrvatsko kolo (1938) i Spremnost (1942–45), a tiskani su mu i kraći politički tekstovi i govori u svezi s dužnostima što ih je obnašao te sjećanja (Hrvatski narod, 1941–45; Nezavisna Hrvatska, 1941–42, Bilogora, 1943; Dužnostnik, 1942; Džepni godišnjak Ustaške mladeži, 1942; Hrvatski krugoval, 1942–43; Plava revija, 1942–43; Prosvjetni život, 1942–44; Ustaška mladež, 1942–44; Katolički tjednik, 1943; Naraštaj slobode, 1943; Gospodarstvo, 1944; Hrvatska mladost, 1944; Neue Ordnung, 1944; Nova Hrvatska, 1944; Deutsche Zeitung in Kroatien, 1945).
Goran Sunajko (2019–2021)
»Nacionalno-politički eseji«, najvećim dijelom nastali nakon 1938, u kojima je razmatrao hrvatski geopolitički položaj, uloge A. Starčevića, S. Radića i M. Šufflaya, prednosti autoritarnoga sustava (napose portugalskoga) nad liberalnom demokracijom i »europskoga duha« nad »amerikanizmom«, navodnu spregu velikosrpstva, židovstva, boljševizma i slobodnoga zidarstva, ali i značenje slobodnih stvaralačkih osobnosti, nebitnost »jedinstva krvi« i »rasne čistoće« za nastanak nacije te autonomiju logičkih, estetičkih i religijskih kriterija od državnih zahtjeva (što se tumači i kao promicanje nekih liberalnih vrjednota), prikupljeni su mu uz izmjene u knjižici Veliko razkršće (Zagreb 1943; njem. izd. Entwicklung des kroatischen Nationalismus. Zagreb 1944) i knjizi Hrvatski vidici (1944), u manjoj mjeri i u izdanjima namijenjenima uglavnom ideološkoj izgradnji mladeži. Među tima, knjižica Veličina i propast kraljevstva hrvatskoga (Zagreb 1942) pobudbeni je povijesni pregled do 1102, s karakterologijom Hrvata kao odrazom miješanja slavenske, gotske i iransko-kavkaske sastavnice, a Ustaške vrline (Zagreb 1942) izlaganje vrijednosnoga sustava temeljenoga na nacionalnom i vjerskom osjećaju, ustrajnosti, borbenosti i samostezi, drugarstvu, društvenoj pravdi te neograničenu povjerenju u poglavnika, pri čem se rat ne doživljava kao svrha po sebi, premda »svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju«. Sa sličnih je polazišta sastavio i knjižicu Politički sustavi (Zagreb 1943), u kojoj je, ističući suvremenu Njemačku kao europski bedem, ustvrdio da zbog metafizičko-religijske podloge (uključivo suzbijanje »židovskih natruha« na duhovnom planu) tamošnje »rasističko poimanje nacionalnosti« nije i »biološki materijalizam« te da je za zasebno poimanu »ideologiju ustaškog pokreta« ključan državotvorni nacionalizam u smislu »zajednice volje i osjećaja« proizašle iz povijesti, pri čem nepopustljivost ne smije dovesti do poistovjećivanja »s bilo čijim divljačtvima«. Naznake stanovitih reinterpretacija zamjetne su i u dijelu njegovih komentara uz Ustaška načela, uvrštenih u priručnik Politička nastava (Zagreb 1943), nastao poglavito spajanjem Političkih sustava i Velikoga razkršća. Objavio i knjižicu Poglavnik o boljševizmu (Zagreb 1942) te govor Komunistički značaj partizanstva (Zagreb 1944). Osobit odjek imalo je njegovo reagiranje na propovijed A. Stepinca protiv nečovječnih postupaka i uopće rasizma 31. X. 1943, tiskano po svem sudeći u sporazumu s državnim vodstvom, prema nekim izvorima i osobno najavljeno, u kojem ga je kao neimenovanoga dostojanstvenika pozvao da se, ionako izvan opasnosti, ne upleće u političku borbu zauzimanjem za popustljivu »filozofiju zgaženoga crva« (Pozvani i nepozvani. Hrvatski narod, 1943, 879; Stepinac mu je ime, 1. München—Barcelona 1978). Surađivao je i u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a. Jednočinke Filidina gostba i Zrinski u Sigetu izvođene su mu na Krugovalnoj postaji Zagreb 1943. Filozofsko-povijesni tekstovi uvršteni su mu u izdanja Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer (Zagreb 1995) i Novi Kamov (2003, 4) te u Spenglerovu Propast Zapada, 2 (Zagreb 2000), pjesma u antologiju Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998), sjećanja u dokumente o Bjelovarskom ustanku (Ž. Karaula, 2012), a tiskan je i zapisnik njegova poslijeratnoga saslušanja (Karaula i I. Miškulin, 2014).
Filip Hameršak (2019–2021)
DJELA: Marksistička filozofija prirode. Zagreb 1938. — O podrijetlu i smislu države. Uvod u noviju filozofiju države. Zagreb 1939. — Razvoj državne misli od Platona do Hegela. Zagreb 1943. — Hrvatski vidici. Zagreb 1944. — Uvod u filosofiju poviesti. Zagreb 1993. — Potpuniji popis radova: P. Macut, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 43(2017) 2, str. 679–700.
LIT.: I. Lendić (-ile-): O tragediji i kultu Zrinskih i Frankopana. Hrvatska straža, 9(1937) 105, str. 4–5. — (O knj. Marksistička filozofija prirode): I. Korsky, Omladina, 22(1938–39) 5, str. 190–192. — Diogeneš, Hrvatska straža, 11(1939) 7, str. 4. — (O knj. O podrijetlu i smislu države): Z. Gašparović, Obzor, 79(1939) 187, str. 1–2. — J. Jelašić, Ekonomist, 5(1939) 7/8, str. 355–356. — K. Mlač: Marginalije uz knjigu o državi. Hrvatska prosvjeta, 27(1940) 5/7, str. 209–213. — c.: Književnost i mladež u Hrvatskoj. Hrvatski narod, 4(1942) 469, str. 2. — Rufus: Eine falsche Parabel. Minister dr. Makanec antwortet dem Erzbischof. Deutsche Zeitung in Kroatien, 3(1943) 266, str. 12. — (O knj. Razvoj državne misli): Hrvatski narod, 5(1943) 852, str. 5. — Z. Gašparović, Ibid., 874, str. 7. — V. Kovačić (vk), Nova Hrvatska, 3(1943) 250, str. 9. — P., Kršćanska škola, 48(1944) 1/2, str. 19–20. — E. Pozderović, Hrvatska misao, 2(1944) 6/7, str. 198–200. — (O knj. Hrvatski vidici): V. Nikolić, Hrvatska gruda, 5(1944) 224, str. 6. — D. Žanko, Hrvatski narod, 7(1945) 1226, str. 5. — F. Nevistić: Hrvatski nacionalizam. Spremnost, 4(1945) 168, str. 3. — V. Novak: Magnum crimen. Zagreb 1948. — V. Nikolić (Vn.–): (Nekrolog). Hrvatska revija (Buenos Aires), 5(1955) 4, str. 359–360. — F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1977. — B. Krizman: Pavelić u bjekstvu. Zagreb 1986. — Isti: Ustaše i Treći Reich, 1–2. Zagreb 1986. — P. Barišić: Filozofija povijesti Julija Makanca. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 18(1992) 1/2, str. 183–197. — J. Krišto: Sukob simbola. Zagreb 2001. — S. Špoljarić: Pregled recepcije Oswalda Spenglera u Hrvatskoj. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 28(2002) 1/2, str. 240, 245, 247–248, 251. — N. Miščević: Nacionalno i višenacionalno. Novi Kamov, 3(2003) 4, str. 54–59. — V. Aralica: Platonova Država u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Filozofska istraživanja, 26(2006) 3, str. 702–711, 717–718, 724, 728. — Isti: Tri sudbine hrvatskih nacionalnih intelektualaca: Vinko Krišković, Julije Makanec, Ivo Bogdan. U: 1945 – razdjelnica hrvatske povijesti. Zagreb 2006. — Isti: Što je nacija ustaškim intelektualcima? U: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji. Zagreb 2007, 266, 272, 275, 279–280, 286–304. — Z. Dizdar: Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941. Časopis za suvremenu povijest, 39(2007) 3, str. 583, 590, 592–601, 603–605, 607. — Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944–1946. Dokumenti, 3. Slavonski Brod—Zagreb 2008. — Ž. Karaula: Bjelovarski ustanak 7–10. travnja 1941. u povijesnim izvorima. Dokumenti. Bjelovar 2012. — J. Matota: Makančevo promišljanje hrvatskog seljačkog pokreta, hrvatskog pitanja i demokracije. Marulić, 45(2012) 1, str. 88–120; 2, str. 309–340. — P. Macut: Julije Makanec kao duhovni odgojitelj Ustaške mladeži. U: Desničini susreti 2012. Zagreb 2013. — N. Malović i B. Matos: Povijest u »Razmatranjima o istini« Erica Voegelina. Nova prisutnost, 11(2013) 3, str. 379, 381–384, 392, 399. — E. Zebić: Od liberalnog do autoritarnog. Filozofija politike Julija Makanca. Zagreb 2013. — N. Bartulin: The Racial Idea in the Independent State of Croatia. Leiden—Boston 2014. — Ž. Karaula i I. Miškulin: Jedan prilog za političku biografiju. Cris, 16(2014) 1, str. 77–85. — I. Macut: Odnos »kulture« i »religioznoga« u djelu Uvod u filosofiju poviesti Julija Makanca. Obnovljeni život, 70(2015) 3, str. 317–329. — T. Jakovina: Slučaj Makanec–Barišić. Globus, 2016, 1352, str. 27–29. — S. Kljaić: Makanec je htio liberalnu Hrvatsku, a Barišić je bio marksist. Ibid., 1354, str. 28–29. — R. Zemunović: Moj dragi tata, Pavelićev ministar (razgovor s B. Makancem). Telegram, 1(2016) 41, str. 12–15. — I. Macut: Filozofija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb 2017.
Goran Sunajko (2019–2021)
