MAKANEC, Miron

MAKANEC, Miron, slikar (Sarajevo, 11. XII. 1908 — Zagreb, 17. VII. 1991). Sin povijesnoga pisca Alfreda, brat filozofa, političara i publicista Julija, unuk kulturnoga djelatnika Julija i pedagoga Lj. Dlustuša. U Zagrebu završio gimnaziju 1927. i studij na ALU 1931 (V. Becić). Usavršivao se u Parizu 1937. i Veneciji 1938. Gimnazijski nastavnik u Glini od 1934, u Karlovcu od 1938, Osijeku od 1941. i Sisku od 1942, od 1943. predavao u Domobranskoj zastavničkoj školi u Zagrebu, gdje je nakon II. svjetskoga rata držao tečajeve crtanja, bio nastavnik u Učiteljskoj školi u Rijeci od 1947. te samostalni umjetnik i voditelj likovnih tečajeva u Zagrebu od 1951. Djelom Motiv iz predgrađa Zagreba (1927, akvarel) najavio je grad kao životnu tematsku preokupaciju. Nakon radova naglašene voluminoznosti i plasticiteta na Becićevu tragu (Mrtva priroda sa šeširom, 1928; Akt obuvene žene, 1929), plošnošću i primitivnošću forme te zanimanjem za urbanu svakidašnjicu, život na periferiji, ali i sklonošću ironiji i groteski (Nastava, 1932, tuš; Prema podvožnjaku, 1932, ulje; U šetnji, 1932, tempera; Na tramvajskoj stanici i Prodavač balona, 1934, akvareli) približio se »zemljaškim« tendencijama. U pol. 1930-ih razvio kolorit prema tonskim prijelazima tamne zemljane game, kontrastno prošaranima intenzivnim svijetlim mrljama i akcentima treperava pigmenta (T. Maroević, 1992), a nakon posjeta Parizu, pod dojmom impresionističkih i postimpresionističkih iskustava, osobito P. Bonnarda, kreće u snažnije rastvaranje fakture slike, gradeći je mrljama nanesenima širokim potezima kista. Uz pokoju mrtvu prirodu (Mrtva priroda, oko 1940, NMMU), okreće se riječnim pejzažima, u kojima profinjenim koloritom, tankim jednoslojnim namazom i blagom difuznom rasvjetom postiže sjetnu i melankoličnu atmosferu vlage i sumaglice (Most u Karlovcu, 1939, Gradski muzej Karlovac; Barke na Dravi i Teglenica na Dravi, 1942). Zaokupljen je prometnom i industrijskom tematikom (Rafinerija nafte II i Usidrene lađe, oko 1942–43; Most u Sisku, 1943; Uspinjača u Zagrebu, 1944, Muzej grada Zagreba; Istovar dasaka u Riječkoj luci, 1948, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Motiv iz Riječke luke, oko 1948–50, NMMU; Riječka luka, 1949, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka), a 1950-ih, pomirujući tonski i koloristički pristup, slika zagrebačke vedute i pejzaže (Maksimir, 1954, MSU u Zagrebu; Maksimirsko jezero i Motiv s kolodvora u Zagrebu, 1957; Motiv iz Zagreba, 1961). Postupno se okrećući apstrakciji, gradi slike odnosima boja, materičkim nanosima približava se informelu (Metamorfoza br. 5, MSU u Zagrebu, Informelna kompozicija i Krjesovi, 1964; ciklus Varijacije, većina kojega je stradala u požaru, predstavljen na samostalnoj izložbi 1964). U pol. 1960-ih napušta apstrakciju i okreće se simboličkoj figuraciji i urbanim temama, a u tehnici od dominantna ulja kombiniranim tehnikama akriliku, polikoloru i kolažu. Usmjeren na suvremeni urbani krajolik i njegovu karakterističnu ikonografiju te blizak popartističkim traganjima, simboličkim vizijama, građenima od figura s društvene margine, reklamnih natpisa i jednostavne pozadine koja užarenim koloritom priziva neonsko osvjetljenje, postiže ekspresivan dojam velegradskoga otuđenja, neuroze i dehumanizacije (ciklus Urbani folklor, 1974–87; Oglas i Stari plakat, 1978; U čekaonici, 1979; Đuna, 1984; Žena u prolazu, oko 1985; Na tramvajskoj stanici, 1990). Spajanjem pak mitskih, biblijskih i suvremenih tema u vlastitu viziju iskazuje društveni komentar, ostvarujući bizarne kompozicije šifriranih aluzija (Svirač, 1970; Pernata lutka, 1973; Luna park II, 1977; Venera po Ticijanu, 1978; Fetišist, 1980), a ciklusom Jarun (1982–85) na nov se način vraća vodenomu pejzažu i sjetnoj ugođajnosti. Izlagao je samostalno u Zagrebu (1932. s G. Likanom, 1943, 1954, 1964, 1970, 1978, 1981, 1984–85, 1987, 1990), Osijeku (1989) i Sesvetama (1991) te skupno na izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Grupa hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940, 1977), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–44), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč 1943), ULUH-a (od 1946), Likuma (od 1952), Izložba primorskih motiva (Opatija 1952), Plavi salon (Zadar 1957), Zbirka Bauer (Vukovar 1963–66, Osijek 1967, Zagreb 1989), Zagrebački salon (1965, 1968–73, 1974 – tendenciozni realizam, 1975, 1978, 1981, 1984, 1987, 1990), Osječko slikarstvo i kiparstvo 1920–1940 (Osijek 1967), Umjetnička kolonija Primošten / More, ljudi, obala (1973–75, 1977–80, 1984–85), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Od Karasa do danas (Karlovac 1984), Zbirka Malančec (Koprivnica 1986), Likovna umjetnost Osijeka 1900–1940 (Osijek 1986) i U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986). Posmrtno su mu priređene dvije samostalne izložbe u Zagrebu (1992) i jedna u Sinju (1996), a slike izlagane na izložbama Hrvatska moderna (Rijeka 1992), Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1994), Zbirka Kanižaj (Zagreb 1996), Zbirka Lukin (Zagreb 1997, Sisak 2004), Donacija Ivan Lacković Croata (Đurđevac 1997, 2001), Industrijski krajolik (Rijeka 2005), Eros i pornos (Sisak 2005), Intimizam u hrvatskom slikarstvu (Zagreb 2009), Ikonografija grada u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća (Zagreb 2010) i Refleksije vremena (Zagreb 2012). Držao je predavanja o suvremenom slikarstvu i bio autor članaka o teorijskim postavkama umjetnosti; pisao o razlici između slikarstva kao umjetnosti i kao vještine (Hrvatska revija, 1933), polemizirao o umjetnosti i likovnoj kritici (Čovjek i prostor, 1954; Telegram, 1965), nastojao popularno približiti moderno slikarstvo (Čovjek i prostor, 1957), pisao i o M. Konjoviću (Ibid., 1954) te problemima likovnoga odgoja (Školske novine, 1955–58). Prošavši stilske transformacije od socijalnoga realizma i intimizma preko apstrakcije i informela do popartističkih težnja i nove figuracije, kojima je korespondirao s kretanjima na hrvatskoj i europskoj likovnoj sceni, trajno je ostao vjeran urbanim motivima, ali i zadržao svježinu poetike, ostavši i u poodmakloj dobi sklon likovnomu istraživanju i inovativnosti izraza.