MALKOČ-BEG, sandžakbeg (Duge kraj Prozora, ? — Banja Luka, 26. X. 1565). Sin začetnika begovske obitelji Malkoč (Malkočević) Kara Osman-bega, po kojem je katkad nazivan i Karaosmanović. Prvi je put zabilježen 1516. kao posjednik timara u vratarskoj nahiji i vojvoda vilajeta Hrvati sa sjedištem u Sinju. Istaknuvši se za opsade Klisa 1537, promaknut je u zapovjednika hrvatskoga krajišta između Kupe i Save, a u 1540-ima neko je vrijeme bio kliški te hercegovački sandžakbeg. S bosanskim sandžakbegom 1542–46. upadao u Varaždinsko polje do Vinice, 1544. osvojio Kraljevu Veliku, 1548. opljačkao opatiju u Topuskom, pavlinski samostan Zlat pod Petrovom gorom te gradove Krstinju i Kladušu. Vodio utvrđivanje Perušića, ključne utvrde Ličkoga sandžaka, i naselio ga Vlasima 1553–55. Kao bosanski sandžakbeg (od 1552) prenio je oko 1554. sjedište sandžaka iz Sarajeva u Banju Luku te 1556–57. upadao u Hrvatsku, Slavoniju i Kranjsku, posebno na područje između Une i Kupe. Osvojio 1556. Kostajnicu i Novi, 1558. i Turanj te tako kontrolirao čitavo područje od Une do Save i otvorio put daljnjemu osvajanju Pounja i Pokuplja, 1559. neuspjelo opsjedao Klanu. Potkraj 1550-ih ili na poč. 1560-ih imenovan je hercegovačkim sandžakbegom (održavao dobre odnose s Dubrovčanima 1562), a potkraj života kliškim. U defteru za Pakrački sandžak iz 1563. upisan je zeamet sina mu Husejna, kapetana savske granice; kako je ta dužnost bila nasljedna, pretpostavlja se da ju je i on prije obavljao. Bio je vlasnik posjeda u Kliškom sandžaku (čiftluci u nahijama Nečven, Sokol i Uskoplje) i oko Prusca te zeameta u Prizrenskom sandžaku. Iako se dosta pisalo o njegovu bogatstvu, nema podataka o njegovim zadužbinama osim džamije u Glamoču. Njegov nadgrobni spomenik i onaj sina mu Džafera u Banjoj Luci opisao je Evlija Čelebi. Navodi da bi potkraj života bio i temišvarski i pečuški sandžakbeg te da mu je tijelo u Bosnu preneseno iz Pečuha (M. Istvánffy) vjerojatno se odnose na nećaka Bali-bega. Malkoč-beg u usmenoj je epici najranije opjevana povijesna osoba bosanskoga muslimanskoga podrijetla (Đ. Buturović); protagonist je pjesme Kako Nikola ban Zrinski silni vitez osveti Radivoja slugu svoga pogubljena od Malkoča bega, i kako Malkoč na zapov’jed carevu poginu (136 deseteraca), zabilježene na prijelazu XVII. u XVIII. st. (Đ. Matijašević), uvrštene 1758. u rukopisnu zbirku I. M. Matijaševića Popjevke slovinske (NSK u Zagrebu, R 4091, br. 84) i tiskane u Beogradu 1878 (B. Bogišić, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa), koja razmjerno vjerno prenosi ozračje uoči bitke kraj Sigeta i drži se primjerom miješanja kršćanskih i muslimanskih utjecaja. Djelovanje mu je zabilježio i P. Vitezović Ritter (Kronika, 1696; Plorantis Croatiae saecula duo, 1703), a spominje se i u romanu Štit kraljevstva hrvatskoga M. Mayera (1911) te u Bitki kod Konjšćine R. Horvata (Pripovijesti iz hrvatske povjesti, 1902).
LIT.: M. Istvánffy: Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV. Viennae—Pragae—Tergesti 1758, 255. — R. Lopašić: Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu. Starine, 1885, 17, str. 151–231; 1887, 19, str. 2, 4–5, 8–16, 22, 24. — T. Maretić: Naša narodna epika. Zagreb 1909, 8–9. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1. Zagreb 1914; 3. 1917. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 2–3. Zagreb 1915–1916. — H. Šabanović: Natpisi na nadgrobnim spomenicima Malkoč-bega i njegovog sina Džafer-bega. Prilozi za orijentalnu filologiju, 1951, 2, str. 249–258. — H. Kreševljaković: Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1954, 17. — Đ. Novalić: Mađarska i hrvatska »Zrinijada«. Zagreb 1967, 29–33. — A. Schmaus: Prilozi istraživanju južnoslovenske epike. U: Narodna književnost. Sarajevo 1974, 63–64. — Đ. Buturović: Najstarija svjedočanstva o narodnim pjesmama bosanskohercegovačkih Muslimana. Ibid., str. 85–87. — B. Zlatar: O Malkočima. Prilozi za orijentalnu filologiju, 1976, 26, str. 105–114. — J. von Hammer: Historija turskog (osmanskog) carstva, 1. Zagreb 1979, 438, 466, 479, 487. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1980, 257, 275, 285–286, 293. — H. Šabanović: Bosanski pašaluk. Sarajevo 1982. — Evlija Čelebi: Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo 1996. — T. Paić-Vukić: Tko je bio Malkoč-beg, turski vojskovođa poražen pod Klanom 1559. godine? Zbornik Društva za povjesnicu Klana, 3(1997) str. 115–118. — I. Mažuran: Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb 1998. — A. Kožar i S. Jalimam: Uloga Malkoč-bega u političkoj i vojnoj strukturi osmanskog društva XVI. stoljeća. Zbornik Društva za povjesnicu Klana, 6(2001) str. 123–131. — J. Rattkay: Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Zagreb 2001. — I. Franić: Jezična analiza dubrovačke zbirke poslovica Proričja slovinska iz 1697. g. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 30(2004) str. 35–36. — D. Mujadžević: Osmanska osvajanja u Slavoniji 1552. u svjetlu osmanskih arhivskih izvora. Povijesni prilozi, 28(2009) 36, str. 90–91, 101, 103–106.
Edin Muftić i Tea Rogić Musa (2021)
