MANDIĆ, Ante
traži dalje ...MANDIĆ, Ante (Antun), političar (Trst, 2. VI. 1881 — Lovran, 15. XI. 1959). Brat skladatelja Josipa, nećak političara i publicista Matka. Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu 1899. Studirao pravo u Beču i Grazu, gdje je doktorirao rigorozom 1905. Bio je sudski prislušnik i odvjetnički vježbenik u Trstu te radio u pisarnicama Gj. Červara u Opatiji od 1908. i K. Lukeža u Lovranu od 1910; nastanjen u Voloskom, svoju pisarnicu otvorio u Opatiji 1911. Prije I. svjetskoga rata društveno djelatan u Trstu (Slavjanska čitaonica, Radničko potporno društvo, Narodna radnička organizacija – suosnivač 1907), Opatiji i Voloskom (potpredsjednik hrvatske čitaonice »Zora« i pučke štedno-kreditne zadruge, podstarješina sokolskoga društva). Zatekavši se u ljeto 1914. na imanju suprugine obitelji kraj Kijeva, ostao u emigraciji. Kooptiran u Jugoslavenski odbor u svibnju 1915 (od listopada predstavnik za Rusko Carstvo), u Petrogradu promicao rušenje Austro-Ugarske Monarhije i ujedinjenje hrvatskih i slovenskih krajeva s Kraljevinom Srbijom; među ostalim suobnovio Društvo slavenskoga znanstvenoga jedinstva i bio mu politički tajnik, a njegovim je zauzimanjem ministar vanjskih poslova P. N. Miljukov u ožujku 1917. dao izjavu kako je stvaranje Jugoslavije ruski ratni cilj. Nastojeći oko uključivanja zarobljenih Hrvata, Slovenaca i Srba u borbu na strani Antante, do jeseni 1915. samoinicijativno ih je upućivao u Srbiju, potom podupirao njihovo okupljanje u Odesi, gdje je u travnju 1916. supokrenuo njima namijenjen tjednik Slovenski jug, no nezadovoljan odnosima srpske vlade i Odbora prema dragovoljačkim postrojbama (slanje u Dobrudžu npr. ocijenio kao lakoumno žrtvovanje), u studenom 1916. otklonio je daljnje sudjelovanje u njihovu formiranju. Prešavši nakon Listopadske revolucije u London, od pol. 1918. vodio je središnji ured Odbora i uređivao njegov bilten, u rujnu sudjelovao u pregovorima sa srpskom vladom, u studenom u radu Ženevske konferencije. U Zagrebu 1920. bio predsjednik Čehoslovačke komisije i 1920–21. član IO Jadranskoga zbora (suosnivač i tajnik njegove tajne udruge Galeb, osnovane radi oružanoga ustanka protiv talijanske okupacije Dalmacije), a 1920. suosnovao je pokret Jugoslavenska narodna obnova. Od 1921. u Voloskom – bavio se odvjetništvom do 1937, kad se zbog pritiska talijanskih vlasti nastanio u Beogradu, odakle se vratio u travnju 1941. Od prosinca 1941. do studenoga 1943. pod pseudonimom Živko Antić slao izvješća jugoslavenskoj vladi u Londonu, preporučujući među ostalim usuglašivanje stajališta, uključujući osudu četničkoga pokreta te uspostavu čvršćih veza sa SSSR-om (s pomoću kojega bi se, držao je, moglo »nadvladati naše komuniste«). Neko vrijeme na čelu Građanskoga odbora u Voloskom odn. Opatiji, u ime kojega je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. uspostavio stanovitu suradnju s ostatcima talijanskih postrojba. Pred nadolazećim njemačkim snagama prešao je na područje pod nadzorom NOVJ te kao nestranački vijećnik 1943. sudjelovao na II. zasjedanju ZAVNOH-a i kao član Predsjedništva 1944. na III. i 1945. na IV. U studenom 1943. izabran i u Predsjedništvo AVNOJ-a, 1944. za predsjednika Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (lipanj–prosinac) i Oblasnoga odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte za Istru (rujan–ožujak 1945). Protivnik obnove monarhije (o čem je pisao H. W. Steedu i R. W. Seton-Watsonu 1943–44), slijedom Beogradskoga sporazuma (1. XI. 1944), na prijedlog J. Broza jedan od triju kraljevskih namjesnika od ožujka do studenoga 1945, nakon čega je umirovljen. U drugoj pol. 1940-ih i u 1950-ima upućivao pisma hrvatskim i jugoslavenskim dužnosnicima protiv pretjerane represije u Istri (i prema Katoličkoj crkvi, napose uz ubojstvo M. Bulešića) te radi boljega prometnoga povezivanja s ostatkom NRH. Spominje se kao slobodni zidar (među ostalim član lože »Maksimilijan Vrhovac« 1920–30). Javljao se tekstovima o dragovoljcima za I. svjetskoga rata te o Jugoslavenskom odboru i njegovim pregovorima s predstavnicima talijanskih vlasti (Obnova, 1919, 8–10, 12, 14, 16; Jugoslavenska obnova–njiva, 1920, 13, 29), o čem je, među ostalim, pisao i u knjizi dokumenata Fragmenti za historiju ujedinjenja (Zagreb 1956); priređeni su mu Dnevnički zapisi (Opatija 2017). Napisao predgovor knjizi I. Mihovilovića Trst (Zagreb 1946). Ostavština s korespondencijom i dokumentarnim gradivom čuva mu se u HDA i DA u Rijeci. V. Radauš portretirao ga je 1944 (tuš, Kabinet grafike HAZU) i oko 1948 (poprsje u bronci, opatijska vijećnica). Posvećeni su mu skupovi u Opatiji 2016. i 2017.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
MANDIĆ, Ante. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 2.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/mandic-ante>.