MANDIĆ, Antun

traži dalje ...

MANDIĆ, Antun (Mandich, Mandics, Mandits; Antal, Antonio, Antonius), biskup (Požega, 16. VIII. 1740 — Đakovo, 11. I. 1815). Gimnaziju polazio u Požegi, retoriku u zagrebačkom sjemeništu, filozofiju i teologiju studirao 1757–59. i 1761–63. u Beču, gdje je doktorirao 1777, i Bologni 1759–61. Zaređen 1763. Bio prvi ravnatelj požeškoga sjemeništa 1763–65, župnik u Kobašu 1765–71. i Lipovljanima 1771–75 (podignuo župnu crkvu 1771–72), čazmanski kanonik od 1775, vicerektor Hrvatskoga kolegija u Beču 1775–78, u Zagrebu kanonik od 1778, generalni vikar od 1786, katedralni kustos od 1792. i prepozit od 1800, u Beču savjetnik Ugarskoga namjesničkoga vijeća 1782–85. i 1790–1806. Nadzornik škola za Hrvatsku i Slavoniju od 1776, bio je zadužen za izdavanje jezičnih priručnika te je izradio vlastiti grafijski sustav. Danas se drži pouzdanim da je sastavio Uputjenje k’ slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u kraljestvu Slavonie (Budim, Kr. sveučilišna tiskara, 1779, 1810; pretisci Osijek 1998, 2013). Predsjedajući povjerenstvom za doradbu pravopisa u hrvatskim zemljama 1783–85, pregledao i rječnik J. Stullija; postignuvši u njem zamjenu dubrovačko-dalmatinske grafije onom uvedenom u škole u Hrvatskoj i Slavoniji, pridonio stvaranju zajedničkoga hrvatskoga pravopisa. Naslovnim biskupom prištinskim imenovan 1782, biskupom bosanskim ili đakovačkim i srijemskim 1806. Proveo je ponovno razgraničenje župa i osnivao nove, podijelio Biskupiju na četiri arhiđakonata i devet dekanata, u Đakovu otvorio Bogoslovno sjemenište 1806. i uz njega dvogodišnji filozofski studij te učinio da sva župna središta u Biskupiji dobiju pučku školu. Kako među domaćim svećenstvom nije bilo dovoljno profesora, pozvao je četvericu iz Ugarske, pobrinuvši se za školovanje svećenika (strani napustili sjemenište do 1814). Za glazbenoga ravnatelja đakovačke katedrale doveo je P. J. Haibela. Poticao dolazak njemačkih iseljenika iz rajnskoga područja, Srijema i Bačke, doveo ljekarnika i otvorio prvu ljekarnu u Đakovu. Podignuo je svilanu (poslije pivovara) i u njoj česmu, prozvanu Antunova česma, te više kuća, stekavši zasluge za izgradnju i urbanističko uređenje Đakova. Dao je urediti korita Kaznice i Jošave, obnoviti na njima vodenice, urediti ribnjak u Štrbincima i park s lovištem uz Jošavu, obnoviti opožareno Pridvorje i zasaditi vinograd kraj Drenja, po njem nazvan Mandićevac (opjevao ga M. Mihaljević u djelu Mandichevacz, 1822). Blizak M. Lanosoviću i franjevcima, zauzeo se da im se vrate i obnove samostani u Požegi (1796) i Brodu na Savi (1806). Potičući župnike da mu šalju arheološke nalaze, prikupio vrijednu numizmatičku zbirku; odbio darovati je Ugarskomu narodnomu muzeju (Mađarski nacionalni muzej), koji ju je dobio od Đakovačkoga kaptola nakon njegove smrti. Novčanom potporom i drugim osobnim zauzimanjem omogućio tiskanje djela Sveta Rožalija i Kamen pravi smutnje velike A. Kanižlića (1780) te Poemata F. Sebastijanovića (1805) i Otiorum Croatiae J. Mikoczyja (1806). Dao je tiskati Officia propria Dioecesis Bosnensis seu Diakovensis et Sirmiensis (Budim 1807) i Ordo officii Divini peragenda juxta ritum breviarii, et missalis Romani (Pešta 1808). Objavljene su mu neke relacije i izjave (Operata excelsae Regnicolaris deputationis in obiecto urbarii per articulum 67 anni 1791 ordinatae. Požun 1826), izvješće papi o preuzimanju službe u Đakovu, govori u toj prigodi i pri otvaranju sjemeništa 1806 (Đakovačka i srijemska biskupija. Biskupski procesi i izvještaji, 17. i 18. stoljeće. Zagreb 1999) te zapisnici pohoda župama (Kanonske vizitacije, 5–10. Osijek 2007–2011). C. k. tajni savjetnik od 1808, za Petoga koalicijskoga rata protiv Francuza 1809. član Odbora Hrvatskoga sabora za insurekciju, zadužen za vojsku u Slavoniji i utvrđivanje Osijeka, Broda i Gradiške, za što je odlikovan Srednjim križem Reda sv. Stjepana 1810. Posvećene su mu prigodnice (Lanosović i S. Opoevčanin, 1806; F. Klohammer, 1809). Portretirao ga je A. G. Rähmel (1808, ulje, Dijecezanski muzej u Đakovu). Ostavština mu se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu, franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu, Mađarskom DA u Budimpešti i Knjižnici Klimó u Pečuhu. Posvećen mu je kolokvij u Đakovu 2015.

LIT.: (Nekrolog). Wiener Zeitung, 113(1815) 9. II, str. 157; 15. II, str. 181–182; 16. II, str. 185–186. — K. Pavić: Pokopno govorenye. Ossik 1816. — A. Filipović: Xivot velikoga biskupa, privelikoga domorodca, i najvechega priatelja nashega Antuna Mandicha. Pecsuh 1823. — Cimeliotheca Musei nationalis Hungarici. Budae 1825, 105–107, 114, 117, 121, 123, 125, 143, 158, 164–165, 167, 204. — G. Čevapović: Recensio Observantis Minorum Provinciae s. Ioann. a Capistrano. Budae (1829), 229–232. — Antun Mandić. Danica ilirska, 6(1840) 1. VIII, str. 123–124; 8. VIII, str. 127–128. — N. Andrić: Prigodni spisi o Strossmayerovim prethodnicima. U: Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava. Zagreb 1900, 175–180. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 1–2. Zagreb 1910. — M. Pavić: Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806–1906. Djakovo 1911, 57–119, 328–330. — E. Gašić: Kanonska vizitacija biskupa Mandića g. 1811. Hrvatska obnova, 22(1941) 15. VI, str. 4–6; 22. VI, str. 4–6. — K. Benda: A magyar jakobinusok iratai, 1–2. Budapest 1957. — Zaključci Hrvatskog sabora, 9–10. Zagreb 1974–1975. — (O knj. Uputjenje): P. Király, Studia Slavica Academiae scientiarum Hungaricae (Budapest), 26(1980) 3/4, str. 311–312, 316–317. — A. Ptičar, Rasprave Zavoda za jezik, 16(1990) str. 233–236. — Lj. Kolenić, Jezikoslovlje, 2(1999) 1, str. 195–198. — A. Pintarić, Ibid., str. 157–169. — M. Šola, Zbornik Muzeja Đakovštine, 5(2001) str. 287–289. — V. Rezo, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 38(2012) 2, str. 433–454. — J. Mlikota, Diacovensia, 24(2016) 2, str. 247–265. — P. Cvekan: Franjevci u Požegi. Slavonska Požega 1983, 72–73. — M. Brlek: Leksikograf Joakim Stulli (1730–1817). Zagreb 1987. — M. Vrhovac: Dnevnik – Diarium, 1–2. Zagreb 1987–2017. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 5. Zagreb 1993. — V. Geiger: Biskup Antun Mandić (1806–1815) i naseljavanje Nijemaca u Đakovo i Đakovštinu. Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1(1995) str. 25–33. — K. Dočkal: Hrvatski kolegij u Beču 1624–1784. Wien—Zagreb 1996. — S. Platz: Osnutak Visoke filozofsko-teološke škole 1806. u Đakovu i razvoj filozofskog studija. Diacovensia, 4(1996) 1, str. 9–14. — Z. Vince: Antun Mandić kao kulturni i prosvjetni radnik. Ibid., str. 155–166. — Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi, 2–3. Slavonski Brod 1997–1998. — N. Škalabrin: Biskupijsko sjemenište u Đakovu od osnutka do 1918. Diacovensia, 14(2006) 2, str. 242–249. — D. Damjanović: Projekti za izgradnju đakovačke katedrale s kraja 18. i prve polovine 19. stoljeća. Peristil, 2007, 50, str. 141, 143, 145–146, 148, 154, 156. — A. Pavlović: Stotinu reverendi. Slavonski Brod 2008, 150–161. — L. Marijanović: Zaslužni i ugledni biskup Antun Mandić na području školstva u Hrvatskoj. Zbornik Muzeja Đakovštine, 9(2009) str. 19–49. — M. Srakić: Opjevajmo slavne muževe. Đakovo 2013. — M. Ćurić: Biskup Mandić i đakovačko obrtništvo. Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 143(2015) 10, str. 10–13. — T. Zovko: Bibliografija radova o biskupu Antunu Mandiću. Ibid., str. 14–17. — M. Vrbanus: Resistance, Conflicts and Contributions to Organising Education in Slavonia in the 18th and the First Decades of the 19th Century. Povijesni prilozi, 36(2017) 53, str. 138, 145, 149, 157.
 
Ivan Armanda (2019–2021)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

MANDIĆ, Antun. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 22.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/mandic-antun>.