MANDIĆ, Dominik

MANDIĆ, Dominik (Andrija, Nedjeljko), povjesničar i društveni djelatnik (Lise kraj Širokoga Brijega, 2. XII. 1889 — Chicago, 23. VIII. 1973). Gimnaziju završio u Mostaru 1910, na Teološkom fakultetu u Fribourgu diplomirao 1914. i doktorirao 1921. tezom De legislatione antiqua Ordinis fratrum minorum (tiskano 1924). Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji pristupio 1906, za svećenika zaređen 1912. U Širokom Brijegu 1914–15. s D. Buntićem poučavao voditelje prosvjetnih tečajeva – uređivao 1917. njihovo glasilo Vjesnik Hrvatskih seljačkih škola (pr. Kršćanske obitelji) i sastavio Početnicu Hrvatskih seljačkih škola (Mostar 1924) – i 1917–18. surađivao u zbrinjavanju gladne hercegovačke djece, vodio 1923–31. izgradnju zgrade franjevačke gimnazije, u kojoj je profesor i ravnatelj 1934–39, te podignuo konvikt za vanjske đake 1930. U Mostaru bio odgojitelj i predavač crkvene povijesti za franjevačke klerike 1915–16. i gimnazijski nastavnik 1916–28. Obnašao je službe provincijskoga tajnika 1916–19, definitora 1922–25. i provincijala 1928–34. Upravljajući od 1917. mostarskom franjevačkom tiskarom, pokrenuo 1918. i do 1938. uređivao niz Savremena pitanja. God. 1919. suutemeljio Udruženje sadilaca duhana (u vodstvu do 1939) i u Mostaru tiskao Pravila te 1922. pokrenuo i do 1938. uređivao njegov niz Knjižnica, u kojem je objavio i brošuru Vrijednost i kategorizacija hercegovačkih duhana (1938); u Mostaru osnovao Hrvatsku katoličku štedionicu 1924. Na njegov je poticaj Družba školskih sestara franjevki otvorila podružnice u bolnici u Mostaru 1929. i konviktu u Širokom Brijegu 1930. Generalni definitor i ekonom Franjevačkoga reda u Rimu 1939–51 (izvješća o gospodarskom stanju Reda objavio u Acta Capituli generalis Ordinis fratrum minorum. Rim 1951); među ostalim ondje potaknuo 1940. kupnju zemljišta za zgradu Generalne kurije i crkvu Blažene Djevice Marije Posrednice svih Milosti (vodio gradnje 1942–47. i 1945–50; crkvu uresio djelima I. Meštrovića, S. Kopača i dr.), uredio 1947. dvoranu Antonianuma, a Družbi školskih sestara 1941. pomogao u prenošenju sjedišta iz Maribora, odakle su ih protjerale njemačke vlasti. Poslan 1951. u vizitaciju Hrvatskoga franjevačkoga komesarijata u SAD, bio mu je komesar 1952–55. te savjetnik u Vijeću do 1958. U Chicagu 1953. utemeljio i do 1955. vodio nakladnu kuću Croatia te 1955. osnovao Hrvatski povijesni institut (poslije priključen rimskomu, kojemu je počasni predsjednik od 1963). Neko vrijeme vodio Savez hrvatskih svećenika Sjeverne Amerike. — Političke je poglede oblikovao u okvirima Hrvatskoga katoličkoga pokreta, napose Hrvatskoga katoličkoga seniorata, izraženije u njem djelujući od 1916. Isprva je pristajao uz trojni preustroj Austro-Ugarske Monarhije (sastavio izjavu hercegovačkih franjevaca u prilog Svibanjskoj deklaraciji 1917), potom uz južnoslavensko ujedinjenje mimo Habsburgovaca, 1918–19. bio član odbora NV SHS u Mostaru, gdje je kao jedan od čelnika Seniorata za BiH 1919. suosnovao Hrvatsku pučku stranku za Hercegovinu (s P. Roguljom sastavio i tiskao nacrt stranačkih pravila i poslovnika, 1920–27. bio prvi tajnik) i glasilo joj (do 1929), tjednik Narodna sloboda (surađivao u njem do 1932). Otvorio 1920. stranački skup o agrarnom pitanju i u Mostaru priredio za tisak njegove zaključke (Prvi seljački sabor u Mostaru), neuspjelo nosio liste na skupštinskim izborima 1923. i 1927. Razvijajući gledišta, zauzimao se za decentralizaciju, federalizaciju te konfederalizaciju jugoslavenske države (izvješća članovima izbjegličke vlade 1942–43, potpisivana i Rodoljub Hercegovac, objavio Lj. Boban); ne poduprijevši uspostavu NDH i držeći je privremenom i kompromitiranom pripadnošću Osovini, očitovao se protiv progona Srba i Židova te 24. VII. 1941. naputio hrvatske franjevce da ih uzimaju u zaštitu. U pol. 1944. sklon partizanima, stajalište je promijenio uvjerivši se u pouzdanost vijesti o nasilju u Hercegovini, napose o smaknuću širokobrijeških franjevaca 1945, a od poč. 1950-ih promicao je hrvatsku neovisnost; tiskao popis hrvatskih katoličkih svećenika ubijenih 1941–54 (Hrvatski kalendar, Chicago 1955). Generalnu je kuriju Reda poticao na blaža stajališta prema Udruženju katoličkih svećenika NRBiH »Dobri Pastir« (osnovano 1950), držeći ga nužnim za opstanak u komunističkom sustavu. Nastojao i oko skrbi za hrvatske zatočenike u talijanskim logorima 1942–43. te poratne izbjeglice i franjevačke sjemeništarce, za koje je pribavio zgrade u Grottaferrati 1945. i Grottammareu 1947. — Baveći se hrvatskom općom i vjerskom poviješću, osobito starijom i bosanskohercegovačkom, ostvario je razmjerno opsežan, ali raznoliko vrjednovan te u domovini – umnogome zbog političkih okolnosti – slabije recipiran opus. Uz priznavanje zasluga za prikupljanje i objavljivanje vrela, držalo ga se, npr., najistaknutijim hrvatskim izvandomovinskim povjesničarom (S. Antoljak), osobito s obzirom na prinose povijesti Franjevačkoga reda i Crkve bosanske (»Bogomilska crkva bosanskih krstjana«), koju je, isticalo se, unatoč nedostatcima, najcjelovitije prikazao (J. Šidak). Zanemarivanje odn. nekritičko tumačenje pojedinih vrela i domišljanje znatnije mu se zamjeraju u svezi s djelima o podrijetlu te povijesnom i etničkom prostoru Hrvata, pri čem se stanovita vrijednost priznaje i onima za koje se drži da se dijelom zasnivaju na »nedokazivim konstrukcijama« ili su »prije politički pamflet« nego historiografija (N. Budak), a i takve se njihove značajke kontekstualiziraju zaoštrenošću prema ograničenostima struke u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon 1945 (M. Ančić i T. Vedriš u: Dr. fra Dominik Mandić, 2014). Sastavio je shematizam Hercegovačke franjevačke provincije (Sarajevo 1933), o franjevačkoj prošlosti i suvremenosti pisao u periodicima (Nova revija, 1926; Bogoslovska smotra, 1927; Franjevački vijesnik, 1932; Stopama otaca, 1934–39; Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd 1936–37; Politika, Beograd 1936; Dobri Pastir, 1951, 1966; Hrvatski kalendar, 1951–54, 1958, 1971, 1974, urednik 1953–55; Hrvatska revija, Buenos Aires 1965; Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, 1971) i knjizi Franjevačka Bosna (1968), u kojoj je obradio razdoblje 1340–1735; potaknuvši 1925. osnivanje Povijesnoga društva za proučavanje prošlosti jugoslavenskih franjevaca, pokrenuo 1927. i do 1934. uređivao niz Monumenta Franciscana Iugoslavica, za koji je priredio zbirku vrela 1463–1699 (Hercegovački spomenici Franjevačkog reda iz turskoga doba, 1. Mostar 1934, dopunjeno izd. Acta Franciscana Hercegovinae, 1. Mostar 2009). Sudjelujući u postupku kanonizacije N. Tavelića, o njem je pisao u izdanjima Hrvatska straža (1940), Hrvatski kalendar (1952), Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića (Rim 1970) i Crkva u svijetu (1971) te priredio kritičko izdanje dokumenata o mučeništvu i štovanju (Documenta martyrii b. Nicolai Tavelić et sociorum eius Ord. min. Rim 1958). Studiju Duvanjska biskupija od XIV–XVII. stoljeća tiskao u časopisu Croatia sacra (1935) i samostalno (Zagreb 1936). Zahvativši, uglavnom nakon 1950, različite teme iz starije hrvatske povijesti, ponajviše s obzirom na kontinuitet državnosti, katkad i s nacionalno-programskim osvrtima na novije stanje, i nastojeći dokazati izvorni opseg neprekinuta hrvatskoga prostora od Istre do južne Albanije, osobitu je pozornost pridavao područjima Bosne, Hercegovine i »Crvene Hrvatske«, koja je vidio kao hrvatske zemlje. U tom sklopu, polazeći od teza o iranskom podrijetlu odn. prožimanju hrvatske jezgre sa zakarpatskim Slavenima te dolasku izgrađenoga naroda Hrvata na poč. VII. st. na Jadran, gdje su nakon rana pokrštenja (začetka pripadnosti zapadnoj kulturi) novim miješanjem nastala njegova »po tjelesnim osobinama tri osnovna tipa« (Dinarci, Mediteranci, Panonci), ustrajao je na odijeljenosti njihova biološkoga i kulturnoga razvoja od Srba, koji su, držao je, zapadno od Drine pretežno kasniji doseljenici vlaškoga odn. cincarskoga podrijetla, tj. potomci rimskih vojnika iz Mauretanije, a i negdašnji Hrvati, što su za turske uprave prelaskom na pravoslavlje poprimili srpski identitet, ponajviše od pol. XIX. st. Nasuprot hrvatskomu podrijetlu bosanskih muslimana, donekle i Crnogoraca, što je potkrjepljivao i jezičnim pokazateljima, prema njemu, takav je odvojeni razvoj uzrok neuspjeha ilirstva i jugoslavenstva, od prijevarna i neovlaštena ujedinjenja 1918. do srpske hegemonije nakon II. svjetskoga rata, unatoč ustavnoj suverenosti republika, pa je socijalističkoj Jugoslaviji priznavao stjecanje Istre, ali i predviđao raspad. Priloge iz toga područja, neke i polemične (osobito o djelu Nade Klaić), objavio je u periodicima Hrvatska revija (1954–55, 1957–61, 1963–64, Pariz 1966, München 1967–68, 1970, 1972), Hrvatska misao (Buenos Aires 1956, 1958, 1968), Dobri Pastir (1957, 1959), Hrvatski kalendar (1957, 1959–60, 1962–65, 1967–69, 1972), Croatian Review (Chicago 1959), Journal of Croatian Studies (New York 1960), Novi život (Rim 1963), Byzantion (Bruxelles 1964) i Studia Croatica (Buenos Aires 1965, 1967), izdanjima The Croatian Nation in its Struggle for Freedom and Independence (Chicago 1955), Croatia. Land, People, Culture, 2 (Toronto 1970) i Venezia e il Levante fino al secolo XV, 1 (Firenca 1973) te dijelom skupio odn. preradio u knjigama (Crvena Hrvatska, 1957; Rasprave i prilozi, 1963; Hrvati i Srbi, 1971), troknjižju o državnoj, vjerskoj i etničkoj pripadnosti BiH te Crkvi bosanskoj (Bosna i Hercegovina, 1960–1967) – svezak o etničnosti do XX. st. zbog znatna se odjeka cijeni i »okosnicom hrvatskoga nacionalnog diskursa, bar u BiH« (Ančić) – objavivši i popise Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis (Chicago—Rim 1962), sažetu sintezu (Hrvatske zemlje, 1972) te knjižicu Za hrvatstvo i hrvatsku državnost (München—Barcelona 1973). Tiskani su mu i raznovrsni drugi napisi (Kršćanska obitelj, 1910, 1915, 1919, 1938; Bogoslovska smotra, 1914; Naša misao, 1914; Sv. Cecilija, 1916; Monopolski glasnik, Beograd 1938; Danica, Chicago 1958, 1971; Hrvatska revija, 1970, 1972–73; Hrvatski razgovori o slobodi. München—Barcelona 1972; Mir i dobro, 1973) te sjećanja (Hrvatski kalendar, 1973; Stepinac mu je ime, 1. München—Barcelona 1978). Sabrana djela priređena su mu 1973–1982. i 2013. Potpisivao se i D. M., dr. D. M. te Dr. N. M. Opsežna mu se ostavština čuva u franjevačkom samostanu u Mostaru. Poprsja su mu izradili Meštrović (1957; Hrvatski etnički institut u Chicagu) i G. Mikulić (2016; Gimnazija fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu). Posvećeni su mu Mandićev zbornik (Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, 1965), 2013. skup u Mostaru i Širokom Brijegu (zbornik 2014) te poštanska marka (Hrvatska pošta Mostar).