MANDIĆ, Igor

traži dalje ...

MANDIĆ, Igor, esejist, književni i glazbeni kritičar (Šibenik, 20. XI. 1939). U Splitu polazio glazbenu školu (violina) i završio klasičnu gimnaziju 1958, u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost 1963. Surađivao od 1959. u Studentskom listu, potom u mnogobrojnim drugim časopisima i novinama (Književna tribina, Književnik, Telegram, Razlog, Republika, Mogućnosti, Kolo, Vidik, Polet, Oko, Kerempuh, Forum, Prolog, Slobodna Dalmacija, Globus, Nedjeljna Dalmacija, Panorama, Dan, Feral Tribune, Novi list, Jutarnji list, Književna republika, Novosti), 1963–2003. često u beogradskima (Književne novine, Mladost, Duga, Književna reč, NIN, Student, Politika), Delu (Ljubljana) te Oslobođenju i Sarajevskim sveskama. Od 1966. radio u Vjesniku kao književni i glazbeni kritičar pa kolumnist u Vjesniku i VUS-u (do 1977), bio kolumnist i u Erotici, Studiju, katkad u Fokusu, Startu i Danasu. U kritici suvremene hrvatske proze pozornost je osobito izazivao polemičkom dimenzijom i naglašavanjem literarnoga konteksta književnoga djela; izbor kritika iz 1965–70. objavio u knjizi Uz dlaku (1970), a iz 1970–75. u 101 kratkoj kritici (1977). Kako kritika u njega nije samo žanr nego »i temeljni oblik mišljenja« (T. Brlek, Književna republika, 2010, 7–9), svi formalni oblici što ih je pisao u širem smislu pripadaju žanru literarne retoričke proze, u kojem maniristička retorička konstrukcija, gotovo paradoksalno, služi preciznosti priopćivanja. Potvrđuju to feljtoni u rubrici Notes (VUS, 1968–72; tiskano kao knjiga 2007) te drugi iz toga doba skupljeni u knjizi Gola masa (1973), u kojima analizira opća mjesta kulturnih politika i polemički nastupa protiv poricatelja popularne kulture. U knjizi Gola masa tiskao i ciklus eseja Mysterium televisionis (1972. u cijelosti i u Mogućnostima, 5, te zasebno), nacrt teorije TV medija s propitivanjem, na tragu H. M. McLuhana, kako masovni mediji sami formuliraju i ustanovljuju teme masovne kulture. Kao prvi sustavni proučavatelj masovnih medija u nas, te je preokupacije razrađivao u tematskim esejima u rasponu od tiska i stripa do TV, s razmatranjem socijalnih i psiholoških efekata toga medija i hipoteza o budućnosti globalne medijske kulture (»Teslina galaksija«), tiskanima 1970–78. i skupljenima u knjizi Šok sadašnjosti (1979); na TV 1989–2015. i nastupao kao uvodničar ili panelist u emisijama Moja malenkost i… (TV Beograd) te Crno-bijelo u boji, Emisija opće prakse i Uvijek kontra (HTV). Zanimanje za kulturu svakidašnjice razvija u feljtonima i esejima nadahnutima pristupom R. Barthesa, skupljenima u knjizi Mitologija svakidašnjeg života (1976; prvotno u Vjesniku, VUS-u i Oku 1969–74): o najraširenijim fenomenima masovne kulture (popularna glazba, šport, automobili), koje naziva makromitovima, o gastronomskim temama te o »iracionalnim« slikama nastalima posredovanjem masovnih medija, »mikromitovima«, s popratnom studijom o imaginarnome u masovnoj kulturi i njezinim kontekstom u tradiciji mitskoga mišljenja. Izbor polemika iz 1963–78, rezultata bavljenja kritikom, invektive te analize promašaja kulturne aktualnosti objavio u knjigama Nježno srce (1975) i Policajci duha (1979). U istom su mu žanru i glazbene polemike skupljene u knjizi U sjeni ocvale glazbe (1977), među kojima su, uz tvrdnje kako je domaća glazbena kultura institucionalizirana, cehovski i klasno zatvorena, neproduktivna i nepristupačna, osobito burno odjeknuli prilozi o P. I. Čajkovskom, kojega je držao tvorcem »najkičerskijeg opusa u povijesti muzike«; glazbene kritike i eseje skupio u knjizi Od Bacha do Cagea (1977). Nakon što je 1978. premješten na mjesto recenzenta (poslije urednika) u redakciju Romani i stripovi (dio Vjesnikove press agencije od 1985), pisao predgovore za kriminalističke romane biblioteke Trag 1979–84. te ih skupio u knjizi Principi krimića (1985), pregledu i opisu žanrovskih narativnih situacija, likova i mitema. Esej pak o A. Dediću kao autoru sinteze pjesništva i masovne komunikacije, u kontekstu suvremene umjetničke šansone i s njezinim iscrpnim povijesnim pregledom, uz intervju s Dedićem i izbor njegovih pjesama (Arsen. Zagreb 1983), objavio i u knjizi Književnost i medijska kultura (1984), u koju je uvrstio tekstove iz 1963–83, svoje najdulje analitičke studije o književnim (novele I. Slamniga, proza S. Novaka i M. Kapora, pjesme O. Šolca, Balade Petrice Kerempuha) i medijskim temama (film Egzorcist, završni eseji iz Mitologije svakidašnjeg života i Šoka sadašnjosti), s polazištem kako u suvremenosti medijska kultura bitno određuje svoje konzumente onako kako ih je prije oblikovala književnost. Nastavlja i polemizirati, pa u knjizi Što, zapravo, hoće te žene? (1984) skuplja tekstove iz 1972–84. u kojima analizira hedonizam, erotiku na filmu, moral na TV, feminizam i neofeminizam, nudizam, kompromitiranje obitelji, cenzuriranje erotike i nasilja, a u knjizi Zbogom, dragi Krleža (1988) ukoričuje one iz 1982–85. u kojima se, sukladno podnaslovu (Polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe), razračunava s kanonizacijom M. Krleže, pokazujući da je takav pristup suprotan Krležinoj poetici, ali i razotkrivajući proturječja Krleže sama (o njegovim djelima višeput pisao 1962–77). Književnu kritiku u to doba objavljuje u Srbiji; u NIN-u 1981–90. piše kritike djela hrvatskih i srpskih pisaca, objavivši ih i u knjizi Romani krize (1996). Također, priređuje gotovo cjelokupan Novakov pripovjedni opus (Izabrana proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 160. Zagreb 1981) i Jednu antologiju hrvatske poratne poezije (Prokuplje—Zagreb 1987). Daljnji su rezultati kulturoloških mu preokupacija knjige Bračna kuhinja (1989, sa suprugom Slavicom), Ekstaze i mamurluci (1989) i Prijapov problem (1999); prva je kombinacija recepata i eseja o gastronomiji i kulinarstvu, njihovoj povijesti i društvenom kontekstu (dorađeni tekstovi iz Slobodne Dalmacije 1987), druga niz povezanih eseja o kulturi vina, od povijesti njegova uživanja do iscrpna pregleda u suvremenoj gastronomiji, a u trećoj, također povezanim esejima, tematizira spolne organe u društvenoj povijesti, tipove seksualnih odnosa i umjetnost pornografije (prvotno u Erotici 1986–92), pri čem konkretizira stajalište o mogućnosti analize pornografskoga iskaza u samom jeziku. Napustivši Vjesnik, 1993–95. kolumnist je Slobodne Dalmacije, od 1997. u statusu slobodnoga umjetnika (glavni urednik Vjesnika 2000); umirovljen 2004. Ponovo piše i književne kritike; izbor onih o hrvatskoj književnosti iz 1991–97. skuplja u knjizi Književno (st)ratište (1998; Nagrada »Antun Gustav Matoš« 1999). Ironično-polemične društveno-političke kolumne i feljtone (s protežnom temom individualne prevrtljivosti u doba nakon pada komunizma) skuplja u knjigama Za našu stvar (1998; tekstovi iz 1990–98), Između dve vatre (2000; kolumne iz 1996–99), Bijela vrana (2002; tekstovi iz 1995–97) i Hitna služba (2005; kolumne iz 1999–2005). Izdaje i knjigu Kaj ste pisali bre? / Šta ste napisali, bre? (2011), skupivši većinu kritika o srpskim piscima iz 1959–91, te knjigu polemika Sloboda lajanja. Zauzeto, Hrvat! (2011; kolumne iz Slobodne Dalmacije 1990–93. i Novosti 2009–10). Knjiga tekstova o kulturi svakidašnjice emitiranih na Hrvatskom radiju 2012–13, Praskozor(je) (2015), autobiografskim se refleksijama nadovezuje na memoarsku mu i dnevničku prozu, koja se pak uklapa u temeljnu kritičko-polemičku dimenziju njegova pisanja, u kojoj anatomiju (predmeta oko sebe), kao dotad dominantan modus, zamjenjuje s ispovijedi (predmet je sam autor u sprezi javnoga i privatnoga): Sebi pod kožu (2006; Nagrada »Kiklop«) dnevnički su zapisci iz 2003–04, isprekidani sjećanjima, U zadnji čas (2009) memoarski zapisci od 1947, popraćeni dnevničkim i fikcijskim fragmentima, u kojima razvija akronologičnost pripovijedanja, Oklop od papira (2014) izbor tekstova iz 1966–2013. i njegovih intervjua 1969–2013, a Predsmrtni dnevnik (2017; Nagrada »Janko Polić Kamov« 2018) strukturirani dnevnik iz 2014–15. s temama starosti, samoubojstva i smrti, kompendij ideja, citata i parafraza o njima te opisa vlastite svakidašnjice. S francuskoga je preveo knjige Djamila Boupacha Simone de Beauvoir i Gisèle Halimi (Zagreb 1962) te Poezija Y. Bonnefoya (Zagreb 1967). O njem je snimljen dokumentarni film Nježno srce i sloboda lajanja (Helena Sablić Tomić, 2017) te održani skupovi u Zagrebu 2009. i 2019. Dobio nagrade za životno djelo »Otokar Keršovani« 2005. i »Joško Kulušić« 2008. Sveučilište u Rijeci dodijelilo mu je počasni doktorat 2018.

DJELA: Uz dlaku. Zagreb 1970. — Mysterium televisionis. Split 1972. — Gola masa. Zagreb 1973. — Nježno srce. Zagreb 1975. — Mitologija svakidašnjeg života. Pula 1976. — Od Bacha do Cagea. Zagreb 1977. — 101 kratka kritika. Zagreb 1977. — U sjeni ocvale glazbe. Zagreb 1977. — Policajci duha. Zagreb 1979. — Šok sadašnjosti. Zagreb 1979. — Književnost i medijska kultura. Zagreb 1984. — Što, zapravo, hoće te žene? Zagreb 1984, Varaždin—Pula 1985. — Principi krimića. Beograd 1985, Zagreb 2015. — Zbogom, dragi Krleža. Beograd 1988, Zagreb 2007. — Bračna kuhinja (suautorica S. Mandić). Zagreb 1989, 2006, 2012, Beograd 2009. — Ekstaze i mamurluci. Zagreb 1989, 2016, Novi Sad 2018. — Romani krize. Beograd 1996. — Književno (st)ratište. Zagreb 1998. — Za našu stvar. Zagreb 1998, Beograd 2001. — Prijapov problem. Zagreb 1999, 2013, Leskovac 2011. — Između dve vatre. Beograd 2000. — Bijela vrana. Zagreb 2002. — Hitna služba. Zagreb 2005. — Sebi pod kožu. Zagreb 2006. — Notes. VUS 1968–1972. Zagreb 2007. — U zadnji čas. Zagreb 2009, Beograd 2009, 2011. — Kaj ste pisali, bre? Šta ste napisali, bre? Beograd 2011. — Sloboda lajanja. Zauzeto, Hrvat! Zagreb 2011, Beograd 2011. — Oklop od papira. Zagreb 2014. — Praskozor(je) u suton mojih dana. Zagreb 2015. — Predsmrtni dnevnik. Zagreb 2017.
 
LIT.: S. Dautović: Nepoznato o poznatima: Igor Mandić. Mladost (Beograd), 1971, 786, str. 24–25. — (O knj. Mitologija svakidašnjeg života): T. M. Bilosnić, Dometi, 10(1977) 10, str. 95–98. — J. Pavičić, Republika, 33(1977) 3, str. 326–328. — N. Gligo: (O knj. Od Bacha do Cagea). Pitanja, 9(1977) 6/7, str. 119–120. — B. Kalafatović: (O knj. Gola masa). Književna kritika (Beograd), 8(1977) 4, str. 97–101. — Z. Jevremović: (O knj. Šok sadašnjosti). Književnost (Beograd), 36(1981) 5/6, str. 1062–1068. — B. Donat: (O knj. Principi krimića). Republika, 42(1986) 3/4, str. 455–457. — V. Tenžera: Preživljuje dobro pisanje. Zagreb 1995. — K. Bagić: Umijeće osporavanja. Zagreb 1999. — V. Visković: (O knj. Književno (st)ratište i Za našu stvar). Vijenac, 7(1999) 150, str. 11. — (Razgovori): I. Gajin, Republika, 56(2000) 1/2, str. 139–149. — N. Šantić, Novi list, 55(2001) 8. IX, Pr., str. 4–5. — E. Popović, Tema, 1(2004) 12, str. 4–12. — D. Mandić, Novi list, 74(2020) 28. VI, Pr., str. 4–5. — R. Rašović, Večernji list, 61(2020) 16. VIII, str. 36–39. — Z. Zima: Porok pisanja. Zagreb 2000. — R. Dragojević: (O knj. Između dve vatre). Novi list, 55(2001) 14. X, Pr., str. 10–11. — Z. Zima: Zimsko ljetovanje. Zagreb 2001, 23–26. — T. Čadež: (O knj. Bijela vrana). Globus, 2002, 614, str. 76–77. — V. Tenžera: Sadašnjost za vječnost. Zagreb 2005, 213–214. — D. Plevnik: (O knj. Hitna služba). Književna republika, 4(2006) 1/2, str. 197–199. — (O knj. Sebi pod kožu): T. Čadež, Jutarnji list, 9(2006) 1. VI, str. 30–31. — Z. Zima, Novi list, 59(2006) 4. VI, Pr., str. 10–11. — T. Pančić: Famoznih 400 kilometara. Zagreb 2007. — S. P. Novak: (O knj. Notes). Jutarnji list, 10(2008) 15. III, str. 74–75. — T. Čadež: Igor Mandić – građanin nepokorni. Ibid., 11(2009) 1. II, str. 25–26, 39–40. — Književna republika (tematski blok), 8(2010) 7/9, str. 114–193. — M. Levanat-Peričić: Književna kritika Igora Mandića i procesi (de)kanonizacije devedesetih. Komparativna povijest hrvatske književnosti, 20(2018) str. 280–294. — Lj. Reškovac: (O knj. Predsmrtni dnevnik). Nova Istra, 23(2018) 2, str. 215–218. — T. Čadež: Četiri crne knjige Igora Mandića. Jutarnji list, 22(2019) 21. XII, str. 62–63.
 
Bruno Kragić (2021) 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

MANDIĆ, Igor. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 22.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/mandic-igor>.