MANDIĆ, Josip (Josef), skladatelj (Trst, 4. IV. 1883 — Prag, 5. X. 1959). Brat političara Ante, nećak političara i publicista Matka. Gimnaziju završio u Sušaku 1901. U Beču 1901–02. polazio studij medicine, potom prava, koji je 1904. nastavio u Grazu, doktoriravši rigorozom 1907. Glazbu učio u Zagrebu u F. S. Vilhara (glasovir) i u Trstu u G. Wieselbergera (harmonija, kontrapunkt) te u Beču 1903–04. studirao na Konzervatoriju za glazbu i scenske umjetnosti (orgulje u J. Vocknera i kompoziciju u H. Graedenera). Odvjetnik u Trstu od 1907, u vlastitoj pisarnici od 1911. Zauzimajući se za radnička i nacionalna prava tamošnjih Hrvata i Slovenaca, suosnovao Narodnu radničku organizaciju 1907. i bio joj prvi predsjednik. Organizirao velike radničke skupove i politička predavanja; govori te pravni i politički članci tiskani su mu u tršćanskim periodicima Jadran (1903), Edinost (1906–08, 1910) i Narodni delavec (1908–09). Na poč. I. svjetskoga rata posredovao u komunikaciji između A. Trumbića u Rimu i tršćanskih slovenskih i hrvatskih prvaka. God. 1915. s obitelji izbjegao u Zürich, gdje je radio u odvjetničkoj pisarnici. Ondje upoznao F. Busonija, koji ga je, kako sâm navodi, vratio glazbi i u kojega se usavršivao. Od 1920. u Pragu; od 1921. radio u vlastitoj odvjetničkoj pisarnici, koju je za II. svjetskoga rata zatvorio nacistički režim, a i poslijeratni komunistički onemogućio mu je odvjetničku djelatnost. Zbog poslova s devizama uhićen i zatvoren 1957, nekoliko mjeseci prije smrti oslobođen, posmrtno i rehabilitiran. Skladateljski mu opus sadržava dvadesetak djela, dijelom izgubljenih, među kojima su Divertimento za violinu, violu i violončelo (oko 1930) i Malá Lyrika, ciklus popijevaka za glas i glasovir (oko 1932). Stvarao je u dvama razdobljima, s pauzom od dvadesetak godina. U mladenačkoj fazi nastale su Hrvatska misa (1899) i kantata Slaven i pjesma, a najveću je pozornost izazvala opera Petar Svačić (sačuvano fragmentarno; praizvedba Ljubljana 1904), jedna od rijetkih izvedenih u to doba skladanih hrvatskih opera. U Pragu, gdje se privatno usavršivao u S. Osterca (kontrapunkt, harmonija) oko 1926–28, potom nekoliko godina u B. Jiráka i J. Křičke (kompozicija) te R. Zamrzle (instrumentacija), ponovo počeo skladati 1927. Djela iz toga doba kompleksnija su mu i umjetnički dovršenija od onih iz tršćanskoga. Nakon skladba iz 1927 (prema njemu, »skladateljski pokušaji«) – Improvisace, ciklus popijevaka za glas i glasovir, Tri skladbe za glasovir i Suita u starom stilu za glasovir (sve izgubljene) – skladao Gudački kvartet, koji su praški kritičari ocijenili »majstorskim«, »jednim od najboljih djela tadašnje jugoslavenske glazbe«, te do 1933. više simfonijskih i komornih djela. Dok u Gudačkom kvartetu, Prvoj i Drugoj simfoniji te simfonijskoj pjesmi Noćno lutanje rabi ekspresionistički harmonijski izričaj, neoklasicističke formalne postupke te folklorni materijal kao sirovu građu, postupno se počinje vraćati tonalitetu i neoromantičkomu glazbenomu izričaju, koji će obilježiti njegov poslijeratni opus. U tom prijelazu nastale su Tri balade na stihove Antonína Sove za sopran i orkestar i opera Mirjana (libreto M. Brod i F. Werfel), sa zamjetnim tragovima hrvatskoga folklora, jazza i društvenih plesova, s velikim uspjehom praizvedena u Olomoucu 1937 (ponovo izvedeno u Zagrebu 2008). Djela nastala do II. svjetskoga rata više je puta obrađivao, od manjih preradba do prekomponiravanja većih formalnih dijelova, što je rezultiralo vremenskim slojevima u partiturama, a zbog intenzivnoga skladateljskoga razvoja stilski su nekoherentna. Nakon II. svjetskoga rata nastaju Treća simfonija (1953; inačicu iz 1932. uništio) i Četvrta (1955), koje, unatoč visokoj tehničkoj razini, pokazuju izrazite značajke socijalističkoga realizma, a mjestimice i eklektičke te epigonske tragove, poput, dijelom, opere u tri čina Kapetan Niko (1944; libreto prema drami B. Lovrića). U duhu socijalističkoga realizma posve je preradio i Prvu te Drugu simfoniju (obje inačice izgubljene). Posljednje djelo, Symfonické variace na Mozartovo thema pro velký orchestr / Simfonijske varijacije na Mozartovu temu za veliki orkestar (oko 1955), potvrđuje iznimno vladanje kompozicijsko-tehničkim postupcima i vještinama instrumentacije. Za života djela su mu u Pragu i na europskim gostovanjima izvodili ugledni dirigenti (N. Malko, V. Talich, F. Busch, G. Széll, K. Ančerl), orkestri (Češka filharmonija, Royal Scottish National Orchestra, Dresdner Staatskapelle) i ansambli (Češki kvartet, Češki nonet, Češki puhački kvintet). Ona sačuvana svjedoče o vrsnu poznavanju instrumentacije, kontrapunkta i harmonije, a suvremenu valorizaciju opusa omogućit će tek nove izvedbe i snimke (Puhački kvintet, snimljeno na CD Mládí, Muzički informativni centar i Koncertna direkcija Zagreb, 2006). U Pragu se javljao u listovima Národní politika (1927), Československo-jugoslavenská revue (1930–31) i Národní listy (1930). Dio korespondencije čuva mu se u osobnim fondovima brata Ante i V. Spinčića u HDA.
DJELA (praizvedbe i tisak): Slaven i pjesma, kantata za sole, zbor i orkestar, op. 10 (stihovi K. Lukež). Trst 1902. — Petar Svačić. Tragedija na Gvozdu, opera u dva čina s prologom i epilogom (libreto Lukež). Trst 1903 (fragmentarno), Ljubljana 1904 (integralno). — Čemulpo, suita za simfonijski orkestar. Trst 1905. — Improvisace (Improvizacije), ciklus popijevaka za glas i glasovir. Prag 1927. — Suita u starom stilu za glasovir. Prag 1927. — Tri skladbe za glasovir. Prag 1927. — Gudački kvartet. Prag 1928. Tiskano Zagreb 2017. — Noční pout’ (Noćno lutanje), simfonijska pjesma za veliki orkestar. Prag 1929 (fragmentarno), 1932 (integralno). — Prva simfonija »Romantična« za simfonijski orkestar, tenor i sopran. Prag 1929. — Druga simfonija »Jugoslavenska« za simfonijski orkestar. Glasgow 1930. — Puhački kvintet. Prag 1931. Tiskano Zagreb 2019. — Malá suita za orkestar. Prag 1932 (i inačica za gudački kvartet). — Tři balady na slova Antonína Sovy pro soprán a orchestr. Prag 1932. Tiskano Zagreb 2015 (Tri balade na stihove Antonína Sove za sopran i orkestar). — Nonet za puhače. Tallinn 1934 (fragmentarno), Rim 1934 (integralno). Tiskano Zagreb 2018. — Mirjana, opera u tri čina (četiri slike). Olomouc 1937. — Hrvatska misa za mješoviti zbor a cappella, op. 3. Tiskano Leipzig (s. a.), Zagreb 2006.
LIT.: M. Brajša Rašan (M. B. R.): Hrvatska misa za mješoviti zbor. Naša sloga (Trst), 30(1899) 10, str. 3. — Josip Mandić – skladatelj. Narodni list, 3(1902) 22, str. 2. — (Uz operu Petar Svačić): S. Miletić (St. M.), Vienac, 34(1902) 50, str. 800. — J. Foerster (v. r.), Slovan (Ljubljana), 2(1903–04) 3, str. 94. — Edinost (Trst), 29(1904) 16, str. 1; 17, str. 2. — M. Brajša Rašan (M. B. Rašan), Narodni list, 4(1904) 3, str. 4; 4, str. 3. — L. Pahor, Ljubljanski zvon, 24(1904) 2, str. 122–123. — Josip Mandić. Prosvjeta, 12(1904) 7, str. 231–232. — Rado: Čemulpo od Josipa Mandića. Naša sloga, 38(1905) 17, str. 3. — Hrvatski biografski godišnjak. Bog i Hrvati (kalendar), 13(1906) str. 75–76. — J. Ježek: (Uz praizvedbu Gudačkoga kvarteta). Rozpravy Aventina (Praha), 4(1928–29) 5, str. 50. — B. Vošnjak: U borbi za ujedinjenu narodnu državu. Ljubljana—Beograd—Zagreb 1928. — O. Baum (O. B.): Dresdner Staatskapelle unter Fritz Busch. Prager Presse, 9(1929) 339, str. 8. — (Uz izvedbe Prve simfonije): J. Ježek, Rozpravy Aventina, 5(1929–30) 6, str. 70. — B. Lovrić, Obzor, 70(1929) 267, str. 2. — J. Šidak (šk), Muzičar, 7(1929) 11, str. 6–7. — E. Adamič (-č.), Jutro (Ljubljana), 12(1931) 71, str. 6. — S. Osterc, Jugoslovan (Ljubljana), 2(1931) 86, str. 7. — L. Šafranek Kavić, Obzor, 72(1931) 70, str. 3. — B. Širola (B. Š.), Hrvatska straža, 3(1931) 72, str. 4. — (Uz izvedbe Druge simfonije): Evening Citizen (Glasgow), 1930, 19. XII, str. 4. — P., Evening Times (Glasgow), 1930, 19. XII, str. 3. — Večernja pošta, 10(1931) 2898, str. 10. — K. Hába, Československá Republika (Praha), 252(1931) 29, str. 6. — (B. Lovrić), Književne novine, 2(1931) 6, str. 2. — S. Osterc, Jugoslovan, 2(1931) 41, str. 7. — K. Hába: (Uz praizvedbu Puhačkoga kvinteta). Československá Republika, 252(1931) 39, str. 5. — B. Lovrić: Jugoslavenski umjetnici u Pragu. Književna krajina, 1(1931) I/5, str. 186–190. — M. Očadlík (M. O.): (Uz praizvedbu Male suite za gudački kvartet). Klič (Praha), 21(1931–32) 14/15, str. 234. — (Uz praizvedbu Male suite za orkestar): B. Lovrić, Obzor, 73(1932) 112, str. 2–3. — E. Steinhard (Std.), Prager Tagblatt, 57(1932) 110, str. 7. — (Uz Međunarodni festival suvremene glazbe u Beču): H. J. Foss, Musical Times (London), 73(1932) 1074, str. 702. — S. Osterc, Zvuk (Beograd), 1(1932–33) 1, str. 29. — (Uz obljetnicu rođenja): Istra, 5(1933) 34, str. 5. — I. Esih (I. E.), Obzor, 74(1933) 190, str. 3. — V. Novak (Dr. V. N.), Zvuk, 2(1933–34) 2, str. 76. — M. Katić: Naše čudo od djeteta. Novosti, 31(1937) 86, str. 23–24. — (Uz izvedbe opere Mirjana): Ćirilometodski vjesnik, 5(1937) 1/2, str. 12. — Novosti, 31(1937) 57, str. 10; 65, str. 10. — M. Brod (mb), Prager Tagblatt, 62(1937) 45, str. 9. — G. Černušák (–k-), Lidové noviny (Brno), 45(1937) 97, str. 9. — I. Esih (ie.), Jutarnji list, 26(1937) 8981, str. 9. — H. F. Peyser, New York Times, 86(1937) 21. III, str. 7. — S. Vrbík, Národní listy (Praha), 77(1937) 54, str. 5. — J. Martinčević, Vjesnik, 69(2008) 21. IV, str. 39. — B. Perić Kempf, Novi list, 62(2008) 21. IV, str. 36–37. — B. Pofuk, Jutarnji list, 10(2008) 21. IV, str. 30. — M. Stanetti, Večernji list, 48(2008) 12. IV, Pr., str. 63. — M. Špoljarić, Vjesnik, 69(2008) 15. IV, Pr., str. 26–27. — S. Vuković, Slobodna Dalmacija, 65(2008) 6. V, str. 27. — D. Šepić: Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914–1918. Zagreb 1970. — V. Fajdetić: Dr. Josip Mandić hrvatski skladatelj. Zbornik Kastavštine, 3(1995) str. 165–173. — L. Ruck: Život i djelo skladatelja Josipa Mandića (1883–1959). Zbornik Ivan Matetić Ronjgov, 5(1996–97) str. 347–356. — N. Leverić: Josip Mandić (1883–1959) – tragovi. Arti musices, 30(1999) 1, str. 3–46. — D. Merkaš: Je li velika hrvatska simfonija, o kojoj je pisao New York Times, nestala u smeću? Večernji list, 43(1999) 19. XII, Pr., str. 16–17. — L. Ruck: Veze skladatelja Josipa Mandića (1883–1959) s Rijekom. Zbornik Ivan Matetić Ronjgov, 6(2002) str. 83–88. — V. Požgaj: Tko je skladatelj Mandić. Vjesnik, 64(2003) 17. XI, str. 17. — N. Badurina: Teatar i politika na rubu carstva – opera Petar Svačić u Trstu 1903. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 9. Zagreb 2005, 149–167. — O. Mandić: Kronika obitelji Mandić. Rijeka—Opatija 2016, 33, 42–43, 121–138, 182, 184–185. — D. Merkaš: Josip Mandić, ein »verschollener« Komponist kroatischer Herkunft (s bibliografijom). Saarbrücken 2018. — F. K. Kuhač: Građa za Biografski i muzikografski (bibliografski) slovnik (rkp. u Arhivu HAZU, Kuhač XVII/3–5, M 21–33). — Potpunija lit. do 1941: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986.
Davor Merkaš (2019–2021)
