MANDIĆ, Leopold Bogdan

MANDIĆ, Leopold Bogdan (Leopold iz Herceg-Novoga, Leopoldo Mandic, Leopoldo da Castelnuovo), ispovjednik (Herceg-Novi, 12. V. 1866 — Padova, 30. VII. 1942). Gimnaziju polazio u sjemeništu Venecijanske kapucinske provincije u Udinama 1882–84, filozofiju studirao u Padovi 1885–88, teologiju u Veneciji 1888–90. Želeći se kao misionar posvetiti sjedinjivanju pravoslavnih crkava s Katoličkom, učio i slavenske jezike. Kapucinima pristupio 1884, za svećenika zaređen 1890. Djelovao u Veneciji do 1897, bio gvardijan u Zadru 1897–1900, ispovjednik u Bassanu 1900–05, vikar u Kopru 1905–06, ispovjednik u Thieni 1906–07. i 1908–09. te Padovi 1907–08. Vrativši se u Padovu 1909, bio odgojitelj studenata i predavač patrologije 1910–14. Prognan na jug Italije kad je za I. svjetskoga rata odbio prihvatiti talijansko državljanstvo; boravio u samostanima u Tori, Noli i Arienzu 1917–19, nakon čega se vratio u Padovu i ondje djelovao do kraja života (kratko u Rijeci 1923). Istaknuvši se kao ispovjednik, za života je uživao glas svetosti, a nakon smrti vjernici su mu iskazivali štovanje, pa je kauza za njegovu kanonizaciju pokrenuta 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 1976, a svetim Ivan Pavao II. 1983. Blagdan mu se slavi 12. svibnja. Neraspadnuto mu je tijelo, što se od 1963. čuva u padovanskom kapucinskom samostanu, bilo izloženo na štovanje u Rimu, Zagrebu i Ljubljani 2016. te u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Herceg-Novom 2017. Pisma su mu – pretežno duhovni poticaji i odgovori na pitanja vjernika – objavljena u izdanju Lettere scelte (Padova 1980, 1982²) te, s prilozima iz glasnika Bollettino del Terz’ordine francescano (Padova 1907–11, 1916; Bollettino francescano, 1941), u zbirkama Suo umile servo in Cristo, 1–2 (Padova 1992) i Dall’ intimo del mio povero cuore (Padova 2015; hrv. prijevod Iz dubine svoga siromašnog srca. Zagreb 2018), a hrvatski izbor u djelu Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića (Zagreb 1992). Hrvatska kapucinska provincija nosi njegovo ime od 1974. Posvećeni su mu kapucinski samostan u Zagrebu (1963), svetišta u Maglaju (1979) i Zakučcu (1998), misijska postaja u Shangombu (1996) te mnogobrojne crkve i kapele. Radi promicanja njegova štovanja kapucini su u Padovi 1961. pokrenuli periodik Portavoce di p. Marco e p. Leopoldo (promicao i Marka iz Aviana; Portavoce del beato Leopoldo Mandić od 1976, Portavoce di san Leopoldo Mandić od 1983), a u Osijeku 1971. Otac Leopold Mandić (Blaženi Leopold Mandić od 1976, Prijatelj ljudi od 1979, Ljudima prijatelj od 1984). G. Lazzara priredio je djelo 365 giorni con san Leopoldo alla luce della parola di Dio (Padova 2011, hrv. prijevod 365 dana sa svetim Leopoldom u svjetlu riječi Božje. Zagreb 2012) i s J. Hohmannom Preghiamo con san Leopoldo (Padova 2014, hrv. prijevod Pobožnost sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Split 2016), Lj. Stipišić i I. Delić izdanje Svetom Leopoldu (Zakučac 2006), s mnogobrojnim Stipišićevim skladbama, među kojima Misom Leopoldovom. Mise su mu posvetili i V. Glasnović (Hrvatska četveroglasna misa uz pratnju orgulja. Osijek 1975), S. Vasilj (Misa na čast bl. Leopolda Mandića. Duvno 1977), Z. Pšag (Tebi slavu pjevamo. Osijek 1983), V. Šunjić Kreševljak (Hrvatska misa. Kreševo 1983) te B. Papandopulo (Poljička pučka misa, praizvedba Gradac kraj Gata 1984), zborne skladbe D. Fio (Himna bl. Leopoldu Mandiću, 1978) i Stipišić (Ocu Leopoldu Mandiću, tiskano u Skladbe za mlade. Split 1981). A. Mateljan objavio je njime nadahnutu zbirku poetskih meditacija Kroz moje ruke teče Tvoja milost (Split 2013), V. Rožić romansirani životopis Providnosti ususret (Dubrovnik 2016), a slikovnice i priče za djecu M. Roveroni (Una creatura nascosta. Venecija—Mestre 2007) i L. Ferraresso (Padre Leopoldo. Padova 2010; ilustracije Alida Massari). Vitraje s njegovim likom među ostalima izradili su I. Dulčić (1967, crkva Hrvatske katoličke misije u Essenu; 1970, kapela Majke Božje Lurdske u Zagrebu), J. Žaja (1995, crkva sv. Vida u Vidovcu), Z. Latković (1999, kapela Doma za starije osobe Centar u Zagrebu), A. Vrlić (2000, župna crkva u Gornjim Bogićevcima), M. Jakubin (2005, župna crkva u Mrkoplju; 2006, svetište Gospe od Milosrđa u Dubrovniku) i Z. Tišljar (2007, crkva sv. Nikole Biskupa u Zagrebu), mozaike Dulčić (1974, franjevačka crkva u Kreševu), A. Starčević (1983, franjevačka crkva u Širokom Brijegu) i J. Bifel (1986, svetčeva crkva u Osijeku), slike A. Verbicki (1971, Mandićeva crkva u Herceg-Novom), B. Bulić (1977, franjevačka crkva na Košljunu; 1978, Mandićeva kapela u kapucinskom samostanu u Osijeku), Bifel (1984, crkva sv. Josipa u Zagrebu), M. Bilać (1995, svetčeva crkva u Sarajevu) i Z. Homen (2000, franjevačka crkva u Varaždinu), skulpture C. Puzzolo (1998, kraj župne crkve u Međugorju), K. Hraste (2000, svetište u Zakučcu) i N. Šeparović (2012, kraj župne crkve u Prudu), reljef u bronci M. Ostoja (1979, svetište u Maglaju). Prikazan je na poštanskoj marki u prigodi 400. obljetnice kapucina u Hrvatskoj 2010. Dokumentarne filmove o njem snimili su M. Hlevnjak (Svijetla sjena, 1983; scenarij J. Turčinović), S. Balbo (San Leopoldo Mandić, 2009) i R. Knjaz (2018; serijal Hrvatski velikani).