MANDL, Dragutin

MANDL, Dragutin, strojarski inženjer, kolekcionar i glazbenik (Zagreb, 4. IV. 1892 — Zagreb, 27. IV. 1959). Gimnaziju završio u Zagrebu 1911, studij na Tehničkoj visokoj školi u Beču 1919. Bio je pogonski inženjer i konstruktor u Zagrebačkom električnom tramvaju od 1920, zamjenik ravnatelja od 1931, ravnatelj od 1939. i tehnički direktor od 1946. do umirovljenja 1957, potom savjetnik. Vrstan poznavatelj javnoga prometa, osobito tramvajskoga. Bavio se gradnjom i rekonstrukcijom pruga, konstrukcijom motornih kola i prikolica te projektima spremišta i radionice. Konstruirao tramvajska motorna kola s drvenim kosturom (M-22), puštena u promet 1922, potom motorna kola i prikolicu s čeličnim kosturom i vlastitom konstrukcijom polužne kočnice (M-24), u proizvodnji od 1924. Zastarjela kola tvrtke »Ganz« preradio je u prikolice (tzv. pagode), konstruirao motorna kola za polijevanje ulica, s A. Košakom i A. Zieglerom izumio kontaktni klizač za oduzimanje struje (1929), razvio svoj postupak zavarivanja tračnica, konstruirao zavareno kolosiječno križalište te izveo beskonačno zavareni kolosijek od željezničkih tračnica (1950), što se prije držalo nemogućim. Pri proširenju i rekonstrukciji tramvajske mreže usavršio ugradnju tračnica na betonskoj podlozi. Konstruirao je lančani ovjes tramvajskoga gornjega voda od domaćega materijala, razvio slitinu za kočne klade, modernizirao 1934. zagrebačku uspinjaču, uvevši električni pogon. Konstruirao 1950. i novi tip tramvajskoga elektromotora (proizvodnju poslije preuzela tvornica »Končar«) te 1951, sa suradnicima, nova jednosmjerna motorna kola (tip 101) sa zaštitnom napravom ispred prednjih kotača (tzv. košara; izrađena tri prototipa, proizvodnju preuzela tvornica »Đuro Đaković« 1957). Držao tečajeve za stručno osposobljivanje radnika od 1946. Objavljivao je u izdanjima Tehnički vjesnik (1942), Saobraćaj odn. Lokalni saobraćaj (1949–52), 60 godina zagrebačkog tramvaja (Zagreb 1951), Tehnika (Beograd 1953–54), Građevinar (1958) i Ceste i mostovi (1959), sastavio priručnik Bušenje, strojevi i alat za bušenje (Zagreb 1949) i u suradnji knjižicu Gradski putnički saobraćaj (Zagreb 1950), surađivao u Enciklopediji Jugoslavije LZ. — Baveći se medaljarstvom, skupio najveću hrvatsku zbirku medalja i plaketa s više od 3000 predmeta (medalje, plakete, kovanice, značke, redovi, žetoni), svojevrstan presjek hrvatskoga medaljarstva i osnovu za njegovu znanstvenu obradbu. Zbirka sadržava radove iz doba baroka i historicizma te mnogobrojna djela novijih autora (R. Frangeš Mihanović, R. Valdec, I. Kerdić, I. Meštrović, R. Spiegler, G. Antunac, Hermina Ferić, Mila Wod, Iva Despić-Simonović, V. Radauš, B. Crlenjak i dr.). Otkupljena je 1971. za NMMU, gdje čini jezgru Zbirke medalja i plaketa, a predmeti iz nje izlagani su (Medalja u Hrvatskoj, Zagreb 1964; Memorijal Ive Kerdića, Osijek 1980, Zagreb 1981; Zbirka medalja i plaketa inž. Dragutina Mandla, Zagreb 2009). I sâm je izrađivao plakete (Linda Carnelutti, 1910, Portret gđe M., 1921, NMMU) i značke (Zagrebački električni tramvaj, oko 1950, NMMU). Pisao o austrijskim medaljama iz XVII–XVIII. st., medaljarskom radu Kerdića, J. Radkovića i Valdeca (Numizmatika, 1953; Numizmatičke vijesti, 1957–58), držao predavanja o tehnici izradbe medalja i plaketa. Bio je predsjednik Društva prijatelja klasičnih maraka te odbornik Filatelističkoga saveza Hrvatske i Numizmatičkoga društva u Zagrebu. — Bavio se i glazbom. Učio klarinet u Š. Zamole u školi HGZ 1909‒11. Održavši u HGZ cjelovečernji koncert 1920 (među prvim solističkim klarinetističkim koncertima nekoga našega glazbenika u Zagrebu), počeo nastupati uz pratnju pijanistice Elvire Marsić; usporedno s njom katkad svirao u triju (viola L. Miranov ili violončelo U. Fabbri), 1924‒26. s violončelistom S. Žepićem (nastupali i na zagrebačkoj radijskoj postaji). Bio je prvi klarinetist 1921‒22. u orkestru HNK i 1922‒37. u Društvenom orkestru HGZ, s kojim je nastupio kao solist 1934, izvodeći Prvi koncert za klarinet i orkestar u f-molu C. M. von Webera. Kao skladatelj predstavio se 1924. Triom fis-mol za glasovir, klarinet i violončelo i Sonatom cis-mol za glasovir (posvećeno E. Marsić) te solo-popijevkama na stihove M. Maeterlincka u vlastitom prijevodu (Molitva, Umornost, Molitva; A vrati l’ se on, Tri djevice jednom ubiše, Na dvorac dodje Ona, Tri su sestre mrijeti htjele), Hafiza (Čuj, ne čuješ li s neba glas, I dan i noć, Dosta mi života tog, Ja ćutim miris ljubavi, O, divno mene vodi) i D. Domjanića (Šutnja, Mrtvo jezero). Bio član Ravnateljstva HGZ 1935–46. Medalju s njegovim likom izradio je Antunac 1942.