MANOLIĆ, Josip (Joža), političar (Kalinovac, 22. III. 1920). Završio Obrtničku školu u Bjelovaru 1938, Vojnopolitičku oficirsku školu JA u Beogradu 1947. te studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1960. Postolar u Bjelovaru, potom kožarski radnik u Zagrebu; u SKOJ-u od 1938, u KPJ od 1939. U Novoj Gradiški od 1940. bio sekretar Okružnoga komiteta SKOJ-a, tajnik Mjesnoga međustrukovnoga odbora Ujedinjenoga radničkoga sindikalnoga saveza Jugoslavije i voditelj Narodne pomoći. Osumnjičen za komunističku agitaciju, 1941. zatvoren od svibnja do rujna. Prešavši u Zagreb, u prosincu suorganizirao Mjesni komitet SKOJ-a (od travnja 1942. do veljače 1944. organizacijski sekretar Pokrajinskoga komiteta za Hrvatsku); organizirao omladinske udarne grupe te 1942. među ostalim vodio napad na njemačko spremište benzina u Ilici u lipnju i supokrenuo list Omladinski borac. Od listopada 1942. u partizanima, pretežno na političkim i obavještajnim dužnostima; u Okružnom komitetu KPH za Bjelovar od ožujka do listopada 1944, potom načelnik protuobavještajnoga odsjeka u tamošnjem okružnom Opunomoćeništvu Odjeljenja zaštite naroda (u poraću djelovao protiv križara). Služio se konspirativnim imenima Crni, Kratki, Abesinac, Mirka Stari, Brko i Jovan. U Upravi državne bezbjednosti u Zagrebu od 1946, zamjenik načelnika kadrovskoga odjela 1947, potom organizacijski sekretar. Načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu unutarnjih poslova NRH 1948–60. te Sekretarijata za Zagreb 1960–65. U Saboru SRH zastupnik od 1965. i od 1969 (osudio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967). U Zagrebu također bio član Gradskoga komiteta SK i sekretar Općinskoga komiteta SK Gornji grad. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća optužen za »suprotstavljanje liniji SK, poticanje razvoja masovnog pokreta i nacionalnu netrpeljivost«; razriješen sviju dužnosti 1972. Potkraj 1980-ih blizak suradnik F. Tuđmana, suosnivač HDZ 1989, prvi predsjednik IO te 1990–93. potpredsjednik stranke. Za saborskoga zastupnika biran 1990. i 1992. te 1993. imenovan u Županijski dom (predsjednik 1993–94), bio 1990. potpredsjednik Predsjedništva SRH i predsjednik njegove Komisije za organizaciona i kadrovska pitanja, od kolovoza 1990. do srpnja 1991. predsjednik Vlade RH, u ljeto 1991. i Kriznoga štaba RH, a dodjeljivane su mu i druge dužnosti (predstojnik Ureda za zaštitu ustavnoga poretka 1991–93, predsjednik Komisije za utvrđivanje činjenica o okolnostima u kojima je pripremana i vođena obrana Vukovara 1991. i Državnoga odbora za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa 1993) te posebne zadaće (sastanak s R. Karadžićem i N. Koljevićem u Grazu 1992). Razišavši se s Tuđmanom i HDZ u ožujku 1994 (prema njemu, zbog odnosa prema BiH, demokraciji i vladavini prava), suosnovao stranku Hrvatski nezavisni demokrati (potpredsjednik te 1997–2002. predsjednik). Navodi o mnogim sastavnicama njegove djelatnosti proturječni su. Tiskani su mu prilozi u izdanjima Priručnik za stručno obrazovanje službenika unutrašnjih poslova (1959), Četrdeset prva u novogradiškom kraju (Nova Gradiška 1984) i Zbornik sjećanja Zagreb 1941–1945, 3 (Zagreb 1984), javni istupi (1995) te memoari (2015, 2016). Pričuvni general-pukovnik HV. O njem je snimljena epizoda u TV serijalu Hrvatski premijeri osobno (G. Malić, 2017).
DJELA: Intervjui i javni nastupi 1989–1995. Zagreb 1995. — Politika i domovina. Zagreb 2015. — Špijuni i domovina. Zagreb 2016.
LIT.: E. Ivanc: Nepokorena mladost. Zagreb 1961. — Ostavke i kritike. Večernji list, 16(1972) 11–12. XI, str. 3. — Četrdeset prva u novogradiškom kraju. Nova Gradiška 1984. —Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu, 1–2. Zagreb 1984. — Ž. Krušelj: Premijer za predah. Danas, 9(1990) 456, str. 14–15. — (Razgovori): Z. Vedriš, Glas Podravine, 47(1992) 8, str. 3. — J. Babić, Nacional, 1996, 33, str. 8–9. — I. Sabalić, Globus, 1996, 305, str. 7–8. — I. Pukanić, Nacional, 1998, 155, str. 25–27. — D. Romac, Novi list, 52(1998) 8. VI, str. 20, 29. — D. Grakalić, Globus, 1999, 430, str. 34–37. — T. Malić, Hrvatski obzor, 5(1999) 220, str. 12–14. — I. Buljan, Jutarnji list, 4(2001) 2. VI, str. 46–47. — N. Šantić, Novi list, 56(2002) 9. XI, str. 4–5. — S. Lukić, Globus, 2009, 967, str. 30–34; 968, str. 36–42. — Lex Perković. Zagreb 2013, 63–66. — M. Barišić: Čovjek koji je morao otići. Danas, 2(1994) 64, str. 4–7. — Z. Gall: Slučaj selektivne amnezije. Vjesnik, 55(1994) 7. IV, str. 15. — I svijetu treba stabilna Hrvatska (razgovor s F. Tuđmanom). Ibid., 28–30. V, str. 2–5. — V. Šakić: Manolićev »Savez rentijera komunizma«. Nedjeljna Dalmacija, 23(1994) 1199, str. 6–7. — S. Dolenec (S. D.): Križarska stradanja. Glas Podravine i Prigorja, 50(1995) 7, str. 15. — D. Hlad: Zov divljine. Zagreb 1995. — M. Barišić: Tuđmanov susjed. Hrvatski obzor, 2(1996) 79, str. 21, 23. — S. Dabčević-Kučar: ’71. Hrvatski snovi i stvarnost, 1–2. Zagreb 1997. — J. Radoš: Obiteljski klan Josipa Manolića. Nacional, 1997, 67, str. 9–10. — F. Gregurić: Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske 1991–1992. Zagreb 1998. — P. Kriste: Sjene nad slobodom. Zagreb 2002. — Stenogrami o podjeli Bosne, 1. Split—Sarajevo 2005. — I. Radoš: Tuđman izbliza. Zagreb 2005. — Izvješće Državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara. National Security and the Future, 11(2010) 2/3, str. 111–153. — Z. Despot: Lov na partizanske krvnike. Večernji list, 51(2011) 12. II, str. 6–7. — D. Knežević: Politika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine od osamostaljenja Republike Hrvatske do međunarodnoga priznanja Bosne i Hercegovine (listopad 1991 – travanj 1992). Časopis za suvremenu povijest, 48(2016) 1, str. 43, 56–57, 61. — Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967–2017. Zagreb 2017. — I. Miškulin: Šeks. Politička biografija. Zagreb 2017. — V. Šeks: Državni udar, 1–2. Zagreb 2017. — Z. Radelić: Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942–1954), 2. Zagreb 2019.
Zdenko Radelić i Boris Blažina (2021)
