MARASOVIĆ, Jerko

MARASOVIĆ, Jerko, konzervator i arhitekt (Split, 13. XII. 1923 — Split, 28. V. 2009). Sin graditelja i građevinskoga poduzetnika Marina, brat povjesničara umjetnosti Tomislava, suprug arhitektice konzervatorice Mirjane te nećak arhitekta i športskoga djelatnika F. Kaliterne. U Splitu završio gimnaziju 1943, u Zagrebu 1952. diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu i 1978. doktorirao na Arhitektonskome tezom Prilog metodologiji obrade graditeljskog nasljeđa, koja je, isprva skripta, postala udžbenikom na poslijediplomskom studiju, a najposlije je tiskana i kao knjiga (Metodologija obrade graditeljskog naslijeđa. Split 2007). Od 1953. radio u Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju u Splitu, od 1954. u Urbanističkom projektnom birou Splita (Urbanistički biro Split od 1957, Urbanistički zavod Dalmacije od 1968), u kojem je 1955. osnovao i do 1979. vodio Odjel za graditeljsko nasljeđe. Redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu od 1982. do umirovljenja 1991 (predstojnik Zavoda za graditeljsko nasljeđe od 1983, voditelj istoimenoga poslijediplomskoga studija 1986–89) te do 1999. voditelj Mediteranskoga centra za graditeljsko nasljeđe Sveučilišta u Splitu, s kojim je surađivao do 2004. Bio gostujući profesor na Sveučilištu Sapienza u Rimu 1989. Vodio projekte istraživanja Dioklecijanove palače (1967–72, 1987‒90, 1999‒2002) i jadranskoga graditeljskoga nasljeđa (1991‒95) te surađivao u Programu prioritetnih akcija Mediteranskoga akcijskoga plana (1987‒92). Trajno se baveći kompleksnim istraživanjem i obnovom povijesne arhitekture Splita, neprocjenjivo je pridonio poznavanju njegova prostornoga razvoja, osobito Dioklecijanove palače, u kojoj je izveo obnovu sklopova kuća jugoistočno (1955–57) i jugozapadno (1967) od vestibula i njegovo uređenje (1956–63), iskapanje i uređenje prizemnih prostorija, Dioklecijanovih podruma (1956–96), rekonstrukciju prostora središnje dvorane (1957–64), obnovu peristila (1959–61), sa skladnim interpoliranjem poslovne zgrade (1964, projekt N. Šegvić) i rekonstrukcijom bivše kuće Cipci (1982). Istodobno izveo rekonstrukcije sklopova kuća peristil–Ul. Ilirske akademije–Kraj sv. Ivana (1957) i Dioklecijanova ul.–negdašnja Bogumilska ul. (1958–64) te iskapanje i uređenje jugoistočne kule (1969) i obnovu palače Papalić (1985–86; danas Muzej grada Splita). Među ostalim adaptirao Gospinu batariju, austrijsku utvrdu u Visu (1963; danas Arheološka zbirka Issa), u Splitu u suradnji obnovio gotičke krovne konstrukcije crkve Marijina Uznesenja (1994). O Dioklecijanovoj palači te konzervatorskim rezultatima i promišljanjima pisao u periodicima (Rad JAZU, 1950; Mogućnosti, 1956; Urbs, 1957, 1965; Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1983; Antiquité tardive, Turnhout 1993; Obnova povijesne jezgre, 1997; Prostor, 2002; Histria antiqua, 2005) i posebnim izdanjima (Diocletian’s Palace. Report on Joint Excavations in Southeast Quarter, 1–2. Split 1972–1976, s bratom, Sheilom McNally i J. Wilkesom; hrv. izd. posebni brojevi časopisa Urbs, 1972. i 1977; posmrtno tiskano Istraživanje i uređenje Peristila Dioklecijanove palače u Splitu 1956–1961. Split 2014, s bratom i B. Gabričevićem). S bratom objavio znanstveno-popularno izdanje Dioklecijanova palača (Zagreb 1968, i engl., franc., njem., tal. te rusko izd., Nagrada »Viktor Kovačić«), s njime i suprugom knjižice o ranosrednjovjekovnoj sakralnoj arhitekturi Crkva Svete Trojice u Splitu (Split 1971, i engl. izd.) i Crkva svetog Jurja u Splitu (Split 1996). Bavio se i splitskom srednjovjekovnom arhitekturom (Kulturna baština, 1989; Starohrvatska prosvjeta, 2009), prostornim razvojem Bačvica (Zbornik Tomislava Marasovića. Split 2002), pulskom antičkom arhitekturom (Histria antiqua, 2003) te objavljivao u zbornicima inozemnih skupova (Nessun futuro senza passato. Rim 1981; Antichità altoadriatiche. Akvileja 1985; Palmanova – fortezza d’Europa. Venecija 1993; L’architecture funéraire monumentale. Pariz 2006; Second International Conference on Waters in Protected Areas. Zagreb 2007). Surađivao u Enciklopediji hrvatske umjetnosti LZ. U duhu modernizma projektirao i izveo školu u Klisu u tradicionalnim materijalima (1972, s P. Galićem, Republička nagrada Borbe 1977) i marinu Kremik kraj Primoštena (1977), u Splitu realizirao obnovu i dogradnju (prema vlastitom projektu) franjevačkoga samostana na Poljudu (1965–67). Osmislio, u struci prihvaćene, teletopograf za snimanje tlocrta (1976), mehaničku napravu za konstruiranje perspektiva (1984) te sustav obradbe arhitektonske snimke postojećega stanja građevine. Njegov dugogodišnji rad na proučavanju, obnovi i prezentaciji graditeljskoga nasljeđa rezultirao je cjelovitim i dosljednim pristupom te metodološkim inovacijama koje su postale normom u konzervatorskoj praksi zaštite i revitalizacije povijesnih jezgra. Zauzimajući se za tzv. aktivni pristup nasljeđu i poštujući zatečene vrijednosti, uveo interdisciplinarnost te jedinstvo znanstvenoistraživačkoga i projektantskoga rada. Dobio Nagradu grada Splita (1980), Državnu nagradu za znanost (1994) te nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« (1999) i grada Splita (2006).