MARCHESETTI, Carlo de

MARCHESETTI, Carlo de (Carl von Marchesetti), arheolog i prirodoslovac (Trst, 17. I. 1850 — Trst, 1. IV. 1926). Završio gimnaziju u Trstu 1869. i studij medicine u Beču 1874 (polazio i predavanja iz mineralogije, zoologije i botanike). Od 1876. do umirovljenja 1921. ravnatelj tršćanskoga Prirodoslovnoga muzeja, od 1903. i Botaničkoga vrta. Na istraživačkim putovanjima (Italija 1873, 1875; Indija, Egipat i Arapski poluotok 1875, Hong Kong i Singapur 1880) produbio zanimanje za botaniku, zoologiju, geologiju, paleontologiju i arheologiju. Posjetivši lokalitet Kunci kraj Labina 1874, počeo se zanimati za prapovijesne gradine i poduzimati, sustavnije od 1883, iskapanja u gradinskim naseljima i špiljama. Rezultate istraživanja objavio u djelu I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia (Atti del Museo civico di storia naturale di Trieste, AMCSN, i samostalno 1903), sintezi kojom započinje istraživanje prapovijesti u Istri. Zabilježio je 455 lokaliteta iz Istre, Krasa i kvarnerskih otoka te, uz opis lokacija i dataciju nastanka naselja, iznio zapažanja o načinu gradnje gradina, tipologiji stambenih objekata, nalazima i stanovnicima, postavivši temelj daljnjemu istraživanju; u rekonstrukciji prapovijesnoga krajolika istaknuo se na području topografije. Među ostalim objavio je rezultate istraživanja nekropola na lokalitetima Beram (Bollettino della Società adriatica di scienze naturali in Trieste, BSASN, 1883; Archeografo triestino, 1884) i Sveta Lucija kraj Tolmina (BSASN i samostalno 1893) te studiju o gradinama kvarnerskih otoka (Atti della R. accademia nazionale dei Lincei. Notizie degli scavi di antichità, Rim 1924). Istraživao i nalazište Picugi kraj Poreča (1904–09, 1913). Skupljao je i klasificirao floru, ponajviše s područja Trsta, Istre, Dalmacije i Julijskih Alpa, te utvrdio i opisao novu svojtu merinke (Moehringia tommasinii), endem istarskoga krša (BSASN, 1880). Objavljene su mu i studije o biljnom svijetu Trsta i okolice (1896–1897), otočića Svete Katarine kraj Rovinja (BSASN, 1875), okolice Poreča (AMCSN, 1890), Lošinja (Ibid., 1895) i Krka (Archivio botanico, Forlì 1930) te bibliografija o biljkama Austrijskoga primorja (AMCSN, 1895, 1931). U radovima o Palagruži (BSASN, 1876, 1882) izvijestio je o prapovijesnim i antičkim nalazima te geologiji (prvi pisao o pelagozitu), flori i fauni, a pisao je i o geološkim obilježjima Suska (Ibid., 1882). U knjizi o ribarstvu na istočnoj jadranskoj obali, La pesca (1882), analizirao je ulov ribe, uzgoj školjaka i stonsku solanu tijekom povijesti. Priloge iz botanike, zoologije, geologije, paleontologije, arheologije i antropologije (mnogi tiskani i kao p. o.) te putna izvješća objavio u periodicima Verhandlungen der kaiserlich-königlichen zoologisch-botanischen Gesellschaft (Beč 1872, 1875), Oesterreichische botanische Zeitschrift (Beč 1875–77, 1880–81), Bullettino di paletnologia italiana (Reggio nell’Emilia 1883, Parma 1891, 1902), Mittheilungen der K. k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst-und historischen Denkmale (Beč 1887, 1889, 1892), Sitzungsberichte der Anthropologischen Gesellschaft (Beč 1889, 1891–95, 1897–1906, 1909–11, 1914), Verhandlungen der Berliner Gesellschaft für Anthropologie, Ethnologie und Urgeschichte (1889–93, 1896–98, 1902), Mittheilungen der Anthropologischen Gesellschaft (Beč 1901–02); opisao i putovanje od Splita do Sarajeva (Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 1891; Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Beč 1893). Po njem su nazvane biljke (Campanula marchesettii, Euphrasia marchesettii), alga (Marchesettia spongioides) i fosilna vrsta guštera (Carsosaurus marchesettii). Posvećeni su mu skupovi 1993 (Trst) i 2003 (Duino Aurisina).