MARCZALY

MARCZALY (de Marchali, de Marchaly, Marczali, Marcali), plemićka obitelj (XIII–XV. st.). Grana roda Pécz (Peech, Péc), nazvana po posjedu nedaleko od Blatnoga jezera u Županiji Somogy. Začetnik im je Grgur Markov, braničevski i kučevski ban 1272–73, kraljevski sudac 1288. te župan županija Rovišće, Somogy, Bars i Nitra. Sljedećim naraštajima pripadaju Joakim i sin mu Stjepan, čiji su se sinovi ponovo uspeli u velikaški sloj, osobito Nikola (u. 1412), erdeljski vojvoda 1402–03, član dvorskoga vijeća, tamiški i šomođski župan, te Dionizije (u. prije 1425), familijar bana Stjepana II. Lackovića, slavonski ban 1419–22. i župan više županija. Braća su im zaladski podžupan Ivan, višegradski kaštelan Petar te Stjepan, koji je, zarobljen u bitki kraj Nikopola 1396, umro u turskom sužanjstvu. I Nikola je sudjelovao u bitki kraj Nikopola, a 1412. zapovijedao je vojskom u ratu protiv Venecije te poginuo pri pokušaju razbijanja opsade grada Motta di Livenza. Sačuvan je ulomak njegove nadgrobne ploče (Muzej kralja svetoga Stjepana u Stolnom Biogradu). Dionizije je zapovijedao vojskom na istom ratištu 1419. U tom su naraštaju Marczalyi stekli posjed i utvrdu Fejérkő (južno od Blatnoga jezera) te posjed Babócsu (Bobovišće, Bobovec) na Dravi, gdje su potom podignuli utvrdu. Nikola je imao sinove Mirka (Emerik; u. 1448), Stjepana, Ladislava (čanadski biskup 1423–34) i Ivana (u. 1459). Mirko je bio severinski ban 1427–28, župan šomođski i virovitički 1427–48. te tamiški 1438–39, kraljev glavni vratar 1434–38. i 1446–48. i glavni stolnik 1439–40. Poginuo je u bitki protiv Turaka na Kosovu polju. Supruga mu je bila Ana, kći podolskoga hercega i gospodara Munkácsa (Mukačevo) F. Korjatoviča. Ivan, župan virovitički 1430–59, tamiški 1438–39, šomođski 1439–59, zaladski 1451. i 1453–56. te kraljev glavni vratar 1435–38. i 1447–49, spominje se i kao kumanski sudac 1456. te slavonski ban 1457. Mirko i Ivan stekli su 1429. grad Viroviticu, dotad kraljevski posjed, najprije kao zalog, a 1437. i trajno, te ondje oko 1440. podignuli utvrdu oko bivše kraljevske palače. Ivan je pavlinima iz Bakve (Špišić-Bukovica) 1449. darovao vinske i žitne desetine što su ih njihovi kmetovi dotad davali virovitičkoj utvrdi. Spremajući se na hodočašće u Rim i Svetu zemlju, oporučno je 1455. darivao crkvene ustanove, među kojima pavlinske samostane u Bakvi i Dobroj Kući te župnu crkvu, hospital, franjevački i dominikanski samostan u Virovitici. Njegova kći Katarina udala se za Jurja Schwampeka Ljutomerskoga, a njezin sin Silvestar naslijedio je 1491. dio virovitičkoga posjeda. Dionizije je imao sinove Jurja, šomođskoga župana 1441–43, i Stjepana, župana šomođskoga 1443–44. i zaladskoga 1457, te kćer Hedvigu. Juraj je s Katarinom Báthory imao sina Ladislava (u. 1487), šomođskoga župana 1459–85. i glavnoga stolnika 1480. On sa suprugom Magdalenom Héderváry nije imao potomaka te je bio posljednji muški član obitelji. Stjepan je imao sina Ivana i kćer Barbaru, udanu za Emerika II. Héderváryja, čija je kći Doroteja, supruga erdeljskoga vojvode B. Drágffyja, neuspjelo 1495. pokušala obnoviti vlasničko pravo na virovitičku utvrdu.