MARIČIĆ, Veljko
traži dalje ...MARIČIĆ, Veljko, glumac (Sisak, 23. III. 1907 — Rijeka, 30. X. 1973). Sin glumca Josipa. Zubotehničar. Od 1927. glumio u Dubrovačkom kazališnom društvu (Jerry, J. H. Manners, Peg, srce moje!, 1927), potom bio angažiran u Dramskom studiju pri zagrebačkom HNK 1931–33 (Franc, I. Cankar, Kralj na Betajnovi, 1933), u osječkom HNK 1933–34. i 1936–38. te sarajevskom Narodnom kazalištu 1934–36. God. 1938–53. radio u zagrebačkom HNK, a od 1953. u riječkom Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«, gdje je nastupao i nakon umirovljenja 1963. Ostvario širok raspon uloga, od romantičnih junaka do psihološki složenih likova. U Sarajevu se istaknuo kao Petrov (M. Feldman, Profesor Žič, 1934), Marek (F. X. Svoboda, Parni kotao, 1935), Hromi (M. Begović, Božji čovjek, 1935) i Kirčev (S. Kostov, Golemanov, 1935), u Osijeku, glumački sazrijevajući, odigrao naslovnu ulogu u Čovjeku H. von Hofmannsthala (1936), potom 1937. Horvata na praizvedbi drame U logoru M. Krleže, Romea u Romeu i Juliji W. Shakespearea te Truffaldina u komediji Sluga dvaju gospodara C. Goldonija. U zagrebačkom HNK u praizvedbama djela hrvatskih dramatičara utjelovio Andru (A. Šenoa i T. Strozzi, Prosjak Luka, 1938), Derenčina (H. Lucić i M. Držić, Pir mladog Derenčina, 1939), Ivu (Zlata Kolarić Kišur, Povratak, 1940), Josu (M. Budak i Strozzi, Ognjište, 1941), Husein-bega Gradaščevića (A. Muradbegović, 1942), Marijana (S. Kolar, Sedmorica u podrumu, 1949), Halil-agu (Mirjana Matić-Halle, Teške sjene, 1950) te Milivoja (M. Božić, Skretnica, 1951), a uspjelo je tumačio i Maru i Popivu (Držić i M. Fotez, Dundo Maroje, 1938, 1942), Pavla Gregorijanca (Šenoa i M. Dežman, Zlatarovo zlato, 1941), Silberbrandta (Krleža, Gospoda Glembajevi, 1946) i Orsata (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1950). U djelima svjetskih dramatičara zapažen je kao Cléante (Molière, Tartuffe, 1937), Orsino, Demetrije i Jago (Shakespeare, Na Tri kralja, 1939, San ljetne noći, 1946, i Othello, 1947), Rajski (I. A. Gončarov i J. Bor, Bezdan, 1940), Pilad (J. W. Goethe, Ifigenija na Tavridi, 1941), Burke (E. O’Neill, Anna Christie, 1943), Armand Duval (A. Dumas ml., Gospođa s kamelijama, 1945), Vronski (L. N. Tolstoj i N. D. Volkov, Ana Karenjina, 1948), Richard Dudgeon (G. B. Shaw, Đavolov učenik, 1949), Hektor (J. Giraudoux, Trojanskog rata neće biti, 1952), Agamemnon (Eshil, 1952) te Boulanger (G. Flaubert i Strozzi, Madame Bovary, 1953). Na poč. 1940-ih nastupao i u zagrebačkim alternativnim družinama, u kabaretu Vesela pozornica Dverce (Zdenko, J. Armin, Glavni zgoditak, 1940) i na Komornoj pozornici (Cornier, F. de Curel, Novo božanstvo, 1943). U riječkom kazalištu u hrvatskom repertoaru tumačio Hasanagu (M. Ogrizović, Hasanaginica, 1954), Prometeja (M. Matković, 1959), Leonea (Krleža, Gospoda Glembajevi, 1959) i Kessela (Božić, Pravednik, 1961), a u svjetskome Posa (F. Schiller, Don Carlos, 1955), Cyrana de Bergeraca (E. de Rostand, 1955) i Feđu (Tolstoj, Živi leš, 1957). Istaknuo se kao vrstan tumač naslovnih likova Shakespeareovih tragedija (Othello, 1954, Macbeth, 1958, Richard III, 1959, Kralj Lear, 1967). Na Dubrovačkim ljetnim igrama zapamćen je kao prvi izvođač Hamleta, kojega je 1952–56. igrao više od stotinu puta, tumačeći ga potom i u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Puli i Zadru. Na Igrama među ostalim nastupio kao Toant (Goethe, Ifigenija na Tavridi, 1953) i Don Fernando (P. Corneille, Cid, 1955). Temperamentan glumac markantne pojave, snažne izražajnosti i zvučna glasa, likove je gradio samouvjereno i dojmljivo, spajajući romantičarski zanos i psihološko-realističnu uvjerljivost. Bavio se i režijom (P. Schurek, Ulični pjevači, 1946, Narodno kazalište Split; J. S. Popović, Pokondirena tikva, i Kolar, Sedmorica u podrumu, 1949, Narodno kazalište Sisak; Begović, Bez trećega, 1964, Narodno kazalište Dubrovnik). Glumio u domaćim filmovima (Lisinski O. Miletića, 1944; Plavi 9 K. Golika, 1950; Druga strana medalje F. Hadžića, 1965), koprodukcijama prema romanima K. Maya (Kralj petroleja H. Philippa, Winnetou 3 H. Reinla i Labirint smrti A. Vorhera, 1965) i TV serijama. Baveći se i fotografijom (od 1942. član Fotokoluba Zagreb, poslije Fotokluba Rijeka), u duhu zagrebačke škole fotografije u 1950-ima snimao različite motive (Jutarnja toaleta, 1957; Dubrovnik; U luci), istaknuvši se prizorima iz kazališnoga života i kazališnim portretima (čuvaju se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1970. Međunarodni festival malih scena u Rijeci dodjeljuje više po njem nazvanih nagrada od 1994.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
MARIČIĆ, Veljko. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/maricic-veljko>.