MARINIĆ, Tatjana

MARINIĆ, Tatjana (Josipa, Josefina), socijalna radnica (Požega, 27. II. 1897 — Zagreb, 8. II. 1966). Supruga političara J. Cvijića. Učiteljsku školu završila u Zagrebu 1919. Za I. svjetskoga rata pomoćna učiteljica u Poljanskoj kraj Velike i Tominovcu kraj Kutjeva te tvornička radnica u Zagrebu, od 1920. učiteljica u Šupljaku i Kutini, 1923–32. radila u Geofizičkom zavodu u Zagrebu. Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije pristupila 1918, SRPJ(k) 1919. Boravila 1928. u SSSR-u i potkraj godine bila izabrana u Mjesni komitet KPJ u Zagrebu. Zatvarana zbog komunističkoga djelovanja 1929, 1930. i 1936–37. Od pol. 1931. na liječenju u Beču, gdje je, uz ilegalan partijski rad, proučavala sustav socijalne zaštite, napose organizaciju i rad predškolskih ustanova. U Moskvi od pol. 1932, sa suprugom u Berlinu od poč. 1933; kritična prema Kominterninim čistkama jugoslavenskih komunista u SSSR-u, u to doba dva puta isključivana iz KPJ (ponovo 1939), ali je nastavila partijsko djelovanje. U Zagrebu zaposlena od 1940. u Odjelu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Banovine Hrvatske odn. Ministarstvu udrudžbe NDH. U Rudama kraj Samobora suosnovala školsku kuhinju za siromašnu djecu, koja je prerasla u predškolsku ustanovu; nakon pritvora u travnju 1941. onamo se preselila i organizirala školu za odgojitelje. Sudjelovala 1942. u zbrinjavanju djece iz logora u Staroj Gradiški u prihvatilišta u Jastrebarskom i Reki. Priključivši se 1943. partizanima, djelovala od 1944. u Odjelu za socijalnu politiku ZAVNOH-a i bila članica GO Antifašističke fronte žena za Hrvatsku, u Splitu 1945. osnovala dječji dom i držala tečajeve za odgojitelje. Nakon rata u Zagrebu načelnica Odjela za socijalnu zaštitu i skrb u Ministarstvu socijalne politike NRH, 1948. nastavnica i upraviteljica u Školi za odgojiteljice (inicirala osnivanje), 1949. u Ministarstvu prosvjete u Beogradu zadužena za razvoj predškolskoga odgoja, potom radila u Savjetu za narodno zdravlje i socijalnu politiku Vlade NRH u Zagrebu. Ondje 1952. suosnovala Višu stručnu školu za socijalne radnike, u kojoj je do umirovljenja 1957. predavala metodiku socijalnoga rada. Do kraja života djelovala u Savjetu za socijalnu zaštitu općine Gornji grad (Centar). Pridonijela je zbrinjavanju i izobrazbi djece, otvaranju dječjih vrtića i domova te nastojala oko školovanja odgojitelja i ostaloga stručnoga osoblja. Imala znatnu ulogu u stvaranju slike o ključnoj ulozi KP u skrbi za djecu u ratu i umanjivanju zasluga crkvenih i građanskih inicijativa, osobito one Diane Budisavljević. Supriredila Priručnik za rad sa predškolskom djecom (Beograd 1950), objavila knjižicu o stradanjima djece u ratu (May It Never Happen Again. Zagreb 1954), memoarske priloge i one iz socijalne politike i predškolske pedagogije u izdanjima Žena u borbi (1944–47; Žena, 1960), Pedagoški rad (1946), 8. mart (Zagreb 1948), Népoktatás (Novi Sad 1950), Pisma odgajatelja (1953–54) i Prosvetni delavec (Ljubljana 1954) te beogradskima Majka i dete (1950), Pretškolsko dete (1950, 1953–54, 1957–61), Žena danas (1950), Naša deca (1951–52, 1956, 1959), Savremena škola (1951), Socijalna politika (1956), Roditelji i deca (1957) i Crvena zvezda (1960). Po njoj je nazvana nagrada koju Savez društava socijalnih radnika Hrvatske (Hrvatska udruga socijalnih radnika od 2000) dodjeljuje od 1976. Pisma zaručnika A. B. Šimića, koji joj je posvetio zbirku Preobraženja (1920) i s čijom se obitelji sporila oko njegovih rukopisa, objelodanio je I. Očak (Republika, 1988, 11–12). U njegovu fondu u HDA čuva joj se ostavština (autobiografski zapisi, oni o suprugu i bratu mu Stjepanu te dokumentacija). Služila se konspirativnim imenom Danica Kirsch odn. Kirš.