MARJANOVIĆ, Iva, glumica (Zagreb, 6. VI. 1939). Nećakinja kemijske inženjerke Vjere, supruga povjesničara umjetnosti, leksikografa i političara Ž. Domljana. U Zagrebu završila gimnaziju 1957. i diplomirala na ADU 1962. Glumom se počela baviti kao gimnazijalka u Zagrebačkom pionirskom kazalištu, a od 1962. bila je angažirana u HNK u Zagrebu; umirovljena 2002. Nastupajući isprva u ulogama mladih, naivnih djevojaka, potom i zrelih žena, pretežno u klasičnom, ali i u suvremenom repertoaru, zapažena je kao Dolly (G. B. Shaw, Nikad se ne zna, 1961), Aksjuša (A. N. Ostrovski, Šuma, 1962), Fanchette (P. A. C. de Beaumarchais, Figarova svadba ili Ludi dan, 1963), Irma (J. Giraudoux, Luđakinja iz Chaillota, 1963), Lika (A. N. Arbuzov, Jadni moj Marat, 1965), Florida (C. Goldoni, Veliki smiješni rat, 1966), Lucille i Elmire (Molière, Građanin plemić, 1966, i Tartuffe, 1991), Lebjatkina (F. M. Dostojevski i A. Camus, Demoni, 1966), Kalpurnija, Helena i Ofelija(W. Shakespeare, Julije Cezar, 1970, San ivanjske noći, 1971, i Hamlet, 1975), Vasantasena (Śûdraka, Glinena kolica, 1979) i Luiza (V. Havel, Asanacija, 1990) te u iznimnim interpretacijama Solveig i Gine (H. Ibsen, Peer Gynt, 1977. i Divlja patka, 1987). U hrvatskom repertoaru istaknula se kao Pera (M. Držić, Dundo Maroje, 1967), Ružica (A. Šenoa i I. Ivanac, Diogenes, 1969), Ana (M. Feldman, Vožnja, 1970), Izabela (M. Benetović, Hvarkinja, 1973), Katarina Kranz (A. Šoljan, Bard, 1987), Katarina Schratt (T. Bakarić, Mòra, 1988), Giga Barićeva (M. Begović, Bez trećega, 1990), Jelena (Šenoa i N. Škrabe, Kletva, 1995), Ružica Kvaternik (A. Cesarec, Sin domovine, 1996),Jele (I. Vojnović, Ekvinocijo, 1996, Nagrada »Mila Dimitrijević«) iMejra(Bakarić, Hasanaga, 1999). Na Dubrovačkim ljetnim igrama među ostalim nastupila kao Shakespeareova Olivija (Na Tri kralja ili Kako hoćete, 1964) i Ofelija (Hamlet, 1974) te kao Justina (M. Gazarović i T. Maroević, Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine, 1968).Samozatajno i nenametljivo surađujući s partnerima, istaknula se psihološkom nijansiranošću, izražajnim govorom i mimikom, napose uspjelo utjelovivši likove klasičnoga teatra. Glumila i na filmu (B. Žižić, Rani snijeg u Münchenu, 1984; Z. Tadić, San o ruži, 1986, i Orao, 1990; V. Bulajić, Donator, 1989; T. Radić, Anđele moj dragi, 1995), u radijskim i TV dramama (J. Marušić, Ladanjska sekta, 1967, i Zlostavljanje, 1970;M. Fanelli, Škorpion u znaku vage, 1967; V. Fulgosi, Šjora Nikoleta, 1976; D. Marušić, Pod starim krovovima, 1984; A. Mandić, Enciklopedija mrtvih, 1985) te serijama (Z. Bajsić, Sumorna jesen, 1969; J. Marušić, U registraturi, 1974; I. Hetrich, Kapelski kresovi, 1975–76), širu popularnost stekavši kao Nuša u Prosjacima i sinovima A. Vrdoljaka (1972, prikazano 1984). Portretirana u dokumentarnoj TV seriji Zvijezde iznad (E. Galić, 1995).
LIT.: V. Mađarević: Sezona u kazalištu. Bajka modernog vremena. Republika, 20(1964) 2/3, str. 108–110. — N. Batušić: Drama i pozornica. Novi Sad 1975. — Isti: (Portret). U: Portret umjetnika u drami – II. Zagreb 1996, 233–238. — B. Senker: Zapisi iz zamračenog gledališta. Zagreb 1996. — D. Vrgoč: Dodijeljene nagrade HNK. Vjesnik, 57(1996) 25. VI, str. 21. — S. Pasini: Vječna djevojčica na sceni. Gloria, 2001, 349, str. 37–41. — M. Jandrić: Sila nečista viđena na Sljemenu. Vjesnik, 64(2003) 11. IV, Pr., str. 20–21. — B. Senker: Pozornici nasuprot. Zagrebačka kazališna kritika (1995–2000). Zagreb 2003.
Zdenka Hercegovac (2021)
