MARJANOVIĆ, Mirko

MARJANOVIĆ, Mirko, prozaik, pjesnik, književni i likovni kritičar (Gornja Tramošnica kraj Gradačca, 13. VII. 1940). Gimnaziju završio u Gradačcu 1961, studij likovne umjetnosti na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu 1968. U Sarajevu bio ilustrator i urednik na TV od 1969, tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH od 1977. i urednik u izdavačkoj kući Svjetlost od 1980. do umirovljenja 1994 (uređivao časopis Život 1980–84, potom izdanja domaće književnosti, među ostalim u suradnji niz Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga 1984–85). Prozu, književne i likovne kritike i osvrte te kulturološke članke među ostalim objavljivao u periodicima Mlada Hercegovina (1958), Riječ mladih (1959–60), Naši dani (1960–68), Odjek (1963–73, 1978–80, 1989–91), Oslobođenje (1963–73, 1981, 1985–86, 1988–91, 2011–12), Putevi (1965–69), Život (1966–75, 1981–83, 1985, 1988, 2009), Front (Beograd 1967–68), Lica (1968–70, 1973, 1978), Republika (1970), Izraz (1971), Borba (Beograd 1979), Nova Matica. Iseljenički kalendar (1991), Obzor (1991), Herceg-Bosna (1992), Napredak (kalendar, 1994), Stećak (1994–95, urednik), Osvit (1995), Hrvatska misao (1997–99, 2001, 2004–06; urednik 1996–2005), Diwan (2003, 2007, 2009–10, 2017), Bosna Franciscana (2007–09), Kolo (2008), Forum (2010, 2015), Motrišta (2011, 2015) i Hum (2012) te u izdanjima Hrvati u Bosni i Hercegovini (Mostar 1996), Život u službi Riječi (Sarajevo 1997), Kritičari o Veselku Koromanu (Mostar 2001), Tečevina i otklon (Zagreb—Sarajevo 2002) i Župa Donja Tramošnica (Sarajevo 2013). Potvrdivši se kao autor modernoga senzibiliteta, tematski je trajno povezan sa zavičajnom Bosanskom Posavinom i Sarajevom. Uvjeren u nespoznatljivost autentičnoga života, u opusu protkanu psihološkim stanjima likova izoliranih iz stvarnosti, gradeći svjetove na granici fantazije, tematizira traumatične odnose, a naraciju, ispresijecanu asocijacijama, slikama i digresijama, razvija u više smjerova, podređujući cjelovitost fabule slijedu zasebnih pripovjednih cjelina. Romanesknim je prvijencem U ime oca i sina (1969),prikazujući svijet mističnoga sela kroza svijest dječaka i njegov sukob s ocem, kao jednu od glavnih tema svoje proze najavio obitelj kao životno središte. U zbirci pripovijedaka o seoskoj obitelji Središte (1973) te u romanima o umjetničkim obiteljima Povijest izgubljene duše (1980, nagrada Svjetlosti 1980. i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva 1981; dramatizacija na Radio Sarajevu 1982) i Braća (1983) ističe svijest o fragmentarnosti realiteta i osjećaj bezizlaznosti života koji se odvija između prisjećanja i konkretnoga trenutka. Romane Topot divljih konja (1989) i Osmjehni se i u plaču (2000) temelji na ideološki obilježenim sudbinama, s dominantnom antinomijom dobra i zla, u kojoj se proročke vizije realiziraju opsesivnim ponavljanjem traumatičnih događaja. Ratnim su zbivanjima motivirani zbirka pripovijedaka Čuvar obiteljske katedrale (2011), koja i smrt predočuje kao moguć izlaz iz ratne psihoze, te romani Strah (2014), s pokušajem rekonstrukcije prijeratnoga prijateljstva, i Dom blaženog djeteta (2017), o ratnim strahotama iz perspektive dječaka. Pjesnička zbirka Kad god razgovaram s vjetrom (2014) sublimacija je proživljenoga iskustva, u kojoj zgusnutim izričajem progovara o smislu života te književnom stvaralaštvu kao poslanju. Izdao i dnevničke zapiske o Sarajevu 1992–94. Živjeti smrt (1996), zbirke žanrovski raznorodnih priloga Treći svjetski rat (1999) i Pod jednim krovom (2020), zbirke pjesama i proznih zapisa Od zaborava za zaborav (2017), Zašto mislim da je danas petak (2019) i O hrastu i žiru (2020) te biobibliografski Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine (2001; Hrvatska misao, 2000, 14). Ulomci iz opusa tiskani su mu u izboru Voda teče kako teče (1984–1985). Objavio i izbor ranijih književnih i likovnih radova Zapisi o knjigama i slikama (2012). Autor je predgovora i pogovora u djelima Dani i godine R. Miševića (1988), Svjedok nade F. Topića (2004) i Približavanje jeziku ili približavanje jezika J. Baotića (2012), urednik i priređivač likovne monografije Fra Petar Perica Vidić (1997, 2004²), suurednik izdanja Mi put svoj znamo (1974) i Vrhbosna. Sarajevo kroz stoljeća (2000); sve tiskano u Sarajevu. Uvršten je u izbore Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Nisam mrtav, samo sam zemlju zagrlio (Mostar 1995), Jezik i hrid (Zagreb—Mostar 2005) i Iz prve ruke (2. Zagreb 2014), prevođen na engleski, talijanski, španjolski, njemački, turski i poljski jezik. Pisao je tekstove u katalozima izložba (M. Andrić, Zagreb 1985; N. Ibrišimović, Sarajevo 1989; D. Ressner, Mostar 1997; I. Bilajac, Gradačac 1998; V. Lukić, Sarajevo 2006), surađivao u knjigama Fra Petar Perica Vidić (Sarajevo 2010, 2017), Matica hrvatska Sarajevo (Sarajevo 2011) i Članovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – likovni umjetnici i arhitekti (Sarajevo 2013). Radio crteže u olovci, samostalno izlagao u Sarajevu (1991, 1995), Vancouveru (1996) i Zadru (1996). O njem je održan okrugli stol na Gradačačkim književnim susretima 2000. te emitirana emisija u serijalu Portreti na sarajevskom Federalnom radiju 2013. Supotpisao je otvoreno pismo o ravnopravnom položaju hrvatskoga jezika u BiH 1971. U Udruženju književnika BiH (Društvo pisaca BiH od 1993) bio tajnik 1974–76, potpredsjednik 1976–78. i 1993–97. te predsjednik 1978–80. Prvi je predsjednik ogranka MH u Sarajevu (1996–2000) te pokretač (2001) i urednik njezine edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga.