MARKOVAC, Pavao

MARKOVAC, Pavao, muzikolog, glazbeni kritičar i skladatelj (Zagreb, 5. IV. 1903 — Zagreb, 17. VII. 1941). Prvotno prezime Ebenspanger promijenio 1923. Gimnaziju završio u Zagrebu 1921; glasovir učio privatno (Izabela Catinelli), polazio 1918−21. školu HGZ te od 1921. studirao muzikologiju na Filozofskom fakultetu u Beču (G. Adler, R. Lach; kompozicija H. Gál), na kojem je 1926. doktorirao tezom Die Harmonik in den Werken Modest P. Mussorgski’s (1839–81) (hrv. prijevod: Rad JAZU, 1988, 409). U Zagrebu 1926–28. bio prvi glazbeni urednik na radijskoj postaji, na kojoj je držao predavanja o glazbi te nastupao kao pijanist i korepetitor, od 1928. neko vrijeme s I. Tijardovićem bio glazbeni urednik u tvornici gramofonskih ploča Edison Bell Penkala, za izdanja koje je priređivao i obradbe narodnih pjesama; usporedno vodio vlastiti antikvarijat muzikalija. Glazbenom publicistikom i kritikom bavio se od 1927, objavivši više od 600 članaka u izdanjima Glazbeni vjesnik (1927–28, urednik), Hrvat (1927), Hrvatski narodni glas (1927), Jutarnji list (1927), Radio vjesnik (1927), Riječ (1927–31), Slobodna tribuna (1927), Književnik (1928–30, 1932–39), Savremenik (1928), Hrvatska revija (1929), Muzičar (1929–30), Nova muzika (Ljubljana 1929), Slobodni glas (1929), Socijalna misao (1929–31), Jugoslavenski autor (1931), Jugoslavenski list (1931), Književne novine (1931), Novosti (1931–32), Narodne novine (1932), Zvuk (Beograd 1932–33, 1936), Almanah savremenih problema (1933), Srpski književni glasnik (Beograd 1933), Naš kalendar (1936), Kultura (1937), Nova riječ (1937–39), Čehoslovački zbornik (Zagreb 1938), Muzički glasnik (Beograd 1938), Napredak (Sydney 1938), Izraz (1939–41), La Suda stelo (1940) i Trideset dana (1940); sa Z. Grgoševićem 1932. pokrenuo, uređivao i popunjavao Muzičku reviju (nakon šest brojeva zabranjeno). Potpisivao se i inicijalima te Dr. M., M., i m. Dio priloga skupljen mu je u knjizi Izabrani članci i eseji (Zagreb 1957). U Popularnoj je biblioteci u Zagrebu 1936. objavio knjižicu Radnička muzika (pseud. Prof. Stj. Pavletić) te s I. Curlom Našu pjesmaricu. Zborovođa Hrvatskoga radničko-obrtničkoga pjevačkoga društva »Sloboda« 1928, usporedno aktivan u Hrvatskom pjevačkom savezu, na poč. 1930-ih tajnik Udruženja jugoslavenskih muzičkih autora. Marksistički orijentiran, priključio se na poč. 1930-ih radničkomu pokretu, potom i KPJ; osnivao i vodio amaterske pjevačke zborove i instrumentalne sastave, za koje je skladao i aranžirao poglavito revolucionarne masovne pjesme (ujedno bio autor ili prevoditelj tekstova), kulturno djelovao među radništvom, držao predavanja i pisao promidžbene tekstove. Od 1934. vodio orkestar i zbor Radničkoga planinarskoga društva »Prijatelj prirode« te organizirao masovne koncerte odn. političke manifestacije. Pripisuje mu se prijevod Porijekla porodice, privatnog vlasništva i države F. Engelsa (Zagreb 1935). Potkraj 1930-ih i na poč. 1940-ih djelovao u Hrvatskoj nakladi i redakciji njezina časopisa Izraz, bio član sindikalne komisije što ju je osnovao CK KPH (zadužen za kulturno-prosvjetni rad) i Agitpropa CK KPH. Banovinske su ga vlasti uhitile u Zagrebu potkraj ožujka 1941. Predan je potom ustaškim vlastima i u svibnju zatvoren u Kerestincu; uhićen pri pokušaju bijega, najposlije strijeljan u Dotrščini. — Kroničar hrvatskoga glazbenoga života, u kritikama, esejima i raspravama obuhvatio je njegove sociološke, stilske, estetičke, nacionalne i etnomuzikološke aspekte. Bez izravnih je prethodnika u nas utemeljio marksističku kritiku u glazbi (S. Majer-Bobetko, 1994). Kao kritičar i urednik izražavao je beskompromisna stajališta, pa često izazivao i sukobe. Držeći da je glavna zadaća kritike utjecaj na oblikovanje umjetnika, umjetničkoga smjera i publike odn. na umjetnički i društveni napredak, idejnoj određenosti i sociološkoj uvjetovanosti davao je prednost pred drugim kriterijima u pitanjima glazbene umjetnosti, pa i onima povezanima s dominirajućim novonacionalnim smjerom u hrvatskoj glazbi; pravo ostvarenje glazbe vidio je u njezinoj internacionalnosti, a uzor mu je bio realizam Musorgskoga. U skladu s ideološkim uvjerenjima, zagovarajući umjetnost dostupnu svim klasama, u studijama s naglaskom na društvenim temama pisao je i o »socijalnom smjeru« u glazbi te o umjetničkom stvaralaštvu žena, pri čem je među prvima u nas razmatrao povijesnu i društvenu uvjetovanost inferiornoga položaja umjetnica. — Kao skladatelj javio se obradbama narodnih napjeva za glas i glasovir (Još ne sviti, Kiša pada) na koncertu Glazbenoga društva intelektualaca 1920, koje je te godine suosnovao. Prema popisima djela prijavljenih Hrvatskomu autorskomu društvu do 1940, opus mu čine 174 skladbe (većina izgubljena), a uz pretežno zborna djela sadržava skladbe za glasovir, glas i glasovir, glas i orkestar te za mandolinski i tamburaški orkestar; 43 skladbe tiskane su u autorskoj zbirci Sačuvana glazba (Zagreb 2007), a pojedine zborne u tematskim zbirkama (Album zborova iz borbe i obnove, 1957; Izbor radničkih revolucionarnih pjesama, 1959; Radničke revolucionarne pjesme, 1971; sve tiskano u Zagrebu). Opus mu se uglavnom sastoji od obradba narodnih napjeva (Protuletje za mješoviti zbor) i njima nadahnutih djela (Tavna noći za muški zbor, kasnoromantičarskoga izričaja) te društveno angažiranih promidžbenih skladba (zborovi Za šačicu riže i Dvanaest seljaka, stihovi Li Sung Fu), od kojih je neke potpisivao imenima suradnika. Iznimka je atonalitetna glasovirska minijatura Klavierstück. U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je sedam snimka njegovih skladba. Obljetnica mu je 1978. obilježena skupom u Zagrebu (zbornik tiskan 1979). O njem je za Hrvatski radio snimljena emisija u ciklusu Hrvatski glazbeni abecedarij (S. Majer-Bobetko, 2013). Njegovo ime u Zagrebu nose od 1945. RKUD (poslije Folklorni ansambl »Zagreb–Markovac«) i od 1960. glazbena škola; po njem je 1966. nazvana knjižničarska nagrada Saveza sindikata Hrvatske. Među ostalima, portretirali su ga M. Uzorinac (crtež olovkom, Grafička zbirka NSK u Zagrebu) i G. Antunac (poprsje u bronci, Glazbena škola Pavla Markovca).