MARKOVAC, Zlata

MARKOVAC, Zlata, udana Girometta, glumica (Vinkovci, 27. XII. 1883 — Lovran, 3. XI. 1961). Pjevanje učila u školi HGZ u Zagrebu 1900–03. te privatno u Beču i Pragu. U Novom njemačkom kazalištu u Pragu počela nastupati oko 1908. ostvarivši nekoliko sopranskih uloga (Urban, G. Meyerbeer, Hugenoti), u Dvorskom kazalištu u Münchenu zbog oštećenja glasnica prekinula pjevačku karijeru i započela glumačku. Nakon prvoga nastupa u zagrebačkom HNK 1910 (Lela, P. P. Petrović, Duše), za gostovanja s družinom R. Mlinarića, ondje glumila do 1922, s prekidima za usavršivanja u Berlinu (dramska škola kazališta Lessing) i Beču (među ostalim u Ellen Neustädter-Geyer) 1911–14. U Zagrebu je zapažena u klasičnim, povijesno-romantičkim, naturalističkim i salonskim dramama kao La Catalana (G. DʼAnnunzio, Jorijeva kći, 1911), Magda (G. Hauptmann, Utopljeno zvono, 1911), Ona (I. Vojnović, Gospođa sa suncokretom, 1912, 1920), Ofelija (W. Shakespeare, Hamlet, 1912), Sofija (I. Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofija ili Turci kod Siska, 1916), Nera (M. Jurić Zagorka, Grička vještica, 1916), Kasandra (F. Werfel i Euripid, Trojanke, 1916), Vera (M. Blažeković, Prva ljubav, 1918), Lojzka (I. Cankar, Slugani, 1919), Dubravka (I. Gundulić, 1920), Kitty (G. B. Shaw, Zanat gospođe Warren, 1920) i Julija (A. Strindberg, Gospođica Julija, 1921). U HGZ izvela melodramu Otmica B. Širole 1922 (praizvedba). Za angažmana u HNK u Osijeku 1922–23. odigrala naslovne uloge u Gospođici Juliji (redateljica), Salomi (O. Wilde, redateljica), Gospođi sa suncokretom i Monni Vanni (M. Maeterlinck); interpretirala melodramu Enoch Arden (R. Strauss). Od 1923. do umirovljenja 1941. radila u beogradskom Narodnom kazalištu, gdje je kao vrsna tragetkinja odigrala naslovne uloge u djelima Gospođica Julija (1923), Sapho (A. Daudet i A. Belot, 1923), Smrt majke Jugovića (Vojnović, 1924), Antigona (Sofoklo, 1925), Lucrezia Borgia (V. Hugo, 1930), Elizabeta Engleska (F. Bruckner, 1932), Atalija (J. Racine, 1934) i Vasa Željeznova (M. Gorki, 1938). Kreirala i Gonerilu (Kralj Lear, 1924), Lady Macbeth (Macbeth, 1927) i Gertrudu (Hamlet, 1930) u Shakespeareovim tragedijama, Rebeccu West (H. Ibsen, Rosmersholm, 1923), Gđu Dubedat (Shaw, Liječnik u dilemi, 1923), Gđu Milford (F. Schiller, Spletka i ljubav, 1925), Lauru, Barunicu Castelli i Klaru (M. Krleža, U agoniji, 1928, Gospoda Glembajevi, 1929, Leda, 1937), Sestru Wayland (W. S. Maugham, Sveti plamen, 1930) i Gospođu Erlynne (Wilde, Lepeza lady Windermere, 1936). Gostovala u Kazalištu na Vinohradech u Pragu kao Strindbergova Julija (1921), u HNK u Zagrebu kao Krležina Laura (1928) i Barunica Castelli (1930) te Hugoova Lucrezia Borgia (1930). Snažne scenske pojave, uzorne i skladne dikcije, među najljepšima na beogradskoj sceni (B. S. Stojković, 1979), i govora koji se držao »savršenim spojem stilizacije i prirodnosti« (Lj. Prohaska), najdojmljivija je bila u dramskim i tragičnim ulogama širokoga emotivnoga raspona, od suptilnoga psihološkoga nijansiranja do oplemenjenoga patosa. U Beogradu predavala dikciju i tehniku govora od 1923. u Glumačko-baletnoj školi (o njoj i pisala u Srpskom narodnom kalendaru Domovina, Beograd 1926) i od 1940. na Muzičkoj akademiji. Karikaturu joj je izradio V. I. Žedrinski (Pozorište, Beograd, 1932, 8). Korespondencija s V. Treščecom Branjskim čuva joj se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. — Otac Gabro (Gavro; rođ. 1850), učitelj u Donjim Andrijevcima, Rumi, Karlovcu, Štitaru, Vinkovcima, Karlobagu i Ogulinu, matematičkim i pedagoškim prilozima surađivao je u Napretku (1877, 1889, 1902), Narodnim novinama (1902) i Učiteljskoj zori (1914) te za školske potrebe objavio brošuru Načela perspektive i uporaba im (Zagreb 1901) i priručnik Uputa u riešavanju i sastavljanju linearnih jednadžbi (Ogulin 1914).