MARKOVIĆ, Franjo

MARKOVIĆ, Franjo, filozof, književnik i književni kritičar (Križevci, 26. VII. 1845 — Zagreb, 15. IX. 1914). Suprug pijanistice Dragice. Pripadnik kalničke plemićke obitelji. Kao gojenac Plemićkoga konvikta završio klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1862. Studij klasične filologije, slavenskih jezika i filozofije polazio na Filozofskom fakultetu u Beču 1862–65; profesorski ispit položio 1866. Ondje prijateljevao među ostalima s A. Šenoom i T. Smičiklasom te bio počasni član društva »Velebit« od 1871. Radio 1866–68. u gimnaziji u Osijeku te, nakon premještaja iz političkih razloga, 1868–70. u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Napustivši službu u znak potpore otpuštenim nastavnicima V. Jagiću i V. Bratelju, otišao je ponovo u Beč. Slušajući među ostalim predavanja iz estetike R. Zimmermanna, sljedbenika J. F. Herbarta, položio rigoroz iz filozofije i povijesti 1871. te iz matematike i fizike 1872; u doktora filozofije promoviran 1872. Vrativši se u Zagreb, predavao od 1872. iznova u Klasičnoj gimnaziji (slušao predavanja iz filozofije na sveučilištima u Dresdenu, Leipzigu, Berlinu i Parizu 1873) te od 1874. do umirovljenja 1909. bio redoviti profesor na Mudroslovnom fakultetu. Predavao i nakon umirovljenja. Bio prvi dekan Fakulteta 1874–75. te ponovo 1888–89, rektor Sveučilišta u Zagrebu 1881–82. Biran na listi Neodvisne narodne stranke 1881, 1884. i 1887, zastupao križevački kotar u Hrvatskom saboru 1881–92. — Prvi profesor filozofije na novoosnovanom Fakultetu, predavačkom je djelatnošću, ugledajući se na tada raširen Herbartov propedeutički nauk, zahvatio gotovo sve filozofijske discipline (povijest filozofije, metafiziku, estetiku, logiku i etiku) te one danas samostalne, pedagogiju i psihologiju, postavši ključnom figurom u hrvatskoj filozofiji na prijelazu stoljeća. Rektorskim govorom Filosofijski pisci od 15–18. vieka u Dalmaciji (Vienac, 1881, 44; Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. Zagreb 1882), u kojem prikazuje prinose hrvatskih filozofa europskoj kulturi, u početcima je istraživanja hrvatske filozofske baštine. Ističući ulogu nacionalne filozofije u izgradnji političkoga i kulturnoga identiteta, nastojao je hrvatsku filozofiju osloboditi germanskih utjecaja (ponajprije snažno zastupljena njemačkoga idealizma) te se u pokušaju uspostave kontinuiteta s izvorima vraćao starijoj metafizičkoj tradiciji. U borbi protiv kulturne dominacije tzv. velikih naroda te radi izgradnje nacionalnoga identiteta svoju je estetičku misao postavio u kritici apriorne i apsolutne estetike jer različiti narodi imaju »svoja utvrđena estetička pravila, svoj estetički ukus«. Za nj je stoga jasno kako se filozof estetičar teško može odvojiti od ukusa svoje epohe i svojega naroda izdizanjem na čistu misaonu apstrakciju koja bi iznjedrila neku apsolutnu filozofiju. Sinteza je njegovih filozofskih promišljanja, poglavito u književnosti i kritici, knjiga Razvoj i sustav obćenite estetike (1903), prvi povijesni pregled europske estetičke misli u nas, u kojem se posvetio i oblikovanju filozofijske terminologije. Pristaša Herbartova doktrinarnoga formalizma, svoje nazore temelji na objektivističkoj i formalističkoj estetici, pa mu je, uz naglašenu kritiku isticanja ružnoga, središnji dio knjige razmatranje o lijepome, koje određuje, izgrađujući vlastiti sustav opće estetike, na temelju pet pojmova (oblika): jačine, sklada, osobinske obilježenosti, skladnoga »izmira« i pravilnosti. Iako filozofski sustav umnogome gradi po uzoru na Zimmermanna, estetiku za razliku od njega ne drži apriornom znanošću (»Estetika ne može biti /.../ samoumstvena, bez izkustvene podloge.«) te ističe da je ona moguća samo na temelju iskustva konkretnih umjetničkih djela. Sukladno tomu, i filozofija u cjelini nije suprotstavljena drugim znanostima, nego s njima konstituira cjelokupnu spoznaju. U potrazi za idealom objektivne umjetnosti u svojim je tezama naglasak stavio na sklad kompozicija te umjetnost tumačio kao potragu za vječnom ljepotom. Odbacivao je pritom književni realizam i naturalizam kao puko imitiranje prirode, držeći da je zadaća umjetnika prirodu idealizirati, odn. osloboditi od svih neumjetničkih elemenata. Obuhvaćajući estetskim iskustvom i područje morala, ustrajavao je u nerazdvojivosti etičkoga i estetičkoga, koji se sjedinjuju upravo u pojmu lijepoga (»prava ljepota« jest »pojavni simbol dobrote«), te je etiku držao dijelom estetike (»Etika je ona filosofijska znanost, koja kao odličan i poseban dio estetike ustanovljuje podpun red.«); o prožimanju etičkih i estetskih vrijednosti pisao je i u studiji Etički sadržaj naših narodnih poslovica (Rad JAZU, 1889, 96, i p. o.). Posvetivši znatnu pozornost i glazbi, u knjizi je iznio prvu periodizaciju opće povijesti glazbe u nas, pri čem je, unatoč inzistiranju na formalističkom uvjetu njezine harmonijske ljepote, zastupao stanovit amalgam formalizma i psihologizma (D. Barbarić). Estetiku je uz to definirao u analogiji s formalnom logikom; baveći se njome i u predavanjima, u hrvatsku je tradiciju uveo empiristički utemeljenu induktivnu metodu J. S. Milla te kao novinu simboličku notaciju (S. Kovač, 2005). Napisao i opsežnu raspravu Filosofijski rad Rugjera Josipa Boškovića (Rad JAZU, 1887–88, 87–88, 90, i p. o.), u kojoj među prvima razmatra glavne postavke Boškovićeve filozofije, napose u odnosu na druge europske filozofske pozicije, te iz nje crpe fizikalističku potporu za svoju estetičku i logičku misao. Cjelina njegova filozofskoga djelovanja nije dovoljno proučena; od mnogobrojnih rukopisa objavljeni su ulomci iz logike (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 1992, 1–2; 1993, 1–2; B. Marotti, Tročlani sklop. Zagreb 2021) i pedagogije (Novija hrvatska filozofija. Zagreb 1995; Napredak, 2008, 3) te kao knjiga nedovršena Etika (2016). — Književni je rad započeo pjesmama u đačkom listu Domovina (1860), koji je i supokrenuo te godine. Oblikovan na lektiri njemačkoga romantizma, postupno se, posebno za studija, upoznaje s djelima drugih europskih romantičara, potpavši pod jak utjecaj A. Mickiewicza. U duhu njegova stvaralaštva u mlađim danima piše balade i romance, neopterećene teorijskim načelima, koja će mu obilježiti daljnji rad; uz pjesmu Angjeo slavjanstva, nekoliko prijevoda s poljskoga (Mickiewicz, A. Malczewski, J. Słowacki) te epilij Povratak pod hrvatskoga kralja – u kojem je, diskretno nasljedujući stil usmenoknjiževne naracije, ostvario najuspjeliju baladičnost – skupio ih je u zbirci Iz mladih dana (1883). Pjesmama se potom javljao sporadično, prigodnim sonetima i sonetnim vijencima I. Trnskomu, A. Nemčiću, J. J. Strossmayeru i dr. u Obzoru (1886, 1899), Ljetopisu JAZU (1897) i Viencu (1897–99); objavio i putopisna Tri sonetna vijenca (Vienac, 1897, 50–52, i p. o.). Prvo mu je opsežno djelo, trodijelni spjev hibridnih žanrovskih odlika u rimovanom jampskom jedanaestercu Dom i sviet, u književnoj historiografiji ocijenjeno kao najbolje u cjelokupnu opusu. Napisano 1865, odbijeno za tisak u Glasonoši (Beč) i prvi put objavljeno u zbirci Iz mladih dana, iako tematski usredotočeno na aktualne društvene prilike (s nedvosmislenim protuaustrijskim stajalištem, u priči o mladom hrvatskom intelektualcu za Bachova apsolutizma), usto sa psihološkom motivacijom likova bez intervencija nadnaravnoga, naracijom i gradnjom lika djelo je oslonjeno na imaginaciju formativnoga romantizma, pri čem spaja stilske značajke Mickiewicza (B. Vodnik, 1906) te epilija Hermann i Dorothea J. W. Goethea (P. Pavličić, 2003). Mjestimični rekviziti idilskoga žanra, tipični za ljubavnu podvrstu romantičkoga epskoga zapleta, mnoštvom vjerodostojnih pojedinosti konkretna socijalnoga i političkoga konteksta potisnuti su u korist protorealističke fabule, s nakanom da se hrvatska građansko-provincijska zbilja u pol. XIX. st. prikaže kao poprište uzvišene borbe tragičnih sudbina. Uvjeren da je slavenska uzajamnost jedini put nacionalne emancipacije, i u petodijelnoj »epskoj pjesmi« Kohan i Vlasta (1868), o borbi protiv germanizacije, utječe se Mickiewiczu i njegovu spjevu Konrad Wallenrod, s mitskim likovima poganskih Polapskih Slavena. Poput Mickiewiczeva naslovnoga junaka, i Kohan je nositelj najuzvišenijih humanističkih ideala, pri čem, ne videći alternative, pronosi ideju panslavizma kao jedinoga rješenja za neslobodne slavenske narode. Naglašena formalistička komponenta, koja je podrazumijevala znatnu skrb za kompoziciju teksta, vidljiva je i u Markovićevu dramskom opusu. Za uredničkoga mandata 1872–73. u Viencu se javio prvom dramom, u formi neoklasicističkom, povijesnom tragedijom Karlo Drački (1872, 20–24, 26–27; praizvedba HNK u Zagrebu, HNKZ, 1894), s temom iz hrvatske povijesti XIV. st., u kojoj je, nastojeći nadvisiti utilitarni kontekst preporodne drame, likove oblikovao kao karakterološki neizražajne, apstraktne estetičke koncepte; pisana nerimovanim jampskim jedanaestercem, pod utjecajem povijesne dramatike W. Shakespearea, Goethea i F. Schillera, drama je zamišljena kao prvi dio neostvarene tetralogije odn. pentalogije Hrvatski pokret. Tragedija u stihu s protagonistima iz hrvatsko-ugarske povijesti XII–XIII. st. te s melodramskim ljubavnim zapletom Benko Bot (Vienac, 1872, 49–52; praizvedba HNKZ 1899) srodna je uzvišena, mjestimice egzaltirana stila. I u proznoj tragediji Zvonimir (1877; praizvedba HNKZ 1878), u povodu obljetnice krunidbe, povijesne je okolnosti sižejno prilagodio svojim estetičkim načelima. Objavio i prigodne dramolete Vilinski dvori (suautor Trnski; Vienac, 1874, 42; uglazbio I. Zajc, praizvedba HNKZ 1874. u povodu otvorenja Sveučilišta u Zagrebu) i Uspomeni Marka Marulića (Ibid., 1901, 43–46; praizvedba HNKZ 1901). Držeći kako je dramska vrsta idealan spoj lirskoga i epskoga, u skladu s predodžbom o uzvišenom tragičkom stilu, sve su mu drame poetički razmjerno kompleksne kasnoromantičke tragedije, s likovima podvojenima između razuma i osjećaja, ideala časti i dužnosti te političke pragmatike. Zbog viška patosa i retoričkih postupaka otpočetka ih je pratila slaba scenska afirmacija; nakon praizvedba uprizoreni su u HNKZ Benko Bot (1911) i Karlo Drački (1937), u osječkom pak kazalištu fragment Kohan i Vlasta (1935; adaptacija Zora Barlović-Vuksan). Prema Markovićevu dramskom nacrtu A. Tresić Pavičić napisao je tragediju Ljutovid Posavski (Zagreb 1894). — Estetički program u potrazi za formalnim skladom u umjetničkom djelu Marković je provodio osobito u kritici. Književnokritički je rad započeo teorijskim opisom balada i romanca u Viencu 1869 (O baladah i romancah, br. 44; O slavenskih baladah, br. 45; temu razradio i u Prilogu estetičkoj nauci o baladi i romanci. Rad JAZU, 1899, 138, i p. o.). Prateći istodobno zagrebački kazališni život, u Viencu je 1869–70, najčešće naizmjence s A. Pavićem, popunjavao rubriku Naše kazalište odn. Narodno kazalište, često kritizirajući prevagu njemačkoga repertoara za Šenoina ravnanja kazalištem. Ubrzo napustivši gotovo posve kazališnu kritiku, okrenuo se suvremenoj hrvatskoj književnosti (Vienac, 1872–73, 1880–82, 1885; Obzor, 1880, 1890) i ponajviše autorima zaokružena opusa te napisao studije o P. Preradoviću (Vienac, 1873, 37–38, 48, 50), I. Mažuraniću (Ibid., 1875, 50–52), M. Bogoviću (Ibid., 1878, 21–24; Rad JAZU, 1900, 144, i p. o.), S. Vrazu (Vienac, 1880, 36), M. Puciću (Rad JAZU, 1883, 67, i p. o.), D. Demetru (Ibid., 1886, 80) i I. Gunduliću (Ibid., 1888, 89, i p. o.), o čijem je Osmanu raspravljao s Pavićem (Ibid., 1879, 46–47, 50, 1880, 52, i p. o.) u prvoj znanstvenoj polemici u hrvatskoj književnosti (D. Jelčić). Autor je opširnih kritičkih uvoda u Šenoinim Izabranim pjesmama (1882) te u izdanjima Pjesme. Pobratimstvo. Biedna Mara. Petar Bačić L. Botića (1885), Dubravka I. Gundulića (1888), Teuta. Grobničko polje D. Demetra (1891) i Izabrani spisi I. Dežmana (1896; urednik); sve tiskano u Zagrebu. Prekinuvši s dotadašnjim praksama domaće književne kritike koja je reproducirala sadržaj djela i kontekstualizirala ga utilitarno, prvi se usredotočio na načelna pitanja književnoga stvaranja. Iako u vlastitu opusu u tom nije sasvim uspio, u kritici je zastupao radikalno odustajanje od didaktičnosti i tendencioznosti; zbog dosljedna formalizma i mjestimične doktrinarnosti njome nije bitno utjecao na strujanja u književnom životu, no utro je put znanstvenim pristupima književnosti. U mlađih suvremenika, pa i u onih sklonih »starima«, držan je akademskim romantikom (D. Prohaska, 1919), kritički usko determiniranim. Ne prihvaćajući književne mijene, kritikama se prestao javljati 1890-ih; u jednom od posljednjih članaka (Predavanje u izložbi »družtva hrvatskih umjetnika«. Vienac, 1899, 7–9) ustao je protiv modernističkih nastojanja »mladih« umjetnika. Pjesme, crtice, govore, predavanja, prigodne i kulturnopovijesne članke, prijevode s poljskoga i ruskoga te ulomke iz djela objavio među ostalim i u izdanjima Domovina (1862–63), Glasonoša (1865), Vienac (1869–72, 1878–79, 1881–82, 1884–86, 1894, 1898–1900), Obzor (1880), Katolička Dalmacija (1881, 1889), Narodni list (1881, 1889), Sriemski Hrvat (1881–82), Slava preporoditeljem! (Zagreb 1885), Smotra (1887), Hrvatska (1888), Napredak (1889), Živobran (1895), Agramer Tagblatt (1897, 1899, 1901), Dom i sviet (1900, 1904), Darovi našim djevojkama (Zagreb 1905), Strossmayer (kalendar, 1907) i Ljetopis JAZU (1913); članak O đakovačkoj stolnoj crkvi iz izdanja Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900) tiskan je kao knjižica (Đakovo 2012). Napisao davoriju U boj (oko 1866; Zajc uglazbio za muški zbor, umetnuto u operu Nikola Šubić Zrinjski) te prema narodnoj priči libreto za Zajčevu operu Mislav (1870). Sudjelovao u izradbi prvoga priručnika za teoriju glazbe na hrvatskom jeziku Obćenita teoretično-praktična pripavna nauka glasbe I. Oertla (Zagreb 1880). Za četvrti razred gimnazije objavio Čitanku (Zagreb 1874; Hrvatska čitanka, 1880², 1891³). Sa Smičiklasom sastavio spomen-knjigu Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892 (Zagreb 1892), napisavši priloge o Šenoi, J. Jurkoviću, Vrazu i A. Veberu Tkalčeviću, a samostalno vjerojatno Spomenicu na svetčano otvaranje Kralj. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (Zagreb 1875). S engleskoga preveo Izabrane crtice Washingtona Irvinga (1–2. Zagreb 1878–1879). Tiskani su mu i govori sa saborskih sjednica (Zagreb 1886, 1887, 1888, 1889), odabrana pisma (Pisma Franje Markovića Aleksi Šuljoku. Zagreb 1921; Rad JAZU, 1969, 355) te Izbor iz djela (2000). — Ljubitelj prirode, planinario je po Hrvatskoj i Sloveniji. Član Hrvatskoga planinarskoga društva od 1874; inicirao 1898. pokretanje časopisa Hrvatski planinar, u kojem je surađivao pjesmama i člancima o planinarstvu (1898, 1900). — Neporeciv kulturni autoritet za života, zaslužan je po cjelini svojega djelovanja. Bio je redoviti član JAZU od 1876, predstojnik Razreda filozofičko-juridičkoga 1887–88, 1894–95. i 1903–14. te tajnik JAZU 1896–1902; njegova izvješća o književnom radu JAZU tiskana su u Ljetopisu JAZU (1896–1902). U MH član Književnoga odn. Književno-umjetničkoga odbora 1873–74. i 1877–95. te potpredsjednik Gospodarskoga odbora 1895–1902. Predsjednik HPD »Kolo« 1883–86. Kao član Zemaljskoga školskoga odbora sudjelovao u izradbi školskoga pravopisa 1877. Član Upravnoga odbora zagrebačkoga HNK 1872. te Nadzornoga odbora DHK 1903, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od 1881. Potaknuo osnivanje Hrvatske akademske menze (1898; s radom započela 1908). Uvršten među ostalim u izbore Hrvatska antologija (1892), Hrvatska književna kritika (1935), Hrvatska književna kritika, 1 (1950), Polemike u hrvatskoj književnosti, 5–7 (1982–1983), Hrvatska planinarska književnost (1994), Hrvatski književni romantizam (2002), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007) i O hrvatskoj filozofiji (2017), sve tiskano u Zagrebu, te prevođen na njemački, mađarski, češki, slovački i poljski. Bogata ostavština (među ostalim korespondencija i predavanja) čuva se u Zagrebu u Arhivu HAZU, Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u NSK. Suvremenici su mu posvećivali pohvalnice (F. Miler, Prosvjeta, 1905, 15; B. Kukuljević Sakcinski, Ibid., 1905, 16; Đ. Arnold, Ibid., 1913, 1); satiričke stihove uputio mu je A. Harambašić (pseud. Grga Kaloper), politički intonirane (Trn, 1892, 1) te kao parodiju stila (Vragoljan, 1882, 5) i kritiku poetike (Trn, 1891, 3). Portretirali su ga T. Mayerhofer (1884, litografija), S. Kovačević (litografija, HPM), J. Bužan (1903, ulje, Gradski muzej Križevci), A. Matković (1927, poprsje) i nepoznati autor (Rektorat Sveučilišta u Zagrebu). O njem su 2014. održani skupovi u Križevcima (priređena i izložba), kad su ondje utemeljeni Dani Franje Markovića, i u Zagrebu. Po njem je nazvana nagrada koju zagrebački Filozofski fakultet od 2006. dodjeljuje svojim studentima za zapažene uspjehe. Potpisivao se i inicijalima te Fr. Marković. — Sestra Emilija (1839–1916) objavila je pod pseudonimom Evgenij (Eugen) Nenadov pripovijetke u Viencu (List iz kronike križevačke, 1876, 1–7; Koja li je prava Madona?, 1877, 7–20; Zlatna šuma. Plameno more, 1883, 3) po kojima pripada krugu ranih hrvatskih novelista.