MARKOVIĆ, Josip

MARKOVIĆ, Josip (Marcovic, Marcovich, Markovich, Markovitch; José, Joseph, József), arhitekt (Sisak, 16. II. 1874 — Pariz, 31. I. 1969). Školovao se u Sisku te 1892–96. pripadao prvomu naraštaju Graditeljske škole (tada Tečaj za izobrazbu graditelja) pri Obrtnoj školi u Zagrebu. Završio 1900. École des beaux-arts u Parizu, gdje je učvrstio prijateljstvo sa S. Radićem i A. G. Matošem. Iz Pariza javljao se u Trgovačkom i obrtnom svijetu (1897, 18–20) člancima koji se zbog kritike arhitektonskih ostvarenja historicizma i pokušaja određivanja modernoga sloga drže prvim kritičko-teorijskim tekstovima o modernoj arhitekturi u nas, čime je pripremio teren njezinim hrvatskim promicateljima (V. Kovačić, V. Bastl, S. Podhorsky), te u Nadi (1898, 22–23; 1900, 16–20) iscrpnim osvrtima na pariški Salon i Svjetsku izložbu, na kojoj je sudjelovao surađujući s K. Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Od zagrebačkih mu je radova poznat samo natječajni projekt za Trgovačko-obrtničku komoru i Trgovačko-obrtni muzej na Trgu Mažuranićâ (1899, predstavljeno na izložbi M. C. Medovića i O. Ivekovića u Zagrebu 1901) te projekt za Dom mirovinske zaklade Hrvatskoga zemaljskoga kazališta (1902, Trg Mažuranićâ, kbr. 12) s vidljivim ranomodernističkim promišljanjima, izrađen za poduzeće Pilar & Mally & Bauda. S Kovačićem je surađivao na kućama Kornitzer (1902, Gundulićeva ul., kbr. 22) i Winkler (1903, Preradovićeva ul., kbr. 14), elitnoj rezidenciji nastaloj opsežnom rekonstrukcijom i dogradnjom prizemnice iz 1860, oblikovanoj modernističkom kompozicijom francuskoga podrijetla (A. Laslo). God. 1905. otišao u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, te se 1909. nastanio u Buenos Airesu. Povezavši se s obitelji Mihanović, ondje sudjelovao u iseljeničkom društveno-političkom životu; 1913. bio je član časničkoga odbora Hrvatskoga saveza, za I. svjetskoga rata priklonio se Jugoslavenskoj narodnoj obrani te 1916–17. bio predsjednik njezina centra i ogranka »Jadran«, iz kojega je isključen 1919 (optužen kao »Austrijak«). U Buenos Airesu realizirao meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti (1910, isprva na uglu ulica Alsina i Perú, danas u botaničkom vrtu), zgradu austrougarskoga veleposlanstva, zaobljenu trokatnu uglovnicu (nakon 1910, ugao ulica Esmeralda i Arroyo, srušeno vjerojatno u 1920-ima), kino »General Belgrano« u neorenesansnom stilu (1910, Avenija Cabildo, kbr. 2161, kapacitet 1100 gledatelja, zatvoreno i preinačeno u trgovine 2000) te nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento, kbr. 378, 1914; Reconquista, kbr. 554–556, prije 1918, neko vrijeme adresa njegova projektnoga biroa; 25 de Mayo, kbr. 238–252, 1925; Esmeralda, kbr. 439), među kojima se ističu najamna trokatnica s naglašenim, zaobljenim balkonima na uglu ulica Ayacucho (kbr. 595) i Tucumán te palača brodarske kompanije »Mihanović«, znamenita osmerokatna uglovnica s pogledom na estuarij La Plata (1912, potez ulica 25 de Mayo – Tte. Gral. J. D. Perón – Avenija L. N. Alem), danas zgrada Argentinske pošte, jedinstven primjer srednjoeuropske secesije u gradu u kojem pretežu zgrade u stilu art nouveaua i katalonskoga modernizma (I. Mislej). Najzapaženije mu je ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento (1910–12), s hotelom, pristaništem, športskim dvoranama i terenima, reprezentativnom arenom za borbu s bikovima, oblikovanom, posebno na otvorima, elementima mudeharskoga stila, te drugim sadržajima (1910, kapacitet 10 000 gledatelja; 1912. zatvoreno, 1976. proglašeno nacionalnim povijesnim spomenikom, 2021. obnovljeno). Projekt je financirao N. Mihanović kako bi privukao posjetitelje s argentinske strane estuarija na urugvajsku. Pripisuje mu se i bazilika sv. Antuna Padovanskoga u Buenos Airesu (1913–23, Avenija Lincoln, kbr. 3751, otvoreno 1929), zamišljena i kao mauzolej obitelji naručitelja A. Devota, izgrađena u kasnobaroknom stilu na crkvi započetoj 1884, s kupolom i zvonicima po uzoru na torinsku baziliku Superga. Posljednji put javio se u hrvatskom tisku idejama »o socijalnom i poslovnom predjelu, tzv. Cityju« Zagreba, iza presvođenoga potoka Medveščaka (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 1919, 332), priključivši se onodobnim arhitektonsko-urbanističkim promišljanjima o »novom« istočnom dijelu grada. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.