MARKOVIĆ, Vjera

MARKOVIĆ, Vjera (Köllner-Marković, Marković-Köllner), balerina, baletna pedagoginja i koreografkinja (Zagreb, 20. VII. 1931 — Zagreb, 13. III. 2015). U Zagrebu od 1937. učila balet u Olge Orlove, Mercedes Goritz-Pavelić, Ane Roje i Margarite Froman, od 1941. i u Zlate Lanović. Prvi put nastupila u »Dječjem carstvu« 1941. Za angažmana u HNK 1945–52. isprva nastupala u manjim, potom u sve većim solističkim ulogama, 1948. polazila tečaj za pedagoge u A. Roje te 1949. vodila tečaj za početnike baleta. Usavršivala se 1952–53. u klasičnom baletu i karakternim plesovima u Ninette de Valois u Legatovoj baletnoj školi u Tunbridge Wellsu, gdje je 1953. bila i pedagoginja, te 1954. u klasičnom baletu u B. Kniaseffa u Lausanni i Ženevi. Prema njegovoj metodi u sezoni 1955/56. poučavala u Baletu HNK u Zagrebu, ostvarivši ondje solističke uloge Biljane u Ohridskoj legendi S. Hristića (koreografija O. Harmoš) i Jele u Đavlu u selu F. Lhotke (koreografija Pia i P. Mlakar); neko vrijeme učila moderni ples u Ane Maletić. Od 1956. angažirana kao solistica, pedagoginja i asistentica baletne majstorice Dije Luce u Narodnoj operi u Beču. Na poziv W. Orlikowskoga 1957. odlazi u Gradsko kazalište u Baselu, gdje nastupa u različitim solističkim ulogama. Ondje upoznaje budućega supruga A. Köllnera, s kojim je 1960–62. angažirana kao prvakinja u trupi Balletto europeo L. Massinea na Međunarodnom baletnom festivalu u Nerviju (Lady Hurf, G. Auric, Le bal des voleurs, praizvedba 1960; Peronella, nepoznati skladatelj, Decameron), a sama je gostovala ponovo u Baselu te 1961/62. u Stuttgartu u Baletu Gradskoga kazališta pod ravnanjem J. Cranka. Kao slobodna umjetnica nastupala od 1962. sa suprugom u vodećim baletnim kazalištima u Rimu (Balet Rimske opere, Novi balet, Kompanija Lije Dell’Are) i drugim talijanskim gradovima (Bologna, Trst, Palermo, Venecija, Firenca, Ferrara) te gostovala diljem Europe i u Južnoafričkoj Republici; usporedno plesala i koreografirala za TV (Italija, Austrija, Savezna Republika Njemačka, Egipat). U Zagrebu 1966–70. solistica, pedagoginja i asistentica koreografa u Baletu HNK (v. d. ravnateljice Baleta 1967/68), s kojim je surađivala do 1975, te pedagoginja u Školi za balet i ritmiku. U sezoni 1968/69. na poziv B. Pilata gostovala u Baletu Gradskoga kazališta u Essenu. Djelovala od 1971. u Italiji kao pedagoginja u privatnim baletnim školama, među kojima u vlastitoj školi klasičnoga baleta i modernoga plesa u Adriji od 1977, koreografkinja te plesačica u karakternim ulogama (s Baletnom skupinom Carle Fracci gostovala u znamenitim talijanskim i njemačkim kazalištima 1973–87). Izrazito krhke figure i izražene osobnosti, u suradnji s istaknutim koreografima (C. Farabone, U. Dell’Ara, W. Zappolini, R. Fascilla, B. Menegatti), najbolje kreacije ostvarila je u baletima Trnoružica (P. I. Čajkovski, Vila jorgovana, Zagreb 1950; Stuttgart 1961), Klasična simfonija (S. Prokofjev, Zagreb, hrvatska praizvedba 1953), Antigona (M. Theodorakis, Jokasta, Stuttgart 1961), Romeo e Giulietta (Prokofjev, Contessa Capuleti, Stuttgart 1962; Venecija 1975), Giselle (A. Adam, Myrtha, Zagreb 1965), Il ragazzo e la sua ombra (R. Rossellini, L’ombra, Venecija 1966), Menschen im Hotel (B. Papandopulo, Gruzinskaja, praizvedba Beč 1967; Grand Hotel, Zagreb 1967), Symphonie en ut majeur (G. Bizet, Essen 1968), Macbeth (R. Strauss, Ecate, Milano 1969) i Il convento veneziano (A. Casella, Carlina, Venecija 1974). U filmu Il giovane Toscanini (F. Zeffirelli, 1988) nastupila kao solistica u velikoj baletnoj sceni u Aidi G. Verdija. Koreografirati počela za svoje solističke nastupe i duete s V. Sulićem na koncertima i gostovanjima na poč. 1950-ih. Potom u više kazališta koreografirala balete Četiri godišnja doba (A. Glazunov), Noć na pustoj gori (M. P. Musorgski), Simfonijsko kolo (J. Gotovac), Španjolska rapsodija (M. Ravel), Carmina Burana (C. Orff), Trnoružica (Čajkovski, prolog, I. i III. čin), Labuđe jezero (Čajkovski, I. i II. čin) i Coppélia (L. Delibes, I. i II. čin), plesove iz opera (B. Smetana, Prodana nevjesta; A. Ponchielli, Gioconda; Verdi, Traviata) i opereta (F. Lehár, Vesela udovica; V. Ranzato, Cin Ci La) te mnogobrojne valcere, polke i uvertire J. Straussa ml., F. von Suppéa i J. Offenbacha. Sa suprugom ostvarila niz koreografija, među njima Talijansku simfoniju (F. Mendelssohn, HNK u Zagrebu 1967). Dobila Nagradu Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika 2013. Ostavština joj se čuva u obitelji u Zagrebu.