MARKOVIĆ, Zdenka

MARKOVIĆ, Zdenka, književna povjesničarka, spisateljica, prevoditeljica i povjesničarka umjetnosti (Požega, 10. I. 1884 — Zagreb, 14. XI. 1974). Kći klasičnoga filologa i pisca Petra, sestra matematičara Željka i pravnika i ekonomista Miljenka. Ženski licej u Zagrebu završila kao pripadnica prvoga naraštaja 1902 (uz obljetnicu osnutka sastavila spomen-spis Naš licej. Zagreb 1953). Studirala na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu slavistiku, povijest umjetnosti i filozofiju 1903–05. te od 1912. na katedri za poljsku književnost Sveučilišta u Fribourgu, na kojem je 1914. doktorirala tezom o S. Wyspiańskom (tiskano 1915). U Zagrebu od 1905. radila u pučkoj školi, potom od 1909. s prekidima predavala hrvatski jezik i književnost na Višoj djevojačkoj i u Učiteljskoj školi te u ženskim realnim gimnazijama; umirovljena 1940. Na poticaj J. Florschütza u liceju učila poljski. Nakon boravka 1912. u Krakovu, gdje je među ostalima upoznala H. Sienkiewicza, M. Zdziechowskoga i Wyspiańskoga, počela se sustavnije baviti poljskim književnopovijesnim temama. Slaba zdravlja, u lječilištu je u austrijskim Alpama 1920–21, katkad i poslije. Na poziv poljskoga Ministarstva vanjskih poslova u Varšavi 1921–22. držala predavanja o hrvatskoj kulturi i književnosti. Nastupila na Kongresu slavenskih filologa u Pragu 1929, zauzevši se za rano učenje slavenskih jezika (Glasnik Profesorskoga društva, Beograd 1929, 10), i na kongresu poljsko-jugoslavenskih društava, održanom u nekoliko poljskih gradova 1931. Pripadajući književnomu kružoku oko Milke Pogačić, javljala se u Domaćem ognjištu 1902–12 (ponajviše kritikama djela književnica, među kojima Kamile Lucerne i Jagode Truhelke); preuzela 1909. uređivanje književne kronike, potom rubrike Iz slavenskog svijeta te zakratko i cijeloga lista (1912–13). Njezini eseji o književnicama najraniji su sintetski uvidi u njihova djela (Pjesme Milke Pogačić. Savremenik, 1912, 10; Zofka Kveder. Srpski književni glasnik, Beograd 1926, XIX/8; Književni rad Jagode Truhelke. Almanah Društva hrvatskih književnica, 1939). Objavila poticajne prinose o poljskoj književnosti, kazalištu i poljsko-hrvatskim književnim vezama: Julije Slowacki (Pobratim, 1909–10, 3–4, 6), Eliza Orzeszkowa (Savremenik, 1910, 7), Zigmunt Krasinski (Pobratim, 1911–12, 14–15, 17), Krakovska pozornica (Hrvatska pozornica, 1912–13, 17–18), Kranjčević kod Poljaka (Književni jug, 1918, II/9), Boleslaw Prus (Jugoslavenska njiva, 1923, II/11), Jan Kasprowicz (Riječ, 1926, 204–205), Poljaci o Vladimiru Mažuraniću (Savremenik, 1929, 11–12), Iz korespondencije Bronisława Grabowskoga s Franjom Markovićem (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1939, 14; i p. o.), Rad poljskih književnica (Hrvatski ženski list, 1939, 12; 1940, 1–2, 4, 6, 8); posmrtno joj je tiskan tekst Što smo mi žene učinile za hrvatsko-poljsko zbliženje? (Marulić, 1976, 4; i p. o.). S poljskoga je i prevodila, uglavnom prozna djela za Zabavnu biblioteku te djela modernih autorica (I. Maciejowski, Ljepota djevojka, 1917; Maria Konopnicka, Izabrane novele, 1920, autorica predgovora; E. Ligocki, Noć na Palatinu, 1925; Poljske narodne pripovijetke, 1926; A. Dygasiński, Blagdani života, 1931; Zofia Nałkowska, Zla ljubav, 1932; F. A. Ossendowski, Milijunar »Y«, 1933 – sve tiskano u Zagrebu). Kritički je pratila i druge slavenske književnosti (E. Bagrjana. Savremenik, 1929, 4). Skupila narodne pjesme iz požeškoga kraja (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1917) te surađivala u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a. Od kraja 1930-ih za boravaka u Dubrovniku skupljala je arhivsku građu te 1970. objavila vrijednu istraživačku studiju Pjesnikinje starog Dubrovnika, u kojoj je dokumentirala, atribuirala i komentirala njihove zagubljene ili slabo poznate rukopise XVI–XVIII. st. — Literarnim pokušajima javila se u Pobratimu (1900), a prvi je njezin zapaženi književni rad realistička seoska slavonska priča Manda (Narodne novine, 1903, 274). U kolažno oblikovanoj, labavo fabuliranoj epistolarnoj prozi Let (1920) evocirala je i fikcionalizirala dojmove iz inozemstva. Postupno je u nje ipak prevladao lirski senzibilitet, pa idealan izraz pronalazi u žanru pjesme u prozi. Takve njezine zbirke, pisane za boravaka u osami gorske prirode, Kuća u snijegu (1922) i Kuća na suncu (1930), izrazito su introspektivne, plod povlačenja u uski svijet samačke svakidašnjice. Esteticističko joj je stajalište najjasnije u zreloj autobiografskoj poetiziranoj pripovijesti Prozori moga djetinjstva (1941), kojoj je dodala ciklus pjesama u prozi posvećen Lokrumu Moj bijeg iz grada. Opus joj je dosljedno impresionistički, sa značajkama psihološkoga lirizma, tipičnoga za tzv. žensko pismo kasnoga modernizma. Pjesme, pjesme u prozi, novele, crtice, književne osvrte, prigodne članke, polonističke radove i ulomke iz djela tiskala je među ostalim i u izdanjima Pobratim (1901–07), Narodne novine (1904–13, 1917, 1919), Sijelo (Prag 1904–05), Smotra dalmatinska (1904–05), Darovi našim djevojkama (Zagreb 1905), Prosvjeta (1905), Savremenik (1906, 1908, 1910–13, 1916), Hrvatska smotra (1908), Hrvatska njiva (1917–18; Jugoslavenska njiva, 1922–25), Književni jug (1918–19), Riječ (1922, 1928–30), Mladost (1923, 1925–26, 1929–30, 1932, 1934–36), Novosti (1923, 1927–28, 1930–35), Srpski književni glasnik (1925, 1927), Misao (Beograd 1927), Morgenblatt (1928, 1931), Obzor (1930, 1936), Jutarnji list (1931, 1936–40), Almanah Društva hrvatskih književnica (1938), Camilla Lucerna (Graz 1938), Hrvatski književni zbornik (Zagreb 1940), Književni Jadran (1953), Slavonija danas (1955), Zadarska revija (1957, 1959), Medicinski arhiv (1958), Republika (1958) i Pisarze świata Mickiewiczowi (Varšava 1962); u Građi za povijest književnosti hrvatske objavila pisma J. Kozarca (1951, 21) i J. Hranilovića (1952, 23) upućena njezinu ocu (oboje tiskano i kao p. o.). Jedna od prvih hrvatskih likovnih kritičarka, u Domaćem ognjištu (1911) objavila je prikaz izložbe Naste Rojc te pionirski članak Žene u našoj umjetničkoj izložbi, o umjetnicama zastupljenima na skupnoj izložbi. U suautorskom prilogu Lʼart moderne et les femmes artistes en Yougoslavie (Exposition des femmes artistes des états de la Petite entente. Prag 1938) pisala je o likovnim umjetnicama u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na Slavu Raškaj i Klub likovnih umjetnica. Glavni joj je prinos povijesti umjetnosti monografija o R. Frangešu Mihanoviću (1954), jedna od prvih u nas o likovnim umjetnicima i temelj za proučavanje njegova opusa, u kojoj je, prikazavši društvene prilike i kulturna i umjetnička zbivanja (povijest institucija, društava i izložba), donijela uvid u njegov život s bibliografijom i katalogom djela, okolnosti i proces nastanka pojedinih djela, njihov opis, ikonografsku, stilsku i formalnu analizu te recepciju i ocjenu. Za svoja Izabrana djela (1968) sastavila Autobiografiju. Posmrtno su joj priređeni izbor iz djela (1994) i opsežan izbor iz ostavštine (Njegov posljednji san, 2007), u kojem su pisma, proze, pjesme i drama Tragedija. Uvrštena je u izbore Obasjani svjetionik (1990), Naša ljubavnica tlapnja (1992), Hrvatska planinarska književnost (1994), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Tijelo tvoje duše (2004) i Još uvijek lijepe (2009), tiskane u Zagrebu, te prevođena na poljski, češki, slovački, slovenski, rumunjski i esperanto. Dopisivala se sa suvremenicima, među ostalima s Ivanom Brlić-Mažuranić, Adelom Milčinović, Sidom Košutić, J. Benešićem, A. Barcem i M. Matkovićem, osobito intenzivno s I. Andrićem i svojom nastavnicom J. Truhelkom; neka se pisma čuvaju u NSK u Zagrebu (ostavština Elze Kučere) te, uz drugu građu, u njezinoj ostavštini u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Dopisna članica Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od 1911. Dobila poljska državna odličja 1928. i 1974. Portretirali su je J. Miše (crtež na dopisnici uz mapu Naši dragi suvremenici) i Tatjana Kostanjević (2010, brončani reljef, Gradski muzej Požega). Posvećen joj je kolokvij u Požegi 2006 (4. Dani Dobriše Cesarića).