MARKOVIĆ, Željko

MARKOVIĆ, Željko, matematičar (Požega, 20. II. 1889 — Opatija, 23. VIII. 1974). Sin klasičnoga filologa i pisca Petra, brat književne povjesničarke, spisateljice, prevoditeljice i povjesničarke umjetnosti Zdenke te pravnika i ekonomista Miljenka. Gimnaziju završio u Zagrebu 1907, potom studirao matematiku u Pragu, Göttingenu (1909–10) i na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1911. položio profesorski ispit i 1915. doktorirao tezom Primjena linearnih integralnih jednadžbi na rješavanje diferencijalnih jednadžbi (Rad JAZU, 1915, 208). Usavršivao se u Parizu 1912–13. Radni vijek proveo u Zagrebu. Gimnazijski profesor 1913–19. Na Mudroslovnom fakultetu habilitirao se za privatnoga docenta 1918. radom iz nebeske mehanike, koju je predavao do 1919. Na katedri za matematiku Tehničke visoke škole (Tehnički fakultet od 1926) suplent od 1919, izvanredni profesor od 1920. i redoviti od 1921; od 1925. predstojnik Zavoda za primijenjenu matematiku, dekan 1921–22, 1925–26. i 1930–31. Na PMF od 1949. do umirovljenja 1962 (honorarno radio do 1965) bio redoviti profesor, predstojnik Zavoda za primijenjenu matematiku 1949–61. i dekan 1957–58. Rektor Sveučilišta 1954–55. Bavio se linearnim diferencijalnim i integralnim jednadžbama (dokazao da Mathieuova diferencijalna jednadžba ne dopušta dva linearno neovisna periodična rješenja), nebeskom mehanikom te starogrčkom matematičkom filozofijom, napose Platonovim učenjem o mjerenju i teorijom o jednome i neodređenoj dvojnosti te Aristotelovim razmatranjima pojava beskonačnih postupaka; dio radova skupljen u knjizi Matematika u Platona i Aristotela (2016). Istražujući život i rad R. J. Boškovića, napisao temeljnu monografiju Ruđe Bošković (1968–1969), surađivao u izdanjima Almanah Bošković (1950, 1961–62), Naše more (1958–59), Roger Joseph Boscovich (London 1961) i Dictionary of Scientific Biography, 2 (New York 1970) te uredio Građu za život i rad Rudžera Boškovića, 1–2 (Zagreb 1950–1957). U Dubrovniku organizirao međunarodne simpozije 1958, kad je u bivšem benediktinskom samostanu na Lokrumu uredio Boškovićevu memorijalnu zbirku (tzv. Spomen-muzej), i 1961. Surađivao u periodicima Pobratim (1910–11), Rad JAZU (1915, 1926, 1928, 1933, 1935, 1938, 1940, 1953), Književni jug (1918), Nastavni vjesnik (1918–19), Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1919–20), Jugoslavenska obnova – njiva (1920), Bošković (kalendar, 1924; Almanah Bošković 1959–60; urednik 1920–22), Proceedings of the Cambridge Philosophical Society (1926), Proceedings of the London Mathematical Society (1929), Saturn (Beograd 1935), Ljetopis JAZU (1936–38, 1956, 1958, 1960, 1962–63), Glasnik matematičko-fizički i astronomski (1946, 1948, 1958), Priroda (1954), Revue d’histoire des sciences et de leurs applications (Pariz 1955) i Scientia (Bologna 1961), u zbornicima domaćih i inozemnih skupova te izdanjima 40-godišnjica osnivanja Saveza komunista Jugoslavije 1919–1959, 1 (Zagreb 1960), Zur Geschichte der griechischen Mathematik (Darmstadt 1965), Hrvatska enciklopedija HIBZ-a i Enciklopedija Jugoslavije LZ. Napisao je udžbenik Uvod u višu analizu (1945–1952; Nagrada Vlade FNRJ 1949), s francuskoga preveo Život pčela M. Maeterlincka (Zagreb 1917) i Propast svijeta C. Flammariona (Zagreb 1918). Od 1915. suradnik, od 1928. dopisni i od 1931. redoviti član JAZU; tajnik Odjela za matematičke, fizičke i tehničke nauke 1947–67, sudjelovao u izgradnji i opremanju opservatorija Instituta za fiziku atmosfere na Puntijarki (Medvednica) 1959, zauzimao se za osnivanje Instituta za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih nauka 1960. Bio je prvi pročelnik Matematičko-fizičke sekcije Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1945–46), član znanstvenoga odbora i vijeća IRB, od 1960. dopisni član Međunarodne akademije za povijest znanosti. Počasni član Društva prijatelja dubrovačke starine od 1970. Dobio republičku Nagradu za životno djelo 1968. Portretirao ga je N. Reiser (oko 1975, Rektorat Sveučilišta u Zagrebu).