MAROTTI, Josip

MAROTTI, Josip (Bobi), glumac (Maribor, 18. XII. 1922 — Zagreb, 24. VII. 2011). Brat redatelja Mire, neko vrijeme suprug glumice i pjevačice Željke Reiner. U Mariboru kratko polazio učiteljsku školu te 1939–40. nastupao u amaterskoj kazališnoj družini. U Zagrebu od 1941, završio 1943. Glumačku školu pri HNK, gdje je 1941. debitirao (Niko, M. Držić, Dundo Maroje) i 1943. ostvario prvu veću ulogu (Zoran, Ruža Lucija Petelin, Petra) te kratko bio tajnik Drame. U partizanima 1943–45, bio član kazališne družine brigade »Braća Radić«, Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u te u Splitu Kazališta narodnog oslobođenja Dalmacije i Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske. Angažiran 1945–46. i 1949–53. u zagrebačkom HNK, 1946–49. u riječkom Narodnom kazalištu te od 1953. do umirovljenja 1981. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Dramsko kazalište »Gavella« od 1970, Gradsko dramsko kazalište »Gavella« od 1992), kojega je suutemeljitelj (ondje nastupao do 2004). Djelatan i u politici, bio zastupnik u Saboru SRH 1964–66. i 1974–78. te član CK SKH 1968–73. U zagrebačkom HNK igrao je Bulanova (A. N. Ostrovski, Šuma, 1945), Gospara Lukšu i Marka pl. Tudizija (I. Vojnović, Allons enfants! i Na taraci, 1950), Lea Hubbarda (Lillian Hellman, Male lisice, 1950), Ségarda (C. Vildrac, Brod Tenacity, 1950), Gregersa (H. Ibsen, Divlja patka, 1951), Georgea Deevera (A. Miller, Svi moji sinovi, 1951), Poponju (E. De Filippo, Milijunaški Napulj, 1952) i Martina (D. Roksandić, Nad ponorom, 1952), u riječkom Narodnom kazalištu Miljenka (I. Gundulić, Dubravka, 1946), Wurma (F. Schiller, Spletka i ljubav, 1946), Frana Kadiveca (I. Cankar, Za dobro naroda, 1947), Ferleža (M. Bor, Noć u Globokom, 1947), Jagu i Jacquesa (W. Shakespeare, Otelo i Kako vam se sviđa, 1948) te Corvina (B. Jonson i S. Zweig, Volpone, 1948). Vrstan karakterni glumac, uspjelo se prilagođivao redateljskim i glumačkim naraštajima, ostvarivši u Zagrebačkom dramskom kazalištu više od 80 uloga u žanrovski raznovrsnim predstavama. U klasičnom repertoaru zapažen je kao Sadi (Držić i M. Kombol, Dundo Maroje, 1955), Shakespeareovi Brus (Kako vam drago, 1955), Banquo i Duncan (Macbeth, 1957. i 1973), Klaudije (Hamlet, 1964; ponovio na Dubrovačkim ljetnim igrama 1977), Thomas Percy (Henry IV, 1980) i Lord Mayor (Richard III, 1986, 1997), Federigo (L. de Vega i G. Neveux, Vrtlarov pas, 1960), Periplekomen (Plaut, Hvalisavi vojnik, 1962) te Maximillian (Schiller, Razbojnici, 1979), u realističkome kao Hovstad (Ibsen, Neprijatelj naroda, 1967) i Svidrigajlov (F. M. Dostojevski i B. Violić, Zločin i kazna, 1968), u modernom europskom i američkom repertoaru kao Zao duh i Sam (P. Ustinov, Ljubav četvorice pukovnika, 1954, i Završna trka, 1963), George (J. Steinbeck, O miševima i ljudima, 1954), Gospodin Frank (Frances Goodrich i A. Hackett, Dnevnik Ane Frank, 1957), Hamm (S. Beckett, Svršetak igre, 1958), Ed Mosher (E. O’Neill, I ledar dođe, 1963) i Stomil (S. Mrożek, Tango, 1966). U izvedbama suvremenih hrvatskih drama bio je Mirko Berić (M. Matković, Vašar snova, 1958), Giuseppe Mariconi (P. Budak, Tišina! Snimamo!, 1961), Aurelije (Z. Bajsić, Varalice, 1964), Antun (I. Ivanac, Julija, 1965), Rikardo Kozlović (R. Marinković, Glorija, 1970), Jozo Goranin (M. Feldman, U pozadini, 1976) i Stipan (Ž. Senečić, Otmica, 1977), a interpretirao je i više likova M. Krleže: Pubu Agramera (U logoru, 1954), Vojnika (Golgota, 1954), Štijefa (Kraljevo, 1970), Vjekoslava Hadrovića i Oca (Vučjak, 1977) te Paula Altmanna (Gospoda Glembajevi, 1984). Korpulentan, izražajna glasa u rasponu od duboka i hrapava do topla i zvonka te specifična govora u kojem se služio i elementima iz slovenskoga jezika, istaknuo se umijećem sugestivne mimičke, glasovne i gestualne preobrazbe, često s humornim i ironijskim odmakom. Oblikujući se pod utjecajem B. Gavelle i nasljedujući njegovu koncepciju kazališta kao kolektivne umjetnosti, studiozno je pristupao i epizodnim ulogama te ih obogaćivao samosvojnim detaljima. Sklonost scenskomu istraživanju pokazao je u ulogama Generala (J. Genet, Balkon, 1966) te Ribara i Čovjeka žabe (A. Šoljan, Mototor i Tarampesta, 1974) u Teatru &TD, a komičarski dar, razigranost i osjećaj za geg u Glumačkoj družini »Histrion«, u kojoj je 1986–2010. ostvario 19 uloga, od minijatura, katkad i bez riječi, do složenijih interpretacija (Martin Dobroslav, T. Brezovački, Diogeneš, 1988, 1993). Nastupao i u Kerempuhovu vedrom kazalištu, Pionirskom kazalištu odn. Zagrebačkom kazalištu mladih, Malom kazalištu »Trešnjevka«, Sceni revolucije, Teatru »Žar ptica« i Satiričkom kazalištu »Kerempuh« u Zagrebu, na Dubrovačkim ljetnim igrama te u Slovenskom narodnom kazalištu u Trstu. Zarana se potvrdio i kao TV i radijski glumac. Glumio u mnogobrojnim TV filmovima i serijama, među kojima Prosidba (1957) i Natječaj za crnu priču (1960) D. Marušića, Nepoznati (1960) i Spašavanje časti (1966) M. Fanellija, Blizanci (1962), Seoba duše (1973) i Karmine (1978) I. Hetricha, U prolazu (1963) i Prijateljsko ogovaranje (1971) D. Švarca, Bajsićevima Prijatelji (1966; Nagrada RTV Zagreb), Sumorna jesen (1969), Gle, kako dan lijepo počinje (1974, te godine i u istoimenoj radijskoj drami; Nagrada RTV Zagreb) i Ne (1980), Dnevnik Očenašeka E. Galića (1969), Zlatni mladić V. Gerića (1970) te U registraturi (1974) i Oko (1978) J. Marušića. Osobito omiljen bio je u dječjim TV serijama Svemirska patrola Tamare Srkulj (1959), Udruženje radoznalih T. Globočnika, B. Makarovića i dr. (1965–68), Globočnikovoj Dvadeset slavnih (1968–69) i Švarcovima Blago kapetana Parangala (1970) i Oklada stoljeća (1971) te filmu Doviđenja magarčiću D. Marušića (1961), a veliku je popularnost stekao posuđivanjem glasa likovima u animiranim TV serijama (Obitelj Kremenko, 1966; Štrumpfovi, 1985) i filmovima (M. Blažeković, Čudesna šuma, 1986). Iz niza nastupa u dramskom programu Radio-Zagreba izdvaja mu se interpretacija lucidnoga boemskoga pjesnika u Marinkovićevoj Maestrovoj smrti (1967, dramatizacija D. Car; nagrade Jugoslavenske radiodifuzije te na Republičkom festivalu domaće radiodrame); ulogu ponovio u istoimenoj TV drami J. Juvančića (1969). Manje uloge ostvario i na filmu (B. Bauer, Tri Ane, 1959; O. Gluščević, Goli čovjek, 1968; H. Hribar, Puška za uspavljivanje, 1997; G. Kulenović, Pjevajte nešto ljubavno, 2007). Memoarske zapise, prigodne članke i nekrologe objavio u izdanjima Dani Hvarskog kazališta (1983), Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941–45, 2 (Zagreb 1984), Glasilo Hrvatskog društva dramskih umjetnika (1998), Hrvatsko glumište (1998–2001), Kazalište (2001) i Kosta Spaić (Zagreb 2004). Kao vanjski suradnik predavao glumu na ADU u Zagrebu 1955–69. Predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske odn. (Hrvatskoga) Društva dramskih umjetnika 1951–54, 1960–68, 1970–78. i 1980–88. te Saveza udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije 1980–88. Dobio 1968. nagrade grada Zagreba (za uloge Hovstada, Svidrigajlova i Maestra) i »Vladimir Nazor« (za uloge Stipana i Vjekoslava Hadrovića), nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske 1982, »Vladimir Nazor« za životno djelo 1983, AVNOJ-a 1989, hrvatskoga glumišta za životno djelo 1994. i »Fabijan Šovagović« 2007. te priznanje Najhistrion 1996. Glumačka družina »Histrion« pokrenula je festival komedija Bobijevi dani smijeha u Histrionskom domu u Zagrebu 2012 (ondje mu je tada postavljeno poprsje M. Sekulića). O njem su snimljeni portreti u TV emisijama Srdačno vaši (Hetrich, 1988) i Zvijezde iznad (Galić, 1995) te kratki dokumentarni film Josip Bobi Marotti (Z. Budak, 2007). Portrete su mu među ostalim izradili Z. Kauzlarić Atač (1979, 1989), V. Kos (1989, 2003), Z. Pleše (1997) i A. Krešić (1999), karikature O. Reisinger, J. Trobec i V. Afrić. Na Festivalu glumca u Vinkovcima u Gradskom kazalištu »Joza Ivakić« održana je izložba fotografija o njem 2006.