MARTINI, Lucifero

MARTINI, Lucifero (Lucio), novinar, pjesnik i prozaik (Firenca, 25. III. 1916 — Rijeka, 10. V. 2001). Ekonomsku školu završio u Gorici 1935. i do 1941. studirao na Fakultetu za ekonomiju i trgovinu u Trstu. Od 1941. u talijanskoj vojsci; na Kefaloniji osuđen na smrt 1943. Izbjegnuvši kaznu, priključio se partizanima 1944. i djelovao u propagandnom odjelu Oblasnoga NOO za Istru. Od 1945. do kraja života novinar u Rijeci, najdulje u nakladnom poduzeću Edit. U dnevniku La Voce del popolo urednik 1945–46. te zamjenik glavnoga urednika i urednik kulturne rubrike 1946–74, suurednik časopisa La Battana 1964–89 (supokretač 1964) i biblioteke Obale 1970–71, glavni urednik dvotjednika Panorama 1968–75. Član jugoslavenskoga izaslanstva na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. Započevši novinarsko djelovanje za II. svjetskoga rata, postao je jednim od najistaknutijih pripadnika talijanske manjine u nas. Uz književne i kazališne kritike, osobito su mu vrijedni članci o praktičnim problemima manjinske zajednice te o kulturnoj i jezičnoj politici. Redovito pišući u periodicima u kojima je radio, pjesme, pripovijetke, drame, ulomke iz romana, književne, kazališne, likovne i filmske kritike, prijevode s hrvatskoga na talijanski, osvrte te kulturološke članke tiskao je i u izdanjima Il Piccolo (Trst 1935), Il Pioniere (1948–56, 1961, 1968), Arte e lavoro (1949–50), Donne (1950–51), Orizzonti (1951), Riječka revija (1963, 1967, 1976), Novi list (1964, 1981), Cinema nuovo (Milano 1966–67), Dometi (1968–69, 1971, 1977, 1984, 1990), Stvaranje (Titograd 1968, 1979), Istra (Zagreb 1969), Kolo (1969), Bianco e nero (Rim 1970), Istarski mozaik (1970; Istra, 1980, 1985), Odjek (1971, 1974–76, 1980), Uomini e libri (Milano 1971), Borba (Beograd 1973, 1978, 1982), Croatica (1977), Oko (1979), Patria indipendente (Rim 1980–82), La filosofia nella Mitteleuropa (Gorica 1981), La Mitteleuropa nel tempo (Gorica 1981), Most (1982–83), Večernji list (1982, 1984), Il Territorio (Ronchi dei Legionari 1985), Republika (1990) i Književna Rijeka (1996, 1999); autor članka Jugoslavi in Italia u djelu Enciclopedia dellʼantifascismo e della resistenza (3. Milano 1976). Književno je stvaralaštvo započeo 1945. dramom za kazališnu družinu »Otokar Keršovani« Ritrovarsi liberi (izgubljeno), potvrdivši u pripovijetki Erba di casa (1966) društvenu zbilju kao ključnu tematsku preokupaciju. Sjećanje na partizansko doba i njegove ideale, po čem je zvan neorealističkim piscem, obogatio je slikom pojedinca u društvu, njegovih sumnja i nadanja u zbirci pripovijedaka La lunga strada (1985), glavninom prethodno objavljenih, kojom dokumentira osobno i kolektivno iskustvo rata i poraća. Znatniju je pozornost privukao romanom Opredjeljenje (1985), povezavši u njem osobnu povijest mladoga intelektualca sa sudbinom istarskih Talijana u proturječjima socijalističkoga razvoja. U romanu pak Novi dom (1989) ocrtao je dramu žene podijeljene između individualnih nagnuća i društvenih zahtjeva. Isprva pisao pjesme nadahnute istarskim i kvarnerskim podnebljem, također u poetici neorealizma, potom je ideološki impostirane stihove militarističkoga naboja zamijenio suptilnim lirizmom. Okrenut vlastitoj intimi, opterećen do egzistencijalnoga besmisla rastućim osjećajem otuđenja, u dvojezičnim, melankolično obojenim zbirkama pjesama tematizira propast tradicionalnih vrijednosti i usamljenost suvremenoga čovjeka (Nuvole in cielo, 1975; Somiglianze, 1982; Colloquio con la città, 1987), a nadu u bolju budućnost postupno zamjenjuje tjeskobnom gorčinom (Il buio dell’ignoto, 1997; Un mare di ghiaccio, 1997). Pisao i drame u suradnji, izvođene na amaterskim pozornicama, te radijske (Cʼè il sole, La porta, La coscienza, Essere uomini, Avanti, compagni!, Partire, e poi?), emitirane na radijskim postajama Kopar, Sarajevo, Zagreb i Ljubljana 1978–82. U povijesno-dokumentarnim knjigama Parlano i protagonisti (Rovinj—Rijeka 1976) i I protagonisti raccontano (Rovinj—Rijeka 1983) skupio je svjedočanstva partizana iz Rijeke i okolice. Pisao predgovore katalozima izložba. Uredio monografiju »Fratellanza« (Rijeka 1979). Pjesme i pripovijetke nagrađene na natječajima Istria nobilissima tiskane su mu u izdanjima Antologia delle opere premiate, 4–8, 10–12, 15–16, 18, 20, 23, 28, 31 (Rijeka—Trst 1971–1975, 1977–1979, 1982–1983, 1985, 1987, 1990, 1995, 1998), a uvršten je među ostalim i u izbore Poesia, 1–2 (Rijeka 1964–1968), Prosa (Rijeka 1965), Antologia della Piccola biblioteca di Panorama (Rijeka—Trst 1987), Talijansko pjesništvo u Jugoslaviji (Republika, 1990, 11–12), Letteratura dell’esodo (La Battana, 1991, 99–102), Voci nostre A. Pellizzera (Rijeka 1993), Città di carta – Papirnati grad (Rijeka 1999) i Italiani sbagliati (Trst 2010). Potpisivao se i inicijalima, šiframa Lu. Ma. i Mar. te pseudonimima Elle, Lauro Chiari, Giorgio Seni, Carlo Peri, Lucio i Stella rossa. Prevođen je na hrvatski, engleski, španjolski, francuski, makedonski, albanski, mađarski, slovenski, slovački i češki jezik. Djelatan u Zajednici Talijana Istre i Rijeke odn. Talijanskoj uniji; radeći na zbližavanju kultura, organizirao hrvatsko-talijanske susrete te na radijskim postajama Rijeka i Kopar uređivao emisije o južnoslavenskim književnostima 1978–81. Dobio nagrade gradova Verone 1968, Novare 1969, Piacenze 1970, Milana 1974. i Rijeke 1975, nagrade »Drago Gervais« 1971, 1985, 1987. i 1997, Društva novinara Hrvatske 1955. i Zlatno pero 1973. te nagradu za životno djelo grada Rijeke 1980.