MARULIĆ, Marko

MARULIĆ, Marko (Marul, Marulus, de Marulis, Marulich; Marco, Marcus), književnik (Split, 18. VIII. 1450 — Split, 5. I. 1524). Podrijetlom iz splitske plemićke obitelji Pecinić (Pecenić, Pečenić, Picinić), koja se u XV. st. počela nazivati Marulus ili de Marulis (majka Dobrica pripadala je plemićkoj obitelji Alberti). Imenu je često dometao Spalatensis (Splichianin), katkad Delmata. Prema malobrojnim pouzdanim podatcima o njegovu životu, u Splitu je polazio humanističku školu, gdje su mu učitelji bili Tideo Acciarini, Nikola iz Ferma i Girolamo Genesio; nisu potvrđene pretpostavke da je u Padovi studirao pravo. U Splitu je bio egzaminator (1474, 1478–80) i sudac (1479, 1480–81, 1487), a zabilježen je i kao prokurator plemića, zastupnik članova obitelji te izvršitelj oporuka. Putovao u Mletke kao izaslanik splitskih plemića (1480) te radi trgovine (1481–82). Vjerojatno se oko 1490. povukao iz javnoga života te se potpuno posvetio književnomu radu. Prema nekim naznakama, 1500. hodočastio u Rim. God. 1509–11. proveo u osami uvale Nečujam na Šolti, na imanju svojega kuma D. Balistrilića. Pokopan je u crkvi sv. Frane u Splitu. — Jedan od najvećih hrvatskih književnika, Marulić je stvarao na latinskom (više od četiri petine sačuvanih djela), hrvatskom i talijanskom (sačuvana tri pisma i, vjerojatno njegova, dva soneta, manja rasprava izgubljena). Živeći i djelujući na razmeđu srednjega i novoga vijeka, asimilacijom duhovnoga nasljeđa i aktualnih ideja europskoga humanizma sintetizirao je različite poetičke sustave. Bio je središnja osoba splitskoga humanističkoga kruga (F. Božićević, T. Niger, J. Cipiko, A. Alberti, D. i J. Papalić, J. i F. Martinčić), a o kulturi mu i izobrazbi svjedoči oporučni popis knjižnice s dvjestotinjak naslova te vlasništvo tzv. trogirskoga kodeksa s jedinim svjetskim primjerkom Trimalhionove gozbe iz Petronijeva Satirikona. U gotovo svim djelima, temeljenima na Bibliji i patristici te grčko-rimskoj klasici, promiče i tumači načela kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci iskazuje humanističku širinu interesa (književnost, filologija, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju. Veći mu dio latinskoga opusa čine prozni spisi – religiozni, moralistički i teološki – a jezik mu, uz težnju klasičnoj normi, očituje srednjovjekovne crte na svim razinama. Po opsegu i vrijednosti na prvom je mjestu djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1496–99, tiskano 1507), zbirka poučnih priča i anegdota iz Staroga i Novoga zavjeta te života svetaca. Poetički nasljedujući Valerija Maksima, spis je podijelio u šest knjiga te mu, zamislivši ga kao putokaz kršćanima od vjerske spoznaje do konačnoga spasenja, dinamizirao strukturu različitim načinima pripovijedanja, napose izmjenom anegdotalnih crtica s legendarnim prikazima i sažetim životopisima. Zbog poglavlja u kojem se govori kako je laž katkad ipak dopuštena, knjiga je, na udaru cenzure, 1564. spaljena u Sieni i 1612. uvrštena u madridski Index librorum prohibitorum et expurgatorum. To djelo iznimno bogate europske recepcije, po kojem je Marulić postao prvim hrvatskim piscem svjetskoga odjeka, tijekom XVI. i XVII. st. objavljeno je petnaestak puta te djelomično ili u cjelini prevedeno na talijanski, njemački, portugalski, francuski, islandski i češki jezik; prema nekima, knjiga Sanctos no gosagueono (Cazzusa 1591) japanska je adaptacija. Rasprava u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici Evangelistarium (oko 1500, tiskano 1516) drži se Marulićevim glavnim moralnoteološkim djelom. Tematizacijom bogoslovnih krjeposti (vjere, nade i ljubavi) te stručnijom razinom obradbe namijenjena je ponajprije svećenicima i redovnicima. Uzdižući etiku iznad ostalih znanosti, s čvrstim uporištem u biblijskoj poruci, u njoj zagovara harmoniju između vjere i razuma. Privukavši znatnu pozornost u razdoblju duhovnih previranja i sukoba Katoličke crkve i reformiranih, djelo je u XVI. i XVII. st. tiskano petnaestak puta u izvorniku te u španjolskom i talijanskom prijevodu, ulomci na flamanskom i francuskom jeziku, a aktualnost su mu kao čitatelji potvrdili i kralj Henrik VIII. te T. More. U trima knjigama rasprave De humilitate et gloria Christi (1519) potanko tumači Kristov život te, polemizirajući sa židovskim gledištem, pozivanjem na starozavjetne proroke dokazuje da je on obećani Mesija. Tematiku izlaže sustavnije nego u ostalim djelima, pri čem egzegetska razmatranja isprepleće s pripovjednim odlomcima i polemičnim digresijama. Među kraćim spisima nabožne tematike izravnošću i jednostavnošću odlikuje se zbirka priča pisana po uzoru na novozavjetne parabole Quinquaginta parabole (1510), zamišljena kao propovjednički priručnik, u kojoj predočuje karaktere u svakidašnjim životnim prilikama. U duljoj propovijedi De ultimo Christi iudicio (oko 1520, tiskano u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1901, 3), primjeru retoričke upućenosti i vladanja stilskim registrima, tematski se ne udaljuje od srednjovjekovnih prikaza strahota sudnjega dana i rajskih blaženstava, no kao izravan svjedok turskih osvajanja, ne propušta oštro prigovoriti europskim državama što međusobno ratuju. Leksikonski mu priručnik De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium (1517–18, tiskano 1979) sadržava kratke životopise znamenitih starozavjetnih osoba. U dijalogu bogoslova i pjesnika Dialogus de Hercule a Christicolis superato (1519–20, tiskano kao De laudibus Herculis, 1524) tematizira odnos kršćanskih autora prema mitološkim sadržajima te, poetički se očitujući u prilog kršćanskoj epici, implicitno polemizira s epom De raptu Cerberi J. Bunića (oko 1490), a u posvetnoj poslanici Nigeru iskazuje divljenje djelima Erazma Roterdamskoga. U tekstu Vita divi Hieronymi praesbiteri (oko 1507, tiskano u Colloquia Maruliana, 1994, 3) usustavljuje podatke o životu sv. Jeronima, no izvore ne raščlanjuje kritički. U polemičnom pak dodatku (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt) oštro, ponegdje s primjesom ironije, služeći se povijesnim i zemljopisnim podatcima antičkih pisaca, pobija mišljenja F. Bionda i G. F. Forestija o svečevu rodnom mjestu, dokazujući da se Stridon nalazio u Dalmaciji, a ne u Italiji. Zanimanje za povijest te izvrsno poznavanje antike potvrđuje i u djelu In epigrammata priscorum commentarius (1503–10, u cjelini objavljeno 2011. kao prilog disertaciji B. Lučina), jednoj od prvih epigrafičkih rasprava u europskom humanizmu, u kojoj je skupio i protumačio 141 antički natpis iz Rima, Napulja, Firence, Milana i ostalih talijanskih gradova te onih s istočne obale Jadrana; poseban je odjeljak o natpisima iz Salone. Tumačenja je protkao moralističkim refleksijama, s antičkim primjerima kao uzorom suvremenicima. Na latinski je preveo Hrvatsku kroniku (oko 1510), izvadak iz Ljetopisa popa Dukljanina, tiskanu kao Regum Dalmatiae et Croatiae gesta u knjizi De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex I. Lučića (Amsterdam 1666). Pisao je i o suvremenim zbivanjima, ponajviše o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI (1522) politički je memorandum novoizabranomu papi, retorički besprijekorno izveden, ispunjen gorčinom, gotovo beznađem, u kojem Hrvatsku vidi kao posljednju crtu europske obrane. Žanrovski i tematski raznoliko, pjesničko mu stvaralaštvo na latinskom (epigrami, poslanice, elegije, himni, prepjevi, sažetci svetačkih životopisa) sadržava 191 sastavak (Božićević spominje čak sedam knjiga). Od duhovnih pjesama iznimno su vrijedne Hymnus ad Deum te Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce, Marulićev najobjavljivaniji tekst, tiskan uz prvo izdanje De institutione bene vivendi. Među svjetovnima vrsnoćom se izdvajaju satirični epigrami, poslanica Božićeviću iz Nečujma, dvije elegije o starosti te Querela in canis sui Fusci interfectorem. Značajnu novost u proučavanju Marulićeva djela donijeli su njegovi latinski epigrami pronađeni u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu 1995 (Glasgowski stihovi, 1999), napose erotski sastavci s lirskim opijevanjem zaljubljenosti, lascivnim anegdotama i opscenim aluzijama. Prepjevi Dantea i F. Petrarce među najranijima su u hrvatskoj književnosti; na latinski je u heksametrima prepjevao prvo pjevanje Danteova Pakla i u elegijskim distisima Petrarkinu kanconu Vergine bella. U biblijsko-vergilijevskom, junačko-religioznom i alegorijskom epu Davidias (oko 1517) – najboljem epu hrvatskoga humanizma te vrhunskom djelu europske epike, koje je u rukopisu ostalo do 1954 – u 14 pjevanja (6765 heksametara) pjeva o junačkim djelima židovskoga kralja Davida. Uobličivši biblijsku građu prema zakonima antičke epike, prateći naraciju uobičajenim epskim sredstvima (invokacije, usporedbe, mitološki ukrasi), starozavjetni je predložak preoblikovao djelomičnom promjenom redoslijeda događaja, govorima likova, vlastitim komentarima, moralno-didaktičnim napomenama i sentencijama, a tumačenje alegorijskoga smisla dao u proznom dodatku Tropologica Davidiadis expositio, u kojem sadržaj Staroga zavjeta sustavno prikazuje kao predsliku Novoga. Posebno mjesto u latinskom mu opusu ima Repertorium (Sabrana djela, 1998–2000), opsežna zbirka izvadaka iz Biblije te djela antičkih, patrističkih i humanističkih pisaca, svojevrsni autorski lektirni podsjetnik, uglavnom etičke tematike, i priručnik pri pisanju djela. — Marulićev opus na hrvatskom, gotovo sav u stihovima, premda opsegom znatno manji od latinskoga, iznimno je bitan za nacionalnu književnost, ponajprije zbog izrazita autorskoga pečata, književne vrsnoće, generičke raznovrsnosti i zadovoljenja zahtjevnih poetičkih i estetičkih kriterija. Jezik mu se temelji na onodobnoj splitskoj čakavštini, s umjerenim udjelom crkvenoslavizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata. Ključno mjesto zauzima Judita, prvi autorski ep u hrvatskoj književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (šest pjevanja simetričnoga rasporeda građe, 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prenesenom rimom), u kojem iznosi pripovijest o udovici Juditi koja spašava rodni grad. U posveti Balistriliću, vrijednoj poetičkoj izjavi i izvrsnom primjerku umjetničke proze, Marulić objašnjava da se vjerno držao biblijskoga predloška, ugledavši se na »stare poete« (antičke epike koje nasljeduje u epskoj fakturi), ali i na »začinjavce« (hrvatske pjesnike s kojima ga povezuju jezik i versifikacija). Građu je poetizirao u skladu sa zahtjevima visokoga epskoga stila, te je zaslužan za demedijevalizaciju nacionalne poezije s religijskom tematikom. Pritom je uspjelo povezao latinsku i hrvatsku baštinu, humanističku učenost i domoljublje, pa se opsjednuta Betulija može shvatiti kao figura Marulićeva ugroženoga Splita. Dovršena 1501. i tiskana 1521 (za njegova života triput), stekavši status uzornoga djela hrvatske epike XVI. st. i trajan odjek i ugled u književnoj tradiciji, Judita je, zahvaljujući epskoj obradbi starozavjetne teme na narodnom jeziku, zanimljiva pojava i u europskoj renesansnoj epici. Prevedena je na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski, dijelom i na slovenski, španjolski i njemački jezik. Nastao nakon nje, opsegom manji (780 stihova) biblijski epilij Suzana (prvi put tiskano u Nevenu, 1855, 30–31) skromnije je autorske ambicije i pjesničkoga dometa, a u njem se ističe opis Joakimova vrta. Hrvatske mu se pjesme nalaze u različitim rukopisnim zbornicima XVI. i XVII. st., a pretežno su nabožne i moralističke (Svarh muke Isukarstove, Od začetja Isusova, Od uzvišen’ja Gospina, Divici Mariji, Dobri nauci); među njima su i prepjevi odn. parafraze tzv. Katonovih distiha (Stumačen’je Kata), Pseudoseneke (Utiha nesriće), Venancija Fortunata (Od uskarsa Isusova), sv. Bonaventure (Od slavića), crkvenih himana, možda i dvaju Petrarkinih soneta. Domoljubnom zauzetošću i protuturskim apelom snažno su prožete antologijske pjesme Molitva suprotiva Turkom i Tužen’je grada Hjerozolima, koje označuju početke hrvatske angažirane poezije te zauzimaju središnje mjesto u korpusu tzv. antiturcica. Svjetovnoj su pak poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka Satira te Poklad i Korizma. Od izvorne Marulićeve hrvatske proze, osim posvete Judite, sačuvana su samo dva pisma Katarini Obirtić. Najopsežniji prozni uradak Od naslidovan’ja Isukarstova (1500, tiskano 1989) prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenca, a drama Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija teksta La rappresentazione di santo Panuzio F. Belcarija. S nedostatnom sigurnošću pripisuje mu se još nekoliko djela na hrvatskom, a više je izgubljenih djela poznato samo po naslovu, među kojima i spis Psichiologia de ratione animae humanae, nastao vjerojatno 1510–17, po kojem ga se drži začetnikom pojma psihologija. Od opsežne privatne korespondencije poznato je 11 pisama (na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku). — Odjeci i utjecaji Marulićevih hrvatskih djela, po kojima je u XIX. st. nazvan ocem hrvatske književnosti, nalaze se u mnogobrojnih autora (P. Hektorović, P. Zoranić, B. Karnarutić, J. Baraković, J. Kavanjin, R. Levaković, V. Nazor, T. Ujević, T. P. Marović). Najznamenitiji je hrvatski pisac XV. i XVI. st., tvorac djela iznimnoga značenja za hrvatsku kulturu, ujedno klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga dometa. Zastupljen je u mnogobrojnim antologijama (Hrvatski latinisti, 1994; Latinsko pjesništvo u Hrvata, 1997; Antologija hrvatskog humora, 1999; Pjesni Hvara, 2003; Antologija hrvatskoga pjesništva, 2007; Molitvenik hrvatskih pjesama, 2008; Hvaljen budi, Gospodine moj, 2009; Šturak i čemerika, 2010; More mora, 2014 – sve tiskano u Zagrebu), a izbor iz djela snimljen je i na kasetu (Književni krug Split, 1991). Bogat mu se i raznolik opus pokušao usustaviti 1601 (Opera omnia), a u novije doba najveće zasluge za istraživanje njegova života i djela pripadaju Književnomu krugu Split. Ondje se od 1984. tiskaju Sabrana djela, priređeno je više izbora iz stvaralaštva, od 1992. izlazi godišnjak Colloquia Maruliana, pretežno ili u cijelosti posvećen njegovu životu i djelu, a književna se ostavština od 1995. sustavno prikuplja i proučava u centru Marulianum. Pojedini Marulićevi rukopisi i prijepisi čuvaju se, među ostalim, u Arhivu HAZU, NSK i HDA u Zagrebu, Kaptolskoj knjižnici u Trogiru, DA i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, knjižnici samostana Male braće u Dubrovniku, Britanskoj knjižnici u Londonu, Bodleiani u Oxfordu, Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu, Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Nacionalnoj knjižnici Vittorio Emanuele II. i knjižnici Vallicelliana u Rimu, Nacionalnoj knjižnici u Torinu te DA i knjižnici Marciana u Veneciji. O njem su priređene izložbe (Split 1950, 1971, 1991, 1992, 2000; Zagreb 1972, 1986, 2001; Pariz 1997; Rim 1998; Lisabon 2001; Madrid 2002; Mainz 2008; London 2009), održani znanstveni skupovi (Split 1971, 1984; Zagreb 1974, 2006; Rim 1998 – Split 1999; Toronto 2000; Padova 2001; Milano 2001; Washington 2001), 2012. Dani Marka Marulića u Danskoj (Kopenhagen), a TV Zagreb snimila je 1985. dokumentarno-obrazovni serijal Marko Marulić-Marul (Z. Črnja i Ljiljana Jojić). God. 1968. Društvo sv. Ćirila i Metoda (Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima) pokrenulo je književni časopis Marulić, 1970. Čakavski je sabor utemeljio nagradu nazvanu po njem, u Splitu je 1991. pokrenuta manifestacija Marulićevi dani i 1993. po njem nazvana Gradska knjižnica, u RH se od 1995. dodjeljuje odličje za zasluge u kulturi Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i od 1996. obilježava Dan hrvatske knjige (22. travnja, kad je Marulić dovršio Juditu; od 1997. dodjeljuju se nagrade nazvane po njegovim djelima), od 1997. Hrvatski radio organizira Međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić, a od 2013. Sveučilište u Splitu svojim nastavnicima u društveno-humanističkim znanostima i umjetničkim područjima dodjeljuje Nagradu »Marko Marulić«. Neke su mu pjesme uglazbljene (A. Klobučar, M. Lešćan, Š. Marović) i snimljene na CD (Mome gradu, Menart, 2007; Nostalgija sacra, Croatia Records, 2009), vokalni sastav Cantores Maruli snimio je glazbeni kolaž Priča o Marku Maruliću (Verbum, 2012), a prema pojedinim su njegovim djelima nastale skladbe (Molitva suprotiva Turkom u oratoriju Dalmatinski diptih I. Brkanovića, 1953; Missa Maruliana F. Paraća, 1993; kantata Epistola I. Maleca, 2006). Prema epu Judita skladali su istoimene opere M. Vandekar (1993) i Parać (2000), glazbenu monodramu Katarina Livljanić (praizvedba u Londonu 2006) te »svečani glazbeni prikaz« Marulova pisan B. Papandopulo (1970). U cjelini je dramska Judita praizvedena na Splitskom ljetu 1979 (T. Maroević i M. Carić), a Marulićeva transpozicija priče nadahnula je i M. Gavrana (roman Judita. Zagreb 2001) te B. Senkera (prikazanje Pobjednice Judit, u knj. Tri glavosjeka. Zagreb 2004). Prvo pjevanje epa Davidias lutkarski je uprizoreno 1985 (Splitsko ljeto). Marulić se javlja i kao lik u književnim obradbama (drama Marco Marulo F. Seismita Dode prikazivala se u Zadru i Trstu 1843; pripovijest Judita V. Novaka, Vienac, 1901, 42; Črnjina drama Marule moj u knj. Šćavuni. Pula 1987; Drama S. Šešelja, Dubrovnik, 2013, 2). Spomenici su mu postavljeni u Splitu 1925 (I. Meštrović), Zagrebu 1999 (V. Radas), Berlinu 2000 (S. Drinković), Mostaru 2005 (Š. Vidulin) i Puli 2008 (Marija Ujević-Galetović). Nadahnut njegovim likom, V. Lipovac izradio je ciklus drvoreza Marul (1977, Grafička zbirka NSK), spomenike postavljene u Vukovaru 2006. i Santiagu 2007. te poprsja u Bratislavi 2006 (Hrvatski kulturni centar) i Osijeku 2007, a poprsja su izradili i Meštrović (1924, Muzej grada Splita), J. Bosnić (2000, Gimnazija Marka Marulića u Splitu), A. Strinić (2004, Punta Arenas), Dijana Iva Sesartić (2007, Nadbiskupsko sjemenište i Gradska knjižnica Marka Marulića u Splitu) i S. Skoko (2013, Osnovna škola Marka Marulića u Ljubuškom); portret u bronci K. Bošnjak (2000, crkva sv. Frane u Splitu). Portretirali su ga B. Čikoš Sesija (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) i E. Vidović (Muzej grada Splita). Lik mu je i na slici Razvitak hrvatske kulture V. Bukovca (1913, HDA), freski Hrvatska škola K. i Ž. Hegedušića (1943, Hrvatski institut za povijest), plaketi Čakavskoga sabora (Ž. Janeš), medalji Književnoga kruga Split o 500. obljetnici Judite (A. Midžor), na hrvatskim poštanskim markama iz 1950, 1995. i 2000 (serija Znameniti Hrvati) te na novčanici od 500 kuna (1993, dizajn M. Šutej).