MARULIĆ, Marko (Marcus Marulus; Marul, de Marulis, Marulich; Marco), književnik (Split, 18. VIII. 1450 — Split, 5. I. 1524). Pripadnik splitske obitelji Pecinić (Pecenić, Pečenić, Picinić), koja se u XV. st. počela nazivati Marulus odn. de Marulis; majka Dobrica pripadala je trogirskoj plemićkoj obitelji Alberti. Imenu često dometao Spalatensis (Splichianin), katkad Delmata. Prema oskudnim pouzdanim podatcima, u Splitu polazio humanističku školu, gdje su mu učitelji bili Tideo Acciarini, Nikola iz Ferma i Girolamo Genesio; pretpostavke da je u Padovi studirao pravo nisu potvrđene. U Splitu bio egzaminator (1474, 1478–79) i sudac (1479, 1481, 1487), a zabilježen je i kao prokurator plemića, zastupnik članova obitelji te izvršitelj oporuka. Putovao u Mletke kao izaslanik splitskih plemića (1480) te radi trgovine (1481–82). Iz nepoznata razloga kraće zatvoren u splitskom kaštelu 1482. Vjerojatno se oko 1490. povukao iz javnoga života te se potpuno posvetio književnomu radu. Prema nekim naznakama, 1500. hodočastio u Rim. God. 1509–11. proveo u osami uvale Nečujam na Šolti, na imanju svojega kuma D. Balistrilića. Pokopan u crkvi sv. Frane u Splitu. — Jedan od najvećih hrvatskih književnika, Marulić je stvarao na latinskome (više od četiri petine sačuvanih djela), hrvatskome i talijanskome (sačuvana tri pisma i dva soneta dvojbene atribucije, izgubljeni manja rasprava i nepoznat broj soneta). Djelujući na razmeđu srednjega i novoga vijeka, asimilacijom duhovnoga nasljeđa i aktualnih ideja europskoga humanizma sintetizirao je različite poetičke sustave. Središnja osoba splitskoga humanističkoga kruga (F. Božićević, T. Niger, J. Cipiko, A. Alberti, D. i J. Papalić, J. i F. Martinčić i dr.), o njegovoj kulturi i izobrazbi svjedoče oporučni popis knjižnice s dvjestotinjak naslova te vlasništvo tzv. trogirskoga kodeksa s jedinim poznatim primjerkom Trimalhionove gozbe iz Petronijeva Satirikona. U gotovo svim djelima, temeljenima na Bibliji i patristici te grčko-rimskoj klasici, promiče i tumači načela kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci iskazuje humanističku širinu interesa (književnost, filologija, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju. Veći mu dio latinskoga opusa čine prozni spisi – religiozni, moralistički i teološki – a jezik mu, uz težnju klasičnoj normi, ima srednjovjekovna obilježja. Po opsegu i vrijednosti na prvom je mjestu djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1496–99?, prvo poznato izd. tiskano 1507), zbirka poučnih priča i anegdota iz Staroga i Novoga zavjeta te života svetaca. Žanrovski nasljedujući Valerija Maksima, spis je podijelio u šest knjiga te mu, zamislivši ga kao putokaz kršćanima od vjerske spoznaje do konačnoga spasenja, dinamizirao strukturu različitim načinima pripovijedanja, napose izmjenom anegdotalnih crtica s legendarnim prikazima i sažetim životopisima. Zbog poglavlja o povremenoj dopustivosti laži knjiga je, na udaru cenzure, 1564. spaljena u Sieni i 1612. uvrštena u madridski Index librorum prohibitorum et expurgatorum. To djelo iznimno bogate europske recepcije, zahvaljujući kojemu je Marulić postao prvim hrvatskim piscem svjetskoga odjeka, tijekom XVI. i XVII. st. objavljeno je petnaestak puta te djelomično ili u cjelini prevedeno na talijanski, njemački, portugalski, francuski, islandski i češki jezik; prema nekima, knjiga Sanctos no gosagueono (1591) japanska je adaptacija. Rasprava u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici Evangelistarium (prvo poznato izd. tiskano 1516) drži se Marulićevim glavnim moralnoteološkim djelom. Tematizacijom bogoslovnih krjeposti (vjere, nade i ljubavi) te stručnijom razinom obradbe namijenjena je ponajprije svećenicima i redovnicima. Uzdižući etiku iznad ostalih znanosti, s čvrstim uporištem u biblijskoj poruci, u njoj zagovara sklad vjere i razuma. Privukavši znatnu pozornost u razdoblju duhovnih previranja i sukoba Katoličke crkve i reformiranih, djelo je u XVI. i XVII. st. tiskano petnaestak puta u izvorniku te u španjolskom i talijanskom prijevodu, ulomci na flamanskome i francuskome, a aktualnost su mu kao čitatelji potvrdili i kralj Henrik VIII. te T. More. U trima knjigama rasprave De humilitate et gloria Christi (prvo poznato izd. tiskano 1519) potanko tumači Kristov život te, polemizirajući sa židovskim gledištem, pozivanjem na starozavjetne proroke dokazuje da je on obećani Mesija. Tematiku izlaže sustavnije nego u ostalim djelima, pri čem egzegetska razmatranja prepleće s pripovjednim odlomcima i polemičnim digresijama. Među kraćim spisima nabožne tematike izravnošću i jednostavnošću odlikuje se zbirka priča pisana po uzoru na novozavjetne parabole Quinquaginta parabole (1510, prvo poznato izd. tiskano 1518), zamišljena kao propovjednički priručnik, s opisima karaktera u svakidašnjim životnim prilikama. U duljoj propovijedi De ultimo Christi iudicio (oko 1520; tiskano u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1901, 3), primjeru retoričke upućenosti i vladanja stilskim registrima, ne udaljuje se od srednjovjekovnih prikaza strahota sudnjega dana i rajskih blaženstava, no kao izravan svjedok turskih osvajanja ne propušta prigovoriti europskim državama zbog međusobnoga ratovanja. Leksikonski mu priručnik De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium (1517–18, tiskano 1979) sadržava kratke životopise znamenitih starozavjetnih osoba. U dijalogu bogoslova i pjesnika Dialogus de Hercule a Christicolis superato (1519–20, tiskano kao De laudibus Herculis 1524) tematizira odnos kršćanskih autora prema mitološkim sadržajima te, poetički se očitujući u prilog kršćanskoj epici, implicitno polemizira s epom De raptu Cerberi J. Bunića (oko 1490); u posvetnoj poslanici Nigeru iskazuje divljenje djelima Erazma Roterdamskoga. U tekstu Vita divi Hieronymi praesbiteri (oko 1507; tiskano u: Colloquia Maruliana, 1994, 3) usustavljuje podatke o životu sv. Jeronima, no izvore ne raščlanjuje kritički; u polemičnom dodatku (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt), služeći se povijesnim i zemljopisnim podatcima antičkih pisaca, oštro, ponegdje s primjesom ironije, pobija mišljenja F. Bionda i G. F. Forestija o svetčevu rodnom mjestu, dokazujući da se Stridon nalazio u Dalmaciji, a ne u Italiji. Zanimanje za povijest te izvrsno poznavanje antike potvrđuje i u djelu In epigrammata priscorum commentarius (1503–10; u cjelini objavljeno 2011. kao prilog disertaciji B. Lučina), jednoj od prvih epigrafičkih rasprava u europskom humanizmu, u kojoj je skupio i protumačio 141 antički natpis iz talijanskih i istočnojadranskih gradova; poseban je odjeljak posvetio natpisima iz Salone. Tumačenja je protkao moralističkim refleksijama, katkad s antičkim primjerima kao uzorom suvremenicima. Na latinski preveo Hrvatsku kroniku (1510), izvadak iz Ljetopisa popa Dukljanina, tiskanu kao Regum Dalmatiae et Croatiae gesta u knjizi De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex I. Lučića (1666). Pisao i o suvremenim zbivanjima, ponajviše o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI (1522) politički je memorandum novoizabranomu papi, retorički besprijekorno izveden, ispunjen gorčinom, gotovo beznađem, u kojem Hrvatsku vidi kao posljednju crtu europske obrane. Žanrovski i tematski raznoliko, pjesničko mu stvaralaštvo na latinskome (epigrami, poslanice, elegije, himni, prepjevi, sažetci svetačkih životopisa) sadržava 191 sastavak (Božićević spominje čak sedam knjiga). Od duhovnih pjesama osobito su vrijedne Hymnus ad Deum te Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce, Marulićev najobjavljivaniji tekst, tiskan uz prvo izdanje De institutione bene vivendi. Među svjetovnima vrsnoćom se izdvajaju satirični epigrami, poslanica Božićeviću iz Nečujma, dvije elegije o starosti te tužaljka Querela in canis sui Fusci interfectorem. Znatnu novost u proučavanju Marulićeva djela donijeli su njegovi latinski epigrami pronađeni u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu 1995 (Glasgowski stihovi, 1999), napose erotski sastavci s lirskim opijevanjem zaljubljenosti, lascivnim anegdotama i opscenim aluzijama. Prepjevi Dantea i F. Petrarce među najranijima su u hrvatskoj književnosti; na latinski je prepjevao u heksametrima prvo pjevanje Danteova Pakla i u elegijskim distisima Petrarcinu kanconu Vergine bella. U junačko-religioznom, alegorijskom epu Davidias (dovršeno oko 1517) – najboljem epu hrvatskoga humanizma te vrhunskom djelu europske epike, koje je u rukopisu ostalo do 1954 – u 14 pjevanja (6764 heksametra) pjeva o junaštvima kralja Davida. Uobličivši biblijsku građu prema zakonima antičke epike, pri čem naraciju prati uobičajenim epskim sredstvima (invokacije, usporedbe, mitološki ukrasi), starozavjetni je predložak preoblikovao djelomičnom promjenom redoslijeda događaja, govorima likova, vlastitim komentarima, moralno-didaktičnim napomenama i sentencijama, a tumačenje alegorijskoga smisla iznio je u proznom dodatku Tropologica Davidiadis expositio, u kojem sadržaj Staroga zavjeta sustavno prikazuje kao predsliku Novoga. Posebno mjesto u njegovu latinskom opusu ima Repertorium (Sabrana djela, 14. 1998–2000), opsežna zbirka izvadaka iz Biblije te djela antičkih, patrističkih i humanističkih pisaca, svojevrsni autorski lektirni podsjetnik, uglavnom etičke tematike, i priručnik pri pisanju djelâ. — Marulićev pouzdano atribuiran opus na hrvatskome gotovo je sav u stihovima. Premda opsegom znatno manji od latinskoga, iznimno je bitan za nacionalnu književnost, ponajprije zbog izrazita autorskoga pečata, književne vrsnoće, generičke raznovrsnosti te zadovoljenja zahtjevnih poetičkih i estetičkih kriterija. Jezik mu se temelji na onodobnoj splitskoj čakavštini, s ponešto crkvenoslavizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata te internacionalizama i adaptiranih tuđica. Ključno mjesto zauzima Judita, prvi autorski ep u hrvatskoj književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (šest pjevanja simetrična rasporeda građe, 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prenesenom rimom), u kojem iznosi pripovijest o udovici Juditi koja spašava rodni grad. U posveti Balistriliću, vrijednoj poetičkoj izjavi i izvrsnu primjerku umjetničke proze, Marulić objašnjava da se vjerno držao biblijskoga predloška, ugledajući se na »stare poete« (antičke epike koje nasljeduje u epskoj fakturi), ali i na »začinjavce« (hrvatske pjesnike s kojima ga povezuju jezik i versifikacija). Poetiziravši građu u skladu sa zahtjevima visokoga epskoga stila, zaslužan je za demedijevalizaciju nacionalne poezije religijske tematike. Pritom je uspjelo povezao latinsku i hrvatsku baštinu, humanističku učenost i domoljublje, pa se opsjednuta Betulija može shvatiti kao figura Marulićeva ugroženoga Splita. Dovršena 1501. i tiskana 1521 (za njegova života tri puta), uzorno djelo hrvatske epike XVI. st., Judita je, zahvaljujući epskoj obradbi starozavjetne teme na narodnom jeziku, zanimljiva pojava i u europskoj renesansnoj epici. U nas izdana više od 40 puta (u suvremeni hrvatski jezik prenesena više puta), prevedena je na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski, dijelom i na slovenski, španjolski, njemački, češki i esperanto. Nastao nakon nje, opsegom manji (780 stihova), biblijski epilij Suzana (Neven, 1855, 30–31) skromnije je autorske ambicije i pjesničkoga dometa; u njem se ističe opis Joakimova vrta. Hrvatske su mu pjesme, zastupljene u različitim rukopisnim zbornicima XVI. i XVII. st., pretežno nabožne i moralističke (Svarh muke Isukarstove, Od začetja Isusova, Od uzvišen’ja Gospina, Divici Mariji, Dobri nauci); među njima su i prepjevi odn. parafraze tzv. Katonovih distiha (Stumačen’je Kata), Pseudo-Seneke (Utiha nesriće), Venancija Fortunata (Od uskarsnutja Gospodinova), J. Pechama (Od slavića), crkvenih himana; s nedostatnom argumentacijom pripisuju mu se prepjevi dvaju Petrarcinih soneta. Domoljubljem i protuturskim apelom snažno su prožete antologijske pjesme Molitva suprotiva Turkom i Tužen’je grada Jerozolima, koje označuju početke hrvatske angažirane poezije te zauzimaju središnje mjesto u korpusu tzv. antiturcica. Svjetovnoj su pak poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka Satira te Poklad i Korizma. Od izvorne Marulićeve hrvatske proze, osim posvete Judite, sačuvana su samo dva pisma Katarini Obirtić (Alberti). Najopsežniji prozni uradak Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjenʼja tašćin segasvitnjih (1500; tiskano u Sabranim djelima, 9. 1989) prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenca, a drama Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija teksta La rappresentazione di santo Panuzio F. Belcarija. S nedostatnom sigurnošću pripisuje mu se još nekoliko djela na hrvatskome. Više je izgubljenih latinskih djela poznato samo po naslovu, među kojima spis Psichiologia de ratione animae humanae, nastao vjerojatno 1510–17, zahvaljujući kojemu ga se drži tvorcem riječi psihologija. Od zacijelo opsežne privatne korespondencije poznato je 11 pisama. — Odjeci i utjecaji Marulićevih hrvatskih djela mnogobrojni su (P. Hektorović, P. Zoranić, B. Karnarutić, Š. Budinić, J. Baraković, J. Kavanjin, R. Levaković, A. Vitaljić, I. Dražić, I. Kukuljević Sakcinski, F. Marković, V. Nazor, T. Ujević, T. P. Marović). Najznamenitiji je hrvatski pisac XV. i XVI. st., nazvan »ocem hrvatske književnosti« u XIX. st., tvorac djela iznimna značenja za hrvatsku kulturu, ujedno klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga dometa. Uvršten je u gotovo sve antologije hrvatske lirike i epike; izbor iz djela snimljen je na kasetu (Književni krug Split, 1991). Bogat mu se i raznolik opus pokušalo usustaviti 1601 (Opera omnia), a u novije doba najveće zasluge za istraživanje njegova života i djela pripadaju Književnomu krugu Split. Ondje se od 1984. tiskaju Sabrana djela, priređeno je više izbora iz stvaralaštva, od 1992. izlazi godišnjak Colloquia Maruliana, posvećen mu pretežno ili u cijelosti; književna mu se ostavština od 1995. sustavno prikuplja i proučava u tamošnjem centru Marulianum. Marulićevi autografi i prijepisi čuvaju se uz ostalo u Arhivu HAZU, NSK i HDA u Zagrebu, Kaptolskoj knjižnici u Trogiru, DA i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, franjevačkom samostanu u Dubrovniku, Britanskoj knjižnici u Londonu, Bodleiani u Oxfordu, Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu, Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Nacionalnoj knjižnici »Vittorio Emanuele II« i knjižnici Vallicelliana u Rimu, Nacionalnoj knjižnici u Torinu te DA i Knjižnici Marciana u Veneciji. O njem je snimljen dokumentarno-obrazovni serijal Marko Marulić Splićanin (Z. Črnja i Ljiljana Jojić, TV Zagreb 1985) te su, napose uz obljetnice, priređene mnoge izložbe (Split 1950, 1971, 1991–92, 2000, 2016, 2021, 2024; Zagreb 1972, 1986, 2001, 2020–21, 2024; Pariz 1997; Rim 1998; Lisabon 2001; Madrid 2002; Mainz 2008; London 2009; Vilnius 2020) i održani skupovi (Split 1971, 1984, 2000–01, 2021, 2024; Zagreb 1974, 2006, 2024; Rim 1998 – Split 1999; Toronto 2000; Padova 2001; Milano 2001; Washington 2001; Kopenhagen 2012). Društvo sv. Ćirila i Metoda (Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima) pokrenulo je 1968. književni časopis Marulić, Čakavski je sabor 1970. utemeljio nagradu nazvanu po njem, u Splitu je 1991. pokrenuta manifestacija Marulićevi dani i 1993. po njem nazvana Gradska knjižnica, u RH se od 1995. dodjeljuje odličje za zasluge u kulturi Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i od 1996. obilježava Dan hrvatske knjige (22. travnja, kad je Marulić dovršio Juditu; od 1997. dodjeljuju se nagrade nazvane po njegovim djelima), od 1997. Hrvatski radio organizira Međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić, a od 2013. Sveučilište u Splitu svojim nastavnicima u društveno-humanističkim znanostima i umjetničkim područjima dodjeljuje Nagradu »Marko Marulić«. Vlada RH proglasila je 2024. Godinom Marka Marulića. Neke su mu pjesme uglazbljene (J. Florschütz, B. Juračić, A. Klobučar, K. Kukla, M. Lešćan, Š. Marović). Prema pojedinim su njegovim djelima nastale skladbe (Molitva suprotiva Turkom u oratoriju Dalmatinski diptih I. Brkanovića, 1953; Missa Maruliana F. Paraća, 1993; mješoviti zbor Molitva zemlje Hrvatske A. D. 1995. L. Županovića, 1995; kantata Epistola I. Maleca, 2006; oratorij Š. Marovića Molitva suprotiva Turkom, 2016). I. Zajc skladao je Svečanu kantatu (1901), J. Hatze na Hektorovićev tekst zbornu kompoziciju Marku Maruliću (1950), vokalni sastav Cantores Maruli snimio je glazbeni kolaž Priča o Marku Maruliću (Verbum, 2012). Lutkarski je uprizoreno prvo pjevanje epa Davidias (Kazalište lutaka »Pionir« u Splitu 1985, adaptacija T. Maroević). Osobit je pak odjek imala Judita; godina njezina završetka od 1901, iznimno bogate kulturnim događajima povezanima s Marulićem i njegovim djelom, neko se vrijeme obilježavala kao početak hrvatske »umjetne« književnosti. Praizvedena je u ulomcima u HNK u Osijeku 1935 (adaptacija Zora Barlović-Vuksan), na Splitskom ljetu u cjelini 1979 (adaptacija Maroević i M. Carić) te kao monodrama Katarine Romac 2024; prilagođena i lutkarski (Kazalište lutaka Zadar 1991. i 2022, adaptacija Maroević) te za strip (Zrinka Perković Dodig i Ana Tafra, Zagreb 2022). Istoimene su opere skladali M. Vandekar (1993) i Parać (2000), glazbenu monodramu Katarina Livljanić (praizvedba u Londonu 2006), kantatu I. Tijardović (1940), a »svečani glazbeni prikaz« Marulova pisan B. Papandopulo (1970). Marulićeva je transpozicija priče nadahnula M. Gavrana (roman Judita, 2001) i B. Senkera (prikazanje Pobjednice Judit, u knj. Tri glavosjeka, 2004) te su o njoj za HRT snimljeni dokumentarno-igrani film Judita u versih harvacki složena (M. Tomasović i Ivana Vlkov Wagner, 2001) i dokumentarni Judita (Nana Šojlev, 2021). Marulić se javlja i kao lik u mnogim književnim obradbama (drama Marco Marulo F. Seismita Dode prikazivala se 1843. u Zadru i Trstu, »skazanje« Marko Marulić M. Begovića, G. Bulata i V. Lozovine 1901. u splitskom kazalištu, dramolet Uspomeni Marka Marulića F. Markovića 1901. u HNK u Zagrebu; novela Judita V. Novaka, Vienac, 1901, 42; drama Kobna oklada K. Pavletića, Hrvatsko kolo, 1908, 4; novela Noć za Marulića T. P. Marovića, Start, 1980, 296; drama Marulić u deset slika F. Barasa, 2005; Drama S. Šešelja, u knj. Pet dramskih komada, 2013; roman Marulov san D. Milinovića, 2019). Njemu posvećeni stihovi skupljeni su u zbirci Marule naš čestiti (Split 2025). Spomenici su mu postavljeni u Splitu 1925 (I. Meštrović), Zagrebu 1999 (V. Radas), Berlinu 2000 (S. Drinković), Mostaru 2005 (Š. Vidulin) i Puli 2008 (Marija Ujević-Galetović). Nadahnut njegovim likom, V. Lipovac izradio je ciklus drvoreza Marul (1977, Grafička zbirka NSK), spomenike postavljene u Vukovaru 2006. i Santiagu 2007. te poprsja u Bratislavi 2006 (Hrvatski kulturni centar) i Osijeku 2007, a poprsja su izradili i Meštrović (1924, Muzej grada Splita), J. Bosnić (2000, Gimnazija Marka Marulića u Splitu), A. Strinić (2004, Punta Arenas), Dijana Iva Sesartić (2007, Nadbiskupsko sjemenište i Gradska knjižnica Marka Marulića u Splitu) i S. Skoko (2013, Osnovna škola Marka Marulića u Ljubuškom); K. Bošnjak izradio je spomenik (1998) i portret glave (2000, crkva sv. Frane u Splitu). Portretirali su ga među ostalim B. Čikoš Sesija (1901, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) i E. Vidović (1901, Muzej grada Splita). Lik mu je i na slici Razvitak hrvatske kulture V. Bukovca (1913, HDA), freski Hrvatska škola K. i Ž. Hegedušića (1943, Hrvatski institut za povijest), plaketi Čakavskoga sabora (Ž. Janeš), medalji Književnoga kruga Split uz 500. obljetnicu Judite (A. Midžor), na hrvatskim poštanskim markama iz 1950, 1995, 2000 (serija Znameniti Hrvati) i 2021, na negdašnjoj novčanici od 500 kuna (1993, M. Šutej) te na prigodnoj kovanici od dva eura (2024, S. Divković). Z. Kauzlarić Atač izradio je zastor s motivima njegova života i djela za zagrebačko HNK (2024).
DJELA (izbor): De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. Impressit Venetijs presbiter Fra(n)ciscus Lucensis de co(n)sortibus, 1506 (1507!) (hrv. prijevod Pouke za čestit život s primjerima. Zagreb 1986). — Evangelistarium. Venetijs, industria ac summa diligentia Francisci de consortibus Luce(n)sis sacerdotis, 1516 (hrv. prijevod Evanđelistar. Sabrana djela, 4. Split 1985). — Quinquaginta parabole. Venetijs, per Laurentiu(m) de Rosis Teruisinum, (1518) (hrv. prijevod Pedeset priča. Zagreb 1924). — De humilitate et gloria Christi. Impressit Venetiis Bernardinus de Vitalib(us) Venetus, 1519 (hrv. prijevod Poniženi i uzvišeni Isus. Zadar 1892). — Libar Marca Marula Splichianina v chom òe uòdaròi iòtoria sfete udouice Iudit u ueròih haruacchi òloòena. In Vinegia, per Guilielmo da Fontaneto de Monteferrato, 1521. — Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. pont. max. Impressa Romae per B(ernardinum) de V(italibus), 1522 (hrv. prijevod Poslanica papi Hadrijanu VI. Zagreb—Split 1994). — De laudibus Herculis, interlocutores poeta et theologus. Venetiis, per Bernardinu(m) de Vitalibus Venetu(m), 1524. — Opera omnia, 1–2. Antverpiae, ex officina Martini Nutij, 1601. — Pjesme Marka Marulića. Stari pisci hrvatski, 1. Zagreb 1869. — Davidias. Zagreb 1954 (hrv. prijevod Davidijada. Zagreb 1974; engl. prijevod Gent 2024). — Judita. Suzana. Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1970. — Plavca nova. Split 1971. — Judita. Pjesme. Zagreb 1974. — De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium. Zagreb 1979 (hrv. prijevod Starozavjetne ličnosti. Zagreb 1984). — Latinska djela, 1. Split 1979. — Versi harvacki. Split 1979. — Sabrana djela, 3–5. Split 1984–1987; 1. 1988; 6, 9. 1989; 7–8. 1991–1992; 2. 1993; 10. 1994; 14–15. 1998–2005; 11. 2011. — Drame. Zagreb 1986. — Versi harvacki. Zagreb 1996. — Glasgowski stihovi. Zagreb 1999. — Antologija. Izbor iz poezije i proze. Zagreb 2000. — Susana. Zagreb 2000. — Duhom do zvijezda. Zagreb 2001. — Marko Marulić, europski humanist. Zadar 2001. — Od začetja Isusova. Zagreb 2001. — Judit/Judita. Zagreb 2003. — The Marulić Reader. Split—Long Island City 2007. — Judita. Varaždin 2013. — Hrvatski stihovi i proza. Stoljeća hrvatske književnosti, 137. Zagreb 2018. — Davidijada. Stoljeća hrvatske književnosti, 141. Zagreb 2019. — Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena. Dubrovnik 2021. — Judita Marka Marulića. Zagreb 2021. — Judita. Zagreb—Split 2021. — Judith – Judita. 4 poèmes – 4 pjesme. Ottawa 2024. — Latinska humanistička proza, pjesme i pisma. Stoljeća hrvatske književnosti, 157. Zagreb 2024. — Latinska moralnopoučna i teološka proza. Stoljeća hrvatske književnosti, 156. Zagreb 2024. — Marulus tuus. Split 2024.
LIT.: Š. Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rieka 1869, 351–352, 366–369. — (Tematski blokovi o M. Maruliću): Vienac, 33(1901) 42, str. 821–856. — Čakavska rič, 2(1972) 1, str. 5–151; 5(1975) 1, str. 5–28, 2, str. 5–54. — Cahiers croates (Paris), 1997, 1/2, str. 3–174. — Most, 1999, 1/4, str. 3–171. — Studia Croatica (Buenos Aires), 43(2002) 145, str. 3–141. — Dubrovnik, 32(2021) 3/4, str. 15–45. — Hrvatska revija, 21(2021) 3, str. 3–32. — Kolo, 31(2021) 4, str. 63–96. — Communio, 50(2024) 149, str. 2–27. — M. Šrepel: O Maruliću. Rad JAZU, 1901, 146, str. 154–220. — F. Fancev: Nova poezija Splićanina Marka Marulića. Ibid., 1933, 245, str. 1–72. — Zbornik Marka Marulića 1450–1950. Zagreb 1950. — C. Fisković: Prilog životopisu Marka Marulića Pečenića. Republika, 6(1950) 4, str. 186–204. — M. A. Usmiani: Marko Marulić. Harvard Slavic Studies (Cambridge), 3(1957) str. 1–48. — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1961. — R. Bogišić: O hrvatskim starim pjesnicima. Zagreb 1968. — C. Verdiani: O Marulićevu autorstvu Firentinskoga hrvatskog zbornika iz XV stoljeća. Split 1973. — B. Glavičić: Važnost proučavanja Marulićeve Davidijade. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 13(1974–75) 13, str. 107–134. — Isti: Ritmička struktura Marulićeva heksametra. Živa antika (Skopje), 28(1978) 1/2, str. 125–145. — M. Moguš i Ž. Bujas: Kompjutorska konkordancija Marulićevih djela. Zagreb 1980. — B. Glavičić: O jeziku i stilu Marulićevih Starozavjetnih ličnosti. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 21–22(1981–83) 21/22 (12–13), str. 89–104. — T. Ladan: Parva mediaevalia. Zagreb 1983. — M. Tomasović: Zapisi o Maruliću i drugi komparatistički prilozi. Split 1984. — C. Fisković: O Marulićevu slikanju. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1986–87, 26, str. 393–424. — M. Franičević: Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1–2. Zagreb 1986. — T. Maroević: Dike ter hvaljenja. Split 1986, 11–42, 135–220. — M. Moguš: Uz još jedno čitanje Marulićeve Judite. Filologija, 1988, 16, str. 123–129. — M. Tomasović: Tradicija i kontekst. Zagreb 1988. — Marko Marulić. Dani Hvarskog kazališta, 15. Split 1989. — W. Baumann: Davidijada Marka Marulića. Split 1990. — A. Zlatar: Marulićeva Davidijada. Zagreb 1991. — K. Krstić: Marko Marulić – autor termina psihologija. U: Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti. Zagreb 1992, 185–190. — C. Béné: Sudbina jedne pjesme. Zagreb—Split 1994. — M. Tomasović: Sedam godina s Marulom. Split 1996. — Isti: Traduktološke rasprave. Zagreb 1996. — D. Fališevac: Kaliopin vrt, 1. Split 1997. — B. Glavičić: Marulićev latinski rječnik. Split 1997. — I. Lőkös: Zrínyi eposzának horvát epikai előzményei. Debrecen 1997. — C. Béné: Études maruliennes. Zagreb—Split 1998. — M. N. Kuzmanić: Splitski plemići – prezime i etnos. Split 1998, 83–90. — J. Rapacka: Zaljubljeni u vilu. Split 1998. — M. Tomasović: Marko Marulić Marul. Zagreb—Split 1999. — I. Martinović: Marulićev etički nauk o miru. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 26(2000) 1/2, str. 17–57. — M. Tomasović: Nove godine s Marulom. Split 2000. — M. Moguš: Rječnik Marulićeve Judite. Zagreb 2001. — M. Parlov: Otajstvo Krista – uzor kršćanskog života prema Marku Maruliću. Split 2001. — I. Lukežić: Čitanja glagolskih oblika s nepromjenjivim dočetkom u Marulićevoj Juditi. Čakavska rič, 30(2002) 1/2, str. 375–427. — Ista: Čitanja sklonivih oblika u Marulićevoj Juditi. Fluminensia, 14(2002) 2, str. 23–72. — S. Malinar: Od Marulića do Marina. Zagreb 2002. — M. Tomasović: Marulološke rasprave. Zagreb 2002. — M. Parlov: Speculum virtutis: Marko Marulić i njegova teološko-duhovna misao. Split 2003. — Italia – Slavia tra quattro e cinquecento. Marko Marulić umanista croato nel contesto storico-letterario dell’Italia e di Padova. Alessandria 2004. — Marko Marulić, latinski i hrvatski pisac. Split 2004. — D. Mrdeža-Antonina: Čtijuć i mnijuć. Zagreb 2004. — M. Tomasović: Vila Lovorka. Split 2004. — Zbornik radova o Marku Maruliću. Zagreb 2005. — I. Frangeš: Riječ što traje. Zagreb 2005. — N. Kolumbić: Poticaji i nadahnuća. Zagreb 2005. — R. Pšihistal: Struktura i funkcija alegorije u Marulićevim epskim djelima: Juditi, Davidijadi i Suzani (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2005. — B. Lučin: Marulićev Klaudijan. Croatica et Slavica Iadertina, 2(2006) str. 217–236. — Isti: Polifonija Marulićeva prepjeva Petrarkine kancone Vergine bella. U: Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti. Split 2006. — P. Pavličić: Skrivena teorija. Zagreb 2006. — M. Pelc: Podrijetlo drvoreza Marulićeve Judite (1521–1523). Mogućnosti, 53(2006) 4/6, str. 1–12. — M. Tomasović: Tragom struke. Zagreb 2006. — N. Videk: Tri stoljeća s pjesnikom Brata Sunca. Zagreb 2006. — F. Božićević: Život Marka Marulića Splićanina. Split 2007. — D. Fališevac: Stari pisci hrvatski i njihove poetike. Zagreb 2007. — Poslanje filologa. Zagreb 2008, 131–153, 235–294. — D. Grgurević: Suzanin perivoj. Šumarski list, 132(2008) 3/4, str. 147–155. — I. Lőkös: Croatohungarica. Zagreb 2008. — B. Lučin: Iter Marulianum. Roma 2008. — Isti: Marko Marulić 1450–1524. Split 2008. — L. Plejić: Mizoginija, mizandrija, satira. Nova Croatica, 2(2008) 2, str. 27–28, 34–42. — Z. Pandžić: Nepoznata proza Marka Marulića. Zagreb 2009. — R. Pšihistal: Druga poslanica Marka Marulića Katarini Obirtića. Bogoslovska smotra, 79(2009) 4, str. 785–811. — D. Kečkemet: Život Marka Marulića Splićanina. Split 2010. — N. Jovanović: Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara. Zagreb 2011. — B. Lučin: Jedan model humanističke recepcije klasične antike: In epigrammata priscorvm commentarivs Marka Marulića (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011. — L. Škopljanac: Još o pravilnostima Judite. Republika, 67(2011) 7/8, str. 8–19. — P. Bašić: De imitatione Christi u hrvatskim prijevodima. Zagreb 2012. — I. Bodrožić: Patrističke alegorijske reminiscencije u Marulićevoj Drugoj poslanici Katarini Obirtića. Bogoslovska smotra, 82(2012) 2, str. 263–283. — L. Boršić: Erasmus a Marko Marulić. U: Erasmovo dílo v minulosti a současnosti evropského myšlení. Brno 2012, 288–311. — R. Bužančić: Palača pjesnika Marka Marulića u Splitu. Klesarstvo i graditeljstvo, 23(2012) 1/4, str. 15–25. — B. Lučin: Marulićeva recepcija netekstualne antike (salonitanski paratekst Tumača uz natpise starih). U: Perivoj od slave. Zagreb 2012. — M. Parlov: Propagator fidei. S Marulom na putu. Split 2012. — V.-T. Barbarić: Nekoliko zapažanja o tekstološkim i metodološkim problemima u proučavanju starohrvatskih pravnih termina u Marka Marulića. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 39(2013) 1, str. 189–215.— B. Lučin: Marko Marulić i Padova. Kulturna baština, 2013, 39, str. 39–58. — F. Posset: Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489. Köln—Weimar—Wien 2013. — N. Jovanović: Croatian into Latin in 1510: Marko Marulić and the Cultural Translation of Regum Delmatiae atque Croatiae gesta. Canadian Review of Comparative Literature (Edmonton), 41(2014) 4, str. 389–410. — B. Jozić: Otium i negotium – Marulić o dokolici i radu. Crkva u svijetu, 49(2014) 2, str. 248–258. — D. Balić: Etički nauk Marka Marulića. Zagreb—Križevci 2016. — Isti: Krležini iskazi o Maruliću i njegovu opusu. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 42(2016) 2, str. 353–419. — V. Manavski: Dialogus de laudibus Herculis Marka Marulića: odnos teologije i književnosti (disertacija). Sveučilište u Zadru, 2017. — M. Palameta: Patristička egzegeza i Marulićeva Davidijada. Split 2017. — D. Šimundža: Marko Marulić, pjesnik i didaktičar. Split 2017. — B. Lučin: Predgovor. U: Hrvatski stihovi i proza. Stoljeća hrvatske književnosti, 137. Zagreb 2018, 9–67. — Marko Marulić, Judita (1501–1521–2021). Zagreb 2021. — F. Posset: Catholic Advocate of the Evangelic Truth. Marcus Marulus (Marko Marulić) of Split (1450–1524). Eugene 2021. — K. Šimić: Laurin nos. Zagreb 2021. — B. Lučin: La Judita di Marko Marulić alla luce del cinquecentesimo anniversario della prima edizione a stampa (1521–2021). Archivum mentis (Firenze), 11(2022) str. 103–126. — R. Pšihistal: Studije o Marulićevoj Juditi. Zagreb 2022. — D. Demicheli: Marko Marulić i epigrafska zbirka Dmine Papalića. Split—Solin 2023. — M. i V. Muhoberac: Hrvatski velikan Marko Marulić. Vinkovci 2023. — Marko Marulić, splitski začinjavac i europski humanist. Split 2024. — L. Borsetto: Uvod u Marulićevu Juditu. Split 2024. — M. Horvat: Od naslidovanʼja Isukarstova i od pogarjenʼja tašćin segasvitnjih Marka Marulića. Zagreb 2024. — B. Lučin: Marulić u očima svojih suvremenika. Hrvatska revija, 24(2024) 2, str. 30–33. — S. Majer-Bobetko: Uglazbljeni Marulić. Ibid., 3, str. 26–30. — N. Jovanović: Marko Marulić, Renaissance Lexicons and Architectural Latin. U: Il lessico latino dallʼmanesimo allʼetà moderna. Montella 2025, 101–116. — L. Marković: Kultura sjećanja: Marulićeve obljetnice u Splitu tijekom prve polovine 20. stoljeća. Dani Hvarskoga kazališta, 51. Zagreb—Split 2025, 21–40. — S. Pelusi: Dell’humiltà et della gloria di Christo di Marco Marulo: un esemplare della prima edizione (Venezia, Fioravante Prati, 1595). U: In viaggio. Roma 2025, 285–303. — Ista: »Ho tradotto, non per altra cagione, se non per arrecare a vostra signoria qualche solazzo«. Aspetti delle dediche dei volgarizzamenti italiani cinquecenteschi delle opere di Marco Marulo. U: Cultura, intelligenza, amicizia. Venezia 2025, 191–206. — H. Petrušić: Uzor i vježbanje čestitosti života. Tumačenje Marulićevih Institucija u ključu filozofije oblikovanja života (disertacija). Sveučilište u Zadru, 2025. — R. Rabboni: Dante nell’epica volgare di Marco Marulo. U: Atti del convegno internazionale Dante e la Dalmazia. Roma 2025, 29–50. — M. Vuković: Marulić u djelima drugih umjetničkih muza. U: Marule naš čestiti. Split 2025, 9–16. — Potpunija bibliografija : B. Jozić i B. Lučin, Bibliografija Marka Marulića, 1. Split 1998. — I. Domaćinović i B. Jozić, Colloquia Maruliana, 11(2002) str. 572–587; 12(2003) str. 291–308. — N. Paro, Bibliografija Marka Marulića, 3. Split 2003. — B. Jozić, Colloquia Maruliana, 13(2004) str. 265–274; 14(2005) str. 337–348; 15(2006) str. 321–330; 16(2007) str. 345–353; 17(2008) str. 321–328; 18(2009) str. 373–384; 19(2010) str. 277–285; 20(2011) str. 377–383; 21(2012) str. 259–267; 22(2013) str. 217–222; 23(2014) str. 281–287; 24(2015) str. 255–262; 25(2016) str. 271–276; 26(2017) str. 313–318; 27(2018) str. 203–209; 28(2019) str. 217–223; 29(2020) str. 175–181; 30(2021) str. 331–336; 31(2022) str. 259–271; 32(2023) str. 259–267. — L. Marković, Ibid., 33(2024) str. 219–223; 34(2025) str. 177–200.
Bratislav Lučin (2015–2026)
