MARUŠIĆ, Daniel

MARUŠIĆ, Daniel (Danijel), redatelj, scenarist i kulturni djelatnik (Zadvarje, 21. IX. 1931 — Zagreb, 26. V. 2009). Gimnaziju polazio u Splitu. Radio od 1950. u Dramskom studiju Radio-Zagreba te od 1957. do umirovljenja 1991. na TV Zagreb (HTV od 1990). Usavršivao se na Talijanskoj radioteleviziji (RAI) u Milanu. Režirajući na radiju, u izvedbe dijalektalnih djela uveo izvorne govornike (Fortuno, nasmiši se!, 1956, s A. Kesićem). Na TV režirao više od 200 emisija u dramskom, zabavnom i glazbenom programu, većinom drame, opere i igrane serije. Otkad se na TV Zagreb 1963. počelo snimati izvan studija i služiti magnetoskopom, predočuje autentičan ambijent. Realizirao vlastite adaptacije dramskih djela: zapaženi Suton (1957, I. Vojnović), Ljuba Jarova (1957, K. A. Trenjov), gdje je među prvima u režiju uveo dokumentarnu snimku, Na taraci (1960, Vojnović), Žara (1963, L. Pirandello, koscenarist), Elizabeta Engleska (1964, F. Bruckner), Doktor Knock (1964, J. Romains), Gogoljeva smrt (1964, U. Donadini) i povijesni spektakl Lorenzaccio (1966, A. de Musset). Prema proznim djelima među ostalim režirao TV filmove Susedi (1959, 1967, I. Andrić), Ujakov san (1959, F. M. Dostojevski), Plemićko gnijezdo (1965, I. S. Turgenjev), Auvergnanski senatori (1970, V. Korajac), Istarska rapsodija iz godine 1920 (1978, V. Car Emin) i Kanarinčeva ljubovca (1988, A. Šenoa) te, adaptiravši djela, Dva bijela hljeba M. Begovića (1964), Vrapčić (1964) i Gemma Camolli (1968) V. Nazora, San (1965) i Priča o dva kamena (1966) P. Šegedina, Dekreti (1980) i Pod starim krovovima (1984) K. Š. Gjalskoga te Ustrijelite Kastora (1982) Cara Emina i A. Tresića Pavičića. Prema predlošcima pak suvremenih pisaca režirao među ostalim TV drame Natječaj za crnu priču (1960, Kesić), Deseti rođaci (1967, B. Belan), Sjećanje (1967, B. Glumac), Gdje je duša mog djetinjstva (1968, F. Vidas), Negdje na kraju (1968, Glumac), Meštre Tonov najsritniji dan (1969, M. Smoje), Ožiljak (1969, Vidas), Žuti, žuti kanarinci (1969, I. Raos) i Katarina Druga (1978, F. Šehović). Najpoznatiji je kao redatelj prvih hrvatskih igranih TV serija. Režirao je povijesno-pustolovnu seriju za mlade Stoljetna eskadra (1961–62, 14 epizoda, koscenarist), ratnu NB-21 (1962, šest epizoda) te, prilagodivši Šenoina djela, povijesne Seljačka buna (1963, četiri epizode) i Čuvaj se senjske ruke (1964, dvije epizode). Režirao i Ljubav na bračni način (1970, pet epizoda) te, u vlastitoj adaptaciji, Čovik i po (1974, 10 epizoda). Vrhunac mu je redateljskoga opusa serija Naše malo misto (1970–71, 13 epizoda), prema Smojinu scenariju, jedno od najgledanijih i najuspjelijih TV ostvarenja u Hrvatskoj, u kojem su istančano i dinamično oživljeni tipičan ambijent te zgode i likovi dalmatinskoga gradića od 1930-ih do 1960-ih. Povezan s mediteranskim ozračjem, adaptirao je, njegujući lokalni govor, djela M. Uvodića u TV dramama Pulitika šjore Bete (1969) i Cili svit je inšempjan (1971) te u seriji Ča smo na ovon svitu... (1973, osam epizoda). Usporedno promicao operno stvaralaštvo interpretativno ga prilagođujući TV mediju; od 1957, kad je režirao prvu hrvatsku TV operu Putovanje (I. Lhotka Kalinski), ostvario više od 60 TV adaptacija i režija domaćih i stranih opera, među kojima su mu uz one nagrađene na Festivalu JRTV u Bledu (Kapelnik, D. Cimarosa, 1965; Stanac, J. Gotovac, 1966; Novi stanar, M. Kelemen, 1967; Pikova dama, P. I. Čajkovski, 1969; Čarobna frula, W. A. Mozart, 1971) zapažene i Vesele žene windsorske (O. Nicolai, 1959), Oganj (B. Bersa, 1964, 1987), Porin (V. Lisinski, 1968) te Ero s onoga svijeta (Gotovac, 1982; snimljeno u Dalmatinskoj zagori). Opere i operete režirao i na sceni, među ostalim u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (J. Strauss ml., Noć u Veneciji, 1963; S. Albini, Barun Trenk, 1965), Narodnom kazalištu u Splitu (J. Hatze, Povratak, 1969; R. Leoncavallo, Pagliacci, 1969; I. Brkanović, Ekvinocij, 1970), Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« u Rijeci (E. Wolf-Ferrari, Mića placa, 1971) te na Splitskom ljetu (R. Strauss, Saloma, 1969; Mozart, Otmica iz saraja, 1971); većinu potom realizirao i za TV. Kao politički nepodobnu, nakon sloma Hrvatskoga proljeća redateljski mu je rad zabranjen 1974. Među novijim su mu redateljskim ostvarenjima igrane serije Ptice nebeske (1989, pet epizoda) i Olujne tišine (1997–98, šest epizoda), u promijenjenim medijskim uvjetima recipirane kao djela zakašnjele, akademske TV poetike, te dokumentarna Hrvatski operni pjevači (1996, 12 epizoda). Režirao i igrane filmove Servantes iz Malog mista (1982), nezapažen nastavak serije, i Bella Biondina (neprikazano). Pokrenuo je 1976. Osorske glazbene večeri, festival koji je usmjerio prema istraživanju hrvatske glazbene baštine te promicanju suvremenih autora (više od 350 praizvedba djela hrvatskih skladatelja), i bio im umjetnički voditelj do kraja života; u Osoru poticao i likovno stvaralaštvo (perivoj skulptura Kiparstvo i glazba, poprsja u Aleji hrvatskih skladatelja). Jedan od prvih hrvatskih TV redatelja, u režiju je uveo tehničke i interpretativne inovacije, ostvarivši antologijske igrane serije autentičnoga izričaja te opere prilagođene mediju. O njem je snimljen dokumentarni film Čovik od maloga mista (M. Ćapin, 2022). Osorske glazbene večeri od 2019. dodjeljuju po njem nazvanu nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskoga skladatelja.