MASLE, Antun, slikar (Orašac kraj Dubrovnika, 1. IX. 1919 — Dubrovnik, 20. VIII. 1967). Završio osnovnu školu u Orašcu, u Dubrovniku 1936–38. privatno učio slikarstvo u K. Strajnića te 1937. izlagao u Splitu na izložbi Najmlađi. Diplomirao 1942. na ALU u Zagrebu (V. Becić). Od 1947. srednjoškolski profesor u Dubrovniku. Ostvario opus pretežno u ulju, zadržavajući se u okvirima figuracije. Većinom zaokupljen motivima dubrovačkoga kraja, osobito pastoralnim krajolicima Orašca, slika akademska djela stišane palete (Masline u Orašcu, 1949, Galerija umjetnina u Splitu) te istodobno razvija intenzivan, slobodan namaz bujna kolorita (Orašac, 1944, Pogled na Minčetu, 1949–50). Na poč. 1950-ih, približavajući se čistoj boji i arabeski H. Matissea, razrađuje nove motive, interijer te ljudski i životinjski lik (Žena i Slikar, 1950; Jesen, 1952, Umjetnička galerija Dubrovnik, UGD; Mačke, 1955, tempera, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka). Istodobno stvara djela ekspresivna, pastozna poteza (Portret Mile, 1955) te, inspiriran G. Rouaultom, robusnom obrisnom linijom formira plošne segmente zasićene bojom (Orašac, 1953, Pogled na grad, 1955, Proljeće, 1955, MSU u Zagrebu; Sveti Ivan – Jelsa, 1956). U zrelom razdoblju potez usitnjava višebojnim slojevima namaza, motiv na koji se usredotočuje višestruko razrađuje (Žuto cvijeće, 1957; Cvijeće, 1957, UGD; Pijetao, 1957, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Ribe, 1958; Konj, 1958; Mačka, 1959), a pejzaž reducira na motivske fragmente koji postaju samostalnom temom, simbolom cjeline (Masline, 1957). Postupno napušta jaku obrisnu liniju, prepušta se oniričnim motivima, poput onih M. Chagalla (Oboreni jahač, 1959) te religijskima (Anđeli, 1960, tempera), približavajući se naivnomu, dječjemu izrazu. Vrhunac je nadrealističkoga doživljaja svijeta Najamna kućerina (1960), groteskna metafora egzistencije, izmaštana kuća u kojoj se u konotacijama nalazi niz motiva skrivenih ispod hrapavih, gustih slojeva namaza nijansa bijele. Za boravka u Parizu dolazi u dodir s art brutom, okreće se nakratko mračnomu i tjeskobnomu te počinje deformirati dječji crtež (Glava čovjeka, 1960, Narodni muzej Zadar; Poluakt, 1960) i slikati grudastim nakupinama boje, ostavljajući tamnu izrovanu površinu (U krilu i Portret žene, 1961). Posljednjih godina dječjemu crtežu ponovo vraća boju; obuzet običnim i svakidašnjim prizorima, stvara interijere (Stol i mačak, 1963, Galerija umjetnina u Splitu; Boce i slike, 1963, UGD) u kojima često otvara metaprostore s pomoću slika u slici (Ženski akt, 1963, Slike na zidu, 1966, Polica i slike, 1967, Akt i cvijeće, 1967), katkad i neslikarskim materijalima (Scuola studio, 1966; Interieur I, 1967, kombinirana tehnika), te zaigrane duhovite vedute Dubrovnika, obogaćene nadrealnim motivima (Gruška luka, 1965, UGD; Odlazak, 1967). Istodobno sanjarski i lirski pristupa ženskomu liku (Nevjesta, 1966, NMMU; Majka i dijete, 1967), djeci (Djevojčica u šarenoj haljini, 1963) i životinjama (Krava i tele, 1966). Na putovanjima po Italiji neposredno poetično bilježio arhitekturu gradova (Venecija, 1956, Firenca, 1962, Toranj, 1963). Naslikao je više autoportreta (Autoportret, 1959, Autoportret s pticom, 1966, Autoportret u ateljeu, 1967), portreta (Ženski portret, 1946, Omladinka, 1947), napose članova obitelji (Portret Mile, 1955, Portret none, 1964) i suvremenika (Ivan Ettore, 1936, UGD; Kosta Strajnić, 1963). Povremeno radio akvarele (Rad na obnovi, 1945, Galerija umjetnina u Splitu; Orašac, 1950, NMMU), grafike (Ženski akt, 1959, suha igla; Sam, 1963, litografija) i crteže (Autoportret, 1948, ugljen; Interieur, 1950, tuš; Pariz, 1966, tuš), među kojima se izdvajaju humoristično-erotski s pisanim komentarom (Puno je plovio, 1956, olovka i flomaster), oblikovani naivnim rukopisom. Stvarajući u osobitom okruženju dubrovačkoga kolorističkoga slikarskoga kruga, izvan onodobnih dominantnih umjetničkih pokreta i središta, osebujnim pristupom motivima i senzibilitetom ostvario je originalnu viziju ambijenta Dubrovnika i okolice. Izlagao samostalno u Dubrovniku (1952, 1962–64, 1966), Zagrebu (1953), Beogradu (1956), New Yorku (1963), s Đ. Pulitikom u Dubrovniku (1955–58), Zagrebu (1956), Rijeci (1958), Beogradu i Ljubljani (1964), na skupnim izložbama ULUH-a (od 1946) i Likuma (od 1952), Cavtat u djelima jugoslavenskih slikara (Cavtat 1953), Izložba dubrovačkih slikara (Dubrovnik 1957), Plavi salon (Zadar 1957, 1966), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Dubrovnik 1957), Oktobarska izložba (Dubrovnik 1963–66) i Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967). Posmrtno su mu djela izložena na samostalnim izložbama u Dubrovniku (1968, 1974, 1980, 1983–85, 1993, 2004, 2007, 2017, 2019 – retrospektiva), Splitu (1968, 1987, 1989), Zagrebu (1968, 1979 – retrospektiva, 1985, 1989, 2004), Beogradu (1974), Cavtatu (1985), Rovinju (2015) i na skupnima Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, Zagreb 1977), Suvremena hrvatska umjetnost (Mainz 1977), 100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku (Dubrovnik 1978), Dalmatinski motivi (Split 1979), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), More u slikarstvu XIX. i XX. st. na tlu Jugoslavije (Zadar 1987), Svjetla i boje Dubrovnika (Zagreb 1988), Dubrovački koloristi (Dubrovnik 1989), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Pet dubrovačkih slikara (Ankara, London 1997), Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001), Lik Koste Strajnića očima prijatelja (Dubrovnik 2007), 60 godina Galerije umjetnina Zadar (Zadar 2008), Refleksije vremena 1945–1955 (Zagreb 2012), Umjetnine iz privatnih zbirki srednje Dalmacije (Split 2016), Sve naše životinje (Zagreb 2017), Mačka u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (Samobor 2019) te na izložbama UGD (Dubrovnik 2003, 2007, 2011–12, 2016). Tiskani su mu pjesme, lirska proza i dnevnički zapisi (Dubrovnik, 1978, 1981, 2017; Literat, 2017); u zbirku Anđeo i ptice (Dubrovnik 1997) uvrštene su mu pjesme slobodnoga stiha, bogate vizualnim motivima, u kojima s humorom ili melankolijom bilježi intimne refleksije o vlastitom životu i umjetnosti, te crteži jednostavne kompozicije i poteza. Posmrtno mu je dodijeljena Nagrada grada Dubrovnika 1967. Portretirao ga je I. Grbić (1960, tempera), prema autoportretu Ž. Janeš izradio je medalju (1965, bronca). O njem je 1998. snimljen dokumentarni film Slikar sanjar – Antun Masle (M. Arhanić i A. Karaman). God. 1997. otvorena je u Dubrovniku Galerija Dulčić, Masle, Pulitika, od 2005. dio UGD, u stalnom postavu koje su njihova djela.
LIT.: N.: Omladinska izložba u salonu Galića. Novo doba, 20(1937) 15. IV, str. 3. — G. Gamulin: Ante Masle. Vjesnik, 14(1953) 10. XI, str. 5. — R. Putar: Dvije izložbe slika. Narodni list, 9(1953) 14. XI, str. 4. — J. Depolo: Dubrovački slikari A. Masle i Đ. Pulitika u Zagrebu. Čovjek i prostor, 3(1956) 48, str. 9. — R. Putar: Antun Masle. Ibid. — B. Vižintin: Temperament i mašta. Novi list, 12(1958) 9. III, str. 3. — I. Dulčić (I. D.): Nakon izložbe Antuna Masle. Dubrovački vjesnik, 13(1962) 2. X, str. 5. — (Katalozi izložba): T. Šuljak, Dubrovnik 1964, Dubrovnik—Split—Zagreb 1968. — Z. Tonković, Zagreb 1979, Dubrovnik 1993. — A. Karaman, Dubrovnik 1984. — T. Maroević, Zagreb 2004. — I. Zidić, Rovinj 2015. — D. Dragojević: Igre boje i sunca. Slobodna Dalmacija, 21(1964) 6. VI, str. 4. — D. Migić: (Razgovor). Dubrovački vjesnik, 15(1964) 11. VI, str. 5. — J. Vrančić: Slikarstvo Antuna Masle. Dubrovnik, 7(1964) 2, str. 100–101. — (Nekrolozi): K. Prijatelj, Telegram, 8(1967) 391, str. 5. — T. Šuljak, Dubrovnik, 10(1967) 4, str. 134–135. — A. Karaman: Slikarstvo i kiparstvo u Dubrovniku od 1945. do danas. Ibid., 21(1978) 5, str. 77–78. — V. Maleković: Impresija pejsaža. Vjesnik, 40(1979) 15. XII, str. 11. — Z. Poznić: Recepcija suvremenog i vlastita značenja. Dometi, 13(1980) 2, str. 91–92. — V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek—Zagreb 1980, 136. — J. Depolo: U dosluhu s vremenom. Oko, 12(1984) 326, str. 24. — A. Karaman: Antun Masle. Split 1986. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. — D. Mojaš: Boje nezaborava i slike vremena. Glas Slavonije, 77(1996) 23. IV, str. 23. — L. Paljetak: (Pogovor). U: Anđeo i ptice. Dubrovnik 1997, 143–146. — Dulčić, Masle, Pulitika (katalog izložbe). Dubrovnik 2005. — A. Karaman: Kolorizam dubrovačkog slikarskog kruga. Zagreb 2007. — Đ. Vanđura: Eros & Pornos, 2. Zagreb 2010, 82–85. — R. Peritz: Antun Masle. Najdulje čuvana tajna hrvatskog slikarstva. Jutarnji list, 18(2015) 7. VII, str. 28–29. — (Prilozi D. Mojaša, R. Vojvode i A. Karamana). Dubrovnik, 28(2017) 1, str. 84–101. — I. Körbler: Život u slikama vječnog sanjara Antuna Masle. Nacional, 2017, 1007, str. 70. — P. Kiš: Na dosad najvećoj izložbi dubrovačkoga genija i brojna nepoznata djela. Jutarnji list, 2019, 14. XII, str. 75. — A. Ruso: Antun Masle. Premalo o rječitom slikaru. Kontura, 29(2019) 146/147, str. 68–69. — T. Maroević: Zadivljenost živim, začaranost slikanim. Vijenac, 28(2020) 686, str. 16–17. — I. Zidić: Antun Masle (katalog retrospektivne izložbe s potpunijom lit.). Dubrovnik 2020.
Marina Ljubić i Redakcija (2016–2026)
