MATAČIĆ, Lovro

MATAČIĆ, Lovro (von Matačić, von Matacic, von Mattachich; Lorenz), dirigent i skladatelj (Sušak, 14. II. 1899 — Zagreb, 4. I. 1985). Sin pjevača Kolomana. U Beču od 1908. bio član zbora Bečkih dječaka pri Dvorskoj glazbenoj kapeli i završio pijarističku gimnaziju 1916; usporedno učio dirigiranje i kompoziciju u O. Nedbala, F. Schalka, I. Herbsta i D. Walkera te počeo skladati (Tonkünstlerorchester praizveo mu je skladbu Fantazija 1915). Korepetitor Opere u Kölnu 1916. U Karlovcu nastupao kao pijanist 1917‒19. na priredbama amaterskih društava i u privatnim salonima (1917. u Zorin domu svirao vlastitu glasovirsku Sonatu na koncertu na kojem mu je izvedena i Serenada za violinu), a od 1918. bio i glazbeni suradnik novoosnovanoga Omladinskoga kazališta (pučki igrokaz s pjevanjem Graničari J. Freudenreicha ml.). Dirigentsku karijeru započeo djelujući 1919‒20. u kazalištu u Osijeku, u kojem je u opernom repertoaru debitirao Pustinjakovim zvonom L.-A. Maillarta. U Zagrebu prvi put nastupio 1920. kao glasovirski pratilac Elvire Faller (ujedno praizveo vlastite solo-popijevke Noć i Ljetna noć), 1921–22. bio dirigent u Narodnom kazalištu u Novom Sadu. U Ljubljani, za stalnoga angažmana u Operi 1922–24, proširuje svoj repertoar (jednom od okosnica postala je Jenufa L. Janáčeka), a 1922. s orkestrom Saveza slovenskih glazbenika dirigira prvim simfonijskim koncertom (Treća simfonija A. Brucknera, njegova omiljena skladatelja). U Beogradu je 1924–32. dirigent Opere Narodnoga kazališta (Knez od Zete, P. Konjović, praizvedba 1929), Beogradske filharmonije (Balkanofonija, J. Štolcer Slavenski, praizvedba 1928), Prvoga beogradskoga pjevačkoga društva i Akademskoga pjevačkoga društva »Obilić«, s kojim ondje prvi put izvodi velika vokalno-instrumentalna djela (Kralj David, A. Honegger; Misa u d-molu i Te Deum, Bruckner) te ostvaruje zapažene inozemne turneje; kao gost 1927. ravna Zagrebačkom filharmonijom (ZF) i 1928. Bečkim simfoničarima. Angažiran u Latvijskoj nacionalnoj operi u Rigi 1931. U Zagrebu 1932–38. djeluje kao dirigent ZF, s kojom proširuje brucknerovski repertoar te praizvodi djela B. Kunca (Matačiću posvećen Koncert za klavir i orkestar u h-molu, 1934; Predigra žalobnoj igri, 1937) i A. Dobronića (Sinfonia vigorosa, 1938), dirigent u HNK (opera Adel i Mara, J. Hatze, zagrebačka praizvedba 1933; balet Sanje, L. Šafranek Kavić, 1934, opereta Vječni ženik, Đ. Prejac, 1935, i opera Grabancijaš, B. Širola, 1936, praizvedbe), dirigent HPD »Sloboda« (1933–34) i »Kolo« (1934–38) te novoosnovanoga Zagrebačkoga komornoga orkestra (1938), a često nastupa i kao glasovirski pratilac pjevača, osobito M. Kučića na večerima Lieda (ciklus Winterreise, F. Schubert, 1935). Usporedno gostuje po Europi, među ostalim kao dirigent Varšavske (1935), Ljubljanske (1935, 1938) i Berlinske filharmonije (BF; 1936–37). Za ponovnoga angažmana u Beogradu 1938–41. šef je dirigent Beogradske filharmonije te dirigent i v. d. direktora Opere, u kojoj pridonosi reorganizaciji ansambla i obogaćivanju repertoara (ravna prvom tamošnjom koncertnom djelomičnom izvedbom Parsifala R. Wagnera 1938) te ostvaruje prvu opernu režiju (Turandot, G. Puccini, 1939). Među inozemnima zapažena su mu gostovanja 1939. u Parizu (Opéra-Comique – Werther, J. Massenet, i Louise, G. Charpentier; Velika opera – Boris Godunov, M. P. Musorgski, nagrada Palme académique; Nacionalni orkestar) i Beču (Državna opera) te 1940. u Berlinu, gdje je u veljači praizveo prvo svoje zrelo skladateljsko ostvarenje – ciklus Fünf Lieder nach Rainer Maria Rilke / Das Stunden-Buch (Henny Wolff i BF; hrvatska praizvedba u listopadu u Zagrebu, Marijana Radev i ZF). Nakon uspostave NDH u Zagrebu je 1941. imenovan nadzornikom domobranskih glazba i škole za glazbene gojence u činu potpukovnika, a 1943. dodijeljen Uredu za duhovnu skrb pripadnika oružanih snaga NDH u Beču; pojavljuje se 1944. u promidžbenom igrano-dokumentarnom filmu Borci za Hrvatsku, za koji je i skladao glazbu. Usporedno za rata kao dirigent djelovao u Zagrebu (HNK, ZF, šef dirigent Simfonijskoga orkestra i zbora Hrvatskoga krugovala), Beču (Narodna opera) i Berlinu (BF, Simfonijski radijski orkestar). Uhićen u Zagrebu u svibnju 1945, nakon osude na smrt strijeljanjem (nedokumentirano) u srpnju ga je Vojni sud Komande grada Zagreba osudio na pet godina zatvora i petogodišnji gubitak političkih i pojedinih građanskih prava; kaznu izdržavao u Staroj Gradiški (vodio orkestar osuđenika) od listopada do pomilovanja u kolovozu 1946. U Zagrebu potom kratko bio korepetitor na radijskoj postaji te privatno poučavao glazbu. Na poziv T. Skalovskoga 1948. odlazi u Skoplje, gdje do 1952. iznimno pridonosi glazbenomu životu; u Makedonskom narodnom kazalištu ravna makedonskim praizvedbama opera Otmica iz Saraja (W. A. Mozart, 1949), La Bohème (Puccini, 1950), Carmen (G. Bizet, 1951), Nikola Šubić Zrinjski (I. Zajc, 1952, ujedno režirao) i Evgenij Onjegin (P. I. Čajkovski, 1953) te novoosnovanom Makedonskom filharmonijom od 1950 (gostujući dirigent 1957, 1969, 1972, 1975). Istodobno od 1950. u Ljubljani gostuje kao dirigent Slovenske filharmonije (s kojom intenzivno surađuje do kraja života). U Rijeci je 1952–54. angažiran u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«, koncertira s kazališnim orkestrom i neko vrijeme vodi PD »Jeka Primorja«. Dobivši putovnicu, 1954. odlazi u inozemstvo i ponovo gradi međunarodnu karijeru. Uzlet je obilježen operama R. Straussa – Arabelle, koju 1954. na preporuku H. von Karajana snima u Londonu za tvrtku Columbia (s kojom potpisuje ekskluzivni petogodišnji ugovor), te Ariadne auf Naxos, koju 1955. dirigira u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu. Slijede angažmani te mnogobrojna gostovanja i turneje u europskim i svjetskim glazbenim središtima, pri čem trajno djeluje u Beču, Berlinu, Pragu i talijanskim gradovima (u njima osobito na opernim scenama). U stalnom je angažmanu 1956–58. u Dresdenu kao generalni glazbeni direktor Saske državne kapele i Državne opere te u Berlinu kao šef dirigent Državne opere Unter den Linden, a 1961–66. u Frankfurtu na Majni kao generalni glazbeni direktor Opere i umjetnički voditelj Muzejskoga orkestra. Gostovao u opernim kućama u Stuttgartu (Württemberško državno kazalište, 1955, 1957, 1966), Münchenu (1956, 1958, 1969), Grazu (Opera, 1956), Milanu (Teatro alla Scala, 1958–59; G. F. Händel, Hercules, CD Golden Melodram, 1999), Beču (Državna opera, 1959–63, CD albumi Andrea Chénier, Golden Melodram, 1998, Opera d’Oro, 2001, 2013, Orfeo, 2007, i Eugen Onegin, Gala Records, 2005; Theater an der Wien, 1962; Narodna opera, 1968), Napulju (Kazalište svetoga Karla, 1959, 1961, 1963–66, 1968), Chicagu (Lyric Opera, 1959–60), Palermu (Teatro massimo, 1959, 1961, 1967–68, 1970–71), Bologni (Općinsko kazalište, 1961, 1963), Rimu (Operno kazalište, 1961–64, 1970, 1972, 1974, 1977–78, 1980–81; Wagnerov ciklus Der Ring des Nibelungen, 1961), Torinu (Novo kazalište, 1964–66, 1968; Kraljevsko kazalište, 1978), Buenos Airesu (Kazalište Colón, 1964, 1966), Firenci (Firentinska opera, 1966) i Parizu (Velika opera, 1971). Na koncertnim podijima iznimnu suradnju ostvario kao gost BF (1955, 1960–61, 1965–84; jedan od najtraženijih gostujućih dirigenata; dobitnik Medalje »Hans von Bülow« 1979), Münchenske filharmonije (1955, 1958, 1965–69), Češke filharmonije (s prekidima 1958–80; za tvrtku Supraphon snimio simfonije L. van Beethovena, Brucknera i Čajkovskoga), Orkestra Nacionalne akademije sv. Cecilije u Rimu (1958, 1960–61, 1963, 1967, 1970–73, 1978, 1982–83), Simfonijskoga orkestra Talijanske radiotelevizije u Milanu (1961–62, 1974–76, 1980, 1982–83; snimio svih devet Beethovenovih simfonija 1962), Orkestra Filharmonija u Londonu (1964, 1980–83; CD Lovro von Matačić Conducts Bruckner i Lovro von Matačić Conducts Philharmonia Orchestra, Testament, 1994. i 2003), Simfonijskoga orkestra Japanske radiodifuzije u Tokyju (od 1966; doživotni počasni šef dirigent od 1967; praizveo 1984. revidiranu inačicu svojega najopsežnijega djela Symphonie der Konfrontationen za dva glasovira, gudače i udaraljke, snimljeno na CD, Denon, 1986. i 2011; snimke Čajkovskoga, A. Borodina i Wagnera na dva CD, King Records, 2008) i Bečkih simfoničara (1974, 1976, 1978–84; nagrada Brucknerov prsten; CD s djelima J. Haydna, Schuberta i G. von Einema, Orfeo, 1990) te kao šef dirigent Nacionalnoga orkestra Opere Monte Carlo (1974–79). Bio je povremeni gost mnogobrojnih orkestara, primjerice iz Bamberga, Augsburga, Salzburga, Haga, Firence, Bruxellesa, Graza, Torina, Pariza, Madrida, Nürnberga, Basela, Düsseldorfa, Mannheima, Budimpešte, Clevelanda, Detroita i Züricha. Sudjelovao je na Svečanim igrama u Bayreuthu, na poziv W. Wagnera (1959, Lohengrin, Wagner; CD albumi Golden Melodram, 1997, i Orfeo d’Or, 2006), te na festivalima Bečki svečani tjedni (1961) i Praško proljeće (1977. i 1984, kad je ciklusom Moja domovina B. Smetane otvorio festival kao prvi strani dirigent u povijesti). Vodio ljetne tečajeve dirigiranja na Mozarteumu u Salzburgu (od 1957), bio u žiriju prvoga Dirigentskoga natjecanja »Herbert von Karajan« u Berlinu (1969). Usporedno s međunarodnom karijerom nastavio koncertirati u domovini. Osim na Dubrovačkim ljetnim igrama (izvanredna Nagrada »Orlando« 1984), na kojima prvi put ravna 1954. te učestalo nastupa od 1961. do posljednjega koncerta u srpnju 1984 (ZF), sudjelovao je na festivalima Splitske ljetne priredbe (1954, 1956), Muzički biennale Zagreb (1971) i Varaždinske barokne večeri (1972–73, 1975). Od 1965. ponovo je i u zagrebačkom glazbenom životu, intenzivno surađuje sa ZF (od 1970. šef dirigent, od 1980. doživotni počasni šef dirigent; u povodu obljetnice rođenja 1999. ZF je objavila osam CD s antologijskim snimkama njegovih interpretacija; CD album Smetana. Tchaikowsky. Janáček, Croatia Records, 2005; CD Lovro von Matačić Conducts Wagner, Orfej i Fond Lovro & Lilly Matačić, 2007), ravna i u HNK (Boris Godunov, gostovanje u Tokyju 1965; 1970, 1979, 1982) te koncertno postavlja Wagnerove opere Tristan i Izolda (1971), Die Walküre (1974, snimljeno na CD album, Fond Lovro & Lilly Matačić i Cantus, 2013) i Rajnino zlato (1984). Njegov opsežan repertoar svjetske glazbene literature, u rasponu od pokojega djela iz prijašnjih razdoblja (C. Monteverdi, Vespro della Beata Vergine, snimljeno na CD album Nuova era, HRT i Fond Lovro & Lilly Matačić, 1995) do onih iz prve pol. XX. st. (Prva simfonija D. Šostakoviča, Janáčekova Sinfonietta), pretežno je obuhvaćao romantičke skladatelje. U simfonijskom i vokalno-instrumentalnom dijelu repertoara težište mu je bilo na Bruckneru (kao jedan od 12 najvećih tumača njegove glazbe u svijetu dobio Brucknerovu medalju Međunarodnoga Brucknerova društva u Beču 1974) i Beethovenu te na djelima čeških i ruskih skladatelja. U opernom dijelu repertoara istaknuo se kao poznavatelj Wagnerova opusa, pritom često surađujući s redateljem Wagnerom, koji ga je držao »rođenim wagnerijanskim dirigentom« (Tristan, Napulj 1963; ciklus Der Ring des Nibelungen, Stuttgart 1966; Die Walküre, Pariz 1971), a izvedbe Tristana (Bologna 1961, Rim 1972) i Parsifala (Bologna 1963, Torino 1965, Firenca 1966) sâm je i režirao. Zapažene su mu i interpretacije Straussovih i Mozartovih opera, opere Krunidba Popeje (Monteverdi, Dubrovnik 1964. i Palermo 1968, ujedno redatelj) te opera slavenskih skladatelja, napose Jenufe, koju je postavljao diljem Europe na šest jezika, i Borisa Godunova, kojega je, osim u tradicionalnoj, izvodio i režirao u integralnoj izvornoj inačici – koncertno (Beč 1961, austrijska praizvedba; Zagreb 1975, snimljeno na CD album, Orfej i HRT, 2005) i scenski (Rim 1964, Torino 1978). Zaštitnim mu je znakom postala opera Orfej i Euridika (C. W. Gluck) – nakon što ju je prvi put režirao na skopskoj scenskoj praizvedbi 1950, postavljao ju je i režirao koncertno i scenski više puta (Rijeka 1952, Dresden 1957, Beč 1968, Zagreb 1975, 1979, Varaždin 1975, Dubrovnik 1976, 1981), ostvarivši osobite suradnje s Anom Lipša-Tofović, M. Radev i Ružom Pospiš-Baldani. Povremeno ravnao i operetama (Die lustige Witwe, F. Lehár, CD album, EMI Classics, 1985, 2000). Vođen idejom »glazbenoga rodoljublja« kao jednim od temeljnih umjetničkih uvjerenja, znatnu je pozornost pridavao izvođenju djela hrvatskih skladatelja, i to ne samo s domaćim nego zarana i s uglednim stranim orkestrima (suita iz baleta Licitarsko srce K. Baranovića s Bečkim simfoničarima, 1928; Simfonijsko kolo J. Gotovca s BF, 1936). Njegov širok repertoar hrvatske glazbe obuhvaćao je skladatelje od XVIII. do XX. st. (B. Bersa, R. Matz, I. Brkanović, B. Bjelinski, S. Šulek, K. Fribec, M. Kelemen, D. Detoni, S. Horvat), među njima i onih čija je djela praizveo (B. Sakač, Turm-Musik, 1971; B. Papandopulo, kantata Libertas, 1974; M. Cipra, Jur ta je dubrava tvrđa u mramoru, 1976; I. Kuljerić, Koralna predigra, 1980); pojedine snimke izvedba objavljene su na CD Hrvatski skladatelji (Orfej i HRT, 2003). Surađivao je s mnogobrojnim istaknutim solistima, inozemnima (S. Rahmanjinov, A. Rubinstein, S. Richter, G. Kremer, H. Szeryng, D. Ojstrah, M. Rostropovič, F. Corelli, Elisabeth Schwarzkopf, Renata Tebaldi, Birgit Nilsson) i domaćima (Dunja Vejzović, CD Wesendonklieder, Vero Vision, 1999; Z. Baloković, D. Lukić, V. Krpan, R. Filjak, V. Ruždjak, T. Neralić). Njegove interpretacije sedamdesetak djela objavljene su na više od 300 izvornih i ponovljenih izdanja gramofonskih ploča i CD u nakladi tridesetak tvrtka (Angel, Eurodisc, Legend, Parliament, Electrola, World Records, His Master’s Voice, Naxos); u Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano mu je stotinjak snimka. Predstavnik dirigentske škole prve pol. XX. st. (uzor pronašao poglavito u H. Knappertsbuschu), kreirao je suverene, temperamentne, neposredne i sugestivne interpretacije, inzistirajući na tom da su uvijek primarno u službi skladateljeve ideje. Kao cjelovit umjetnik snažne osobnosti odlikovao se širokom erudicijom i istančanim glazbenim ukusom te visokorazvijenim osjećajem za čistoću stila. Drži ga se jednim od najvećih hrvatskih glazbenika i jednim od najistaknutijih svjetskih dirigenata njegova doba. — Skladao je solo-popijevke (März 1. 1916), skladbe za glasovir (Tri balkanske igre), glasovir i violinu (Ballade dramatique), orkestralnu glazbu (Balada / Simfonija konfrontacija za dva glasovira, gudače i udaraljke; ravnao praizvedbom u Zagrebu 1978, ZF, J. Murai i S. Radić), vokalno-instrumentalnu (Konjuh planinom, kantata za zbor i komorni instrumentalni ansambl; ravnao praizvedbom u Tokyju 1969) i scensku (Razbojnici, F. Schiller, Zagreb, 1942), ponajviše za djela W. Shakespearea (Macbeth, Beograd, 1927, Zagreb, 1933; Ukroćena goropadnica, Beograd, 1927; Na Tri kralja ili Kako hoćete i koncertna inačica Muzika za jednu veselu igru za bas i orkestar, Skoplje, 1951). Djela mu uglavnom nisu sačuvana (cjelovito ni jedno). — Javljao se u periodicima Die Drau (1919), Slavonische Presse (1919), Jutro (Ljubljana 1923), Nedeljne ilustracije (Beograd 1931), Muzičar (1935, 1938), Komedija (1936), 7 dana (1938), Vreme (Beograd 1938) i Deutsche Zeitung in Kroatien (1941–44). Počasni član HGZ od 1977. — Dobitnik je nagrada »Milka Trnina« 1971. te »Vladimir Nazor«, »Josip Štolcer Slavenski« i Medalje »Johannes Brahms« 1983. Ostavština mu se čuva u knjižnici HGZ. U Zagrebu je 1987. utemeljen njegov oporučni Fond Lovro & Lilly Matačić za stipendiranje mladih dirigenata, organiziranje Međunarodnoga natjecanja mladih dirigenata »Lovro von Matačić« (od 1995. održava se svake četiri godine u Zagrebu; 1999. srebrna i zlatna medalja, K. Hraste) i Međunarodnoga majstorskoga seminara orkestralnoga dirigiranja (od 2012. održava se u Zagrebu, od 2016. u Dubrovniku, u suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom) te za izdavačku i dokumentacijsku djelatnost (monografija Matačić, 1996, izdanje Živi Matačić, 2009, izložba 1996. u Zagrebu te u dvadesetak gradova u Hrvatskoj i inozemstvu do 2009 – sve priredila Eva Sedak; dvojezična monografija Lovro Matačić, 2019). Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika utemeljilo je 1990. Nagradu za životno djelo »Lovro pl. Matačić« (medalja u srebru i zlatu, D. Mataušić; od 2016. O. Feller) koja se bijenalno dodjeljuje na memorijalnom koncertu ZF. Njegovo ime od 1991. nosi Osnovna glazbena škola u Omišu. Portretirali su ga V. I. Žedrinski (karikatura, Zvuk, Beograd 1932–33, 2), V. Udatny (ulje, 1957), F. Malančec (kroki u tušu, 1965) i Višnja Tamhina-Konjhodžić (portretna figurica, 1999), a portretne skulpture postavljene u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu izradili su K. Angeli Radovani (1989, dirigentska soba) i Hraste (2009, predvorje Velike dvorane). O njem su na TV Zagreb snimljeni portreti u serijama U prvom planu (S. Zalepugin, 1970) i Srdačno vaši (I. Hetrich, 1982) te dokumentarne emisije Seadete Midžić Lovro Matačić dirigira Beethovena (devet nastavaka; B. Ivanda, 1982) i Veliki dirigenti. Lovro Matačić (B. Gamulin, 1989). Tematiziran i u književnosti (N. Fabrio, Vježbanje života. Zagreb—Rijeka—Opatija 1985; P. Zlatar, Meta poglavnik: živ ili mrtav, 1. Zagreb 2010). Hrvatska pošta izdala je 1995. marku s njegovim likom (serija Povijest hrvatske glazbe).