MATETIĆ RONJGOV, Ivan

MATETIĆ RONJGOV, Ivan, skladatelj, melograf i glazbeni pedagog (Ronjgi kraj Viškova, 10. IV. 1880 — Lovran, 27. VI. 1960). Učiteljsku školu završio 1899. u Kopru (glazbu učio u A. Dekleve i J. Sokola), oko 1918. kratko studirao glazbu u Beču, 1919–21. polazio glazbenu školu HGZ u Zagrebu (kompozicija u F. Dugana st.). Učitelj od 1899, često premještan zbog pristajanja uz narodnjake (Žminj, Barban, Kanfanar, Sveti Petar u Šumi, Gologorica, Pićan, Klana), 1905−19. u Opatiji; usporedno vodio pjevačke zborove i tamburaške orkestre te se počeo baviti melografijom. Bio nastavnik 1921–25. u gimnaziji u Sušaku, gdje je 1923. osnovao i do 1925. vodio privatnu glazbenu školu. Od 1925. do umirovljenja 1939. tajnik zagrebačke Muzičke akademije, na kojoj je predavao glazbeni folklor 1945–47; ratne godine proveo u kćeri, harfistice Ivke Damjanović u Beogradu. Honorarno predavao teorijske predmete u Muzičkoj školi u Rijeci 1947–51. Zarana za cilj postavivši očuvanje autohtone istarsko-primorske tradicijske glazbe i nalaženje načina da se inkorporira u umjetničku glazbu, do kraja života gorljivo se za nju zauzimao i promicao ju, a tek nakon 1945. djelovanje mu je urodilo izvođenjem umjetničkih obradba narodne pjesme širom toga kraja. Skupljao je i proučavao tradicijsku glazbu Istre, Hrvatskoga primorja i sjevernojadranskih otoka te o njezinim značajkama postavljao teorijske osnove, koje je potom primjenjivao u skladanju. Glavni mu je teorijski prinos tzv. istarska ljestvica, o kojoj je pisao u Sv. Ceciliji 1925 (O istarskoj ljestvici, O bilježenju istarskih starinskih popijevki) i 1926 (Još o bilježenju istarskih popijevki); utvrdivši da se melodije izvode u netemperiranom »naturalističkom« sustavu te se ne mogu vjerno notno zabilježiti, odlučio je približno fiksirati netemperirani tonski niz u temperiranom sustavu i riješiti pitanje latentne harmonije. Time je postavio teoriju o istarskoj ljestvici, po njem heksakordalnom tonskom nizu smještenom u okvir frigijske ljestvice sa završnom frigijskom kadencom, u kojoj s obzirom na starost razlikuje četiri tipa, od arhaičnoga (e-f-g-as-b-ces) do najnovijega (e-f-g-a-h-c). Držao je da ta ljestvica nije iznimna pojava te da je unikatnom čini to što se »nigdje drugdje na svijetu ne pjevaju ove starinske melodije u kompaktnijim masama kao upravo u našoj Istri«. Isticao je da se istarska glazba ne temelji na četvrtstepenom, nego na tonskom sustavu 3/7 odn. 7/6 (O narodnoj muzici Istre. Muzičke novine, 1946), a cjelokupno muziciranje »čakavaca riječke regije« objasnio kretanjem melodija unutar četiriju tipova istarske ljestvice (Neke napomene uz narodne melodije Suska u: Otok Susak. Zagreb 1957). Surađivao, ponajviše prilozima o glazbenom folkloru, i u izdanjima Naša sloga (1908), Narodna prosvjeta (1911), Primorski novi list (1923), Spomen-knjiga Jugoslavenske matice u Splitu (Split 1930), Sv. Cecilija (1930–31, 1933, 1935), Grlica (1933–34), Istra (1934–36, 1940), Komedija (1934, 1938), Ljetopis JAZU (1935–38), Primorske novine (1936), Jadranski koledar (1937), Novosti (1938), Jurina i Franina (kalendar, 1954) i Spomen knjiga Narodne čitaonice Novi Vinodolski (Novi Vinodolski 1958). Skladateljski mu se opus od približno 100 djela, od kojih je najveća i najvrjednija skladao u zreloj dobi, zasniva pretežno na istarsko-primorskom glazbenom idiomu. Osim nekih novijih prigodnih djela, samo su rana skladana isključivo u tradicionalnom tonalitetnom sustavu. Skladao je pretežno vokalnu glazbu (skladbe za zbor a cappella), manje vokalno-instrumentalnu (solo-popijevke, dvopjevi, scenska glazba) i instrumentalnu (glasovirske minijature, obradbe za tamburaški orkestar). Najistaknutije mjesto u njegovu opusu pripada opsežnim skladbama za vokalne soliste i zbor, tzv. vokalnim simfonijama (S. Zlatić, 1979). Tužaljka za dva solista i dječji zbor (i inačica za mješoviti zbor) Ćaće moj (1932), nastala u povodu rudarske nesreće u Hrastniku, uzoran je primjer umjetničke obradbe folklora i do danas najpoznatije i najizvođenije njegovo djelo. Roženice (1935, stihovi M. Mirković) skladao je za recitatora, alt i bariton solo i mješoviti zbor, mjestimično raslojen na 13 glasova, a u šaljivoj baladi Malo mantinjade v Rike na palade (1951) za vokalne soliste i mješoviti zbor zvuk sopila oponašao slogovima »ta-na-naj«, poznatim kao »tarankanje«. U Mantinjadi domaćemu kraju (1954, stihovi D. Kabalin), u kojoj rabi motiv sopačke mantinjade, buru dočarava služeći se zvučnom lepezom vokalnoga aparata od čak 13 zbornih te triju solističkih dionica. Skladba Naš kanat je lip (1956) nastala je na stihove što mu ih je Lj. Brgić spjevao uz obljetnicu. Posljednje veliko zborno djelo, na kojem je radio 20 godina, ujedno posljednje, Na mamin grobak (1959, vlastiti stihovi) za bariton, alt, tenor i osmeroglasni mješoviti zbor, jedna je od najopširnijih jednostavačnih zbornih a cappella skladba u cjelokupnoj glazbenoj literaturi (oko 35 minuta). Preostali mu zborni opus sadržava homofone skladbe za dječje, ženske, muške i mješovite zborove uglavnom a cappella, sa solističkom dionicom ili bez nje. Uvjeren »da jedino učitelji mogu spasiti od propadanja našu narodnu pjesmu«, mnogobrojne je skladbe pisao za djecu. U njegovu izdanju Čakavsko-primorska pjevanka. 128 dvoglasnih čakavskih melodija za omladinu sviju vrsti škola (Zemun 1939; pretisci Rijeka 2005, Viškovo 2018. s CD) teško je razlučiti koji su napjevi narodni, a koji autorski; osim stihova D. Gervaisa Pod Učkun kućice bele, tekstovi sviju drugih pjesama narodni su. Veliku skupinu zborova čine dječji, odn. ženski (Narekovane za sinom; Balada o majkama, ženama i sestrama, stihovi N. Polić), a mnoge je skladao za ansamble s kojima su radili on (ženski zbor Muzičke škole u Rijeci) ili njegova kći Vjera Matetić. Među njima ima izvornih, zasnovanih na istarskoj ljestvici (Motovunska šumo, stihovi V. Nazor; Kos; Črčak), i obradba (Bilo vavik veselo, Star me je prosija), a trostavačni ciklus Otroci v naši domovini (stihovi Ruža Lucija Petelin) utemeljen je na slovenskom glazbenom folkloru. Rodoljubne muške zborove u dursko-molskim tonalitetima skladao je u ranoj fazi stvaralaštva (Prosvjeti; U osvit; Trozveznica; Himna slobodi; Stari dome; Dr. Matku Laginji, s citatom istarskoga narodnoga pjevanja) i nakon II. svjetskoga rata (Na juriš, Pesem jugoslovanske vojne mornarice, Narod te rodi iz krvi); za muški zbor harmonizirao petnaestak istarsko-primorskih napjeva (Zrasla mi ladonja, Igralo mi zlato jabuko, Sedan let se turska vojska spravlja). I za mješovite je zborove skladao u tradicionalnim tonalitetima (Opatiji, stihovi R. Katalinić Jeretov; Sliku milu Istre naše, Nazor), harmonizirao (Istarska narodna himna, U Istri se zastava razvila) ili obrađivao (Mantinjada i tanac), a izvorna skladba Bela nedeja (vlastiti tekst) proizašla je iz tradicijske glazbe. Skladao i dvadesetak dvopjeva, pretežno harmonizacija narodnih napjeva (Hitala je Mare pešćaci va more, Oj Barbanka, Oj Labine, Ča je more), uz neke izvorne (Pod Učkun). Solo-popijevke skladao je u tradicionalnim tonalitetima (Pjesma moje sreće, stihovi S. S. Kranjčević; Tužna roža; Hram, tekst A. Dukić) ili u lokalnom glazbenom idiomu; među najuspjelije ubrajaju se scherzo za bas i glasovir Hopak, Moja zemja (stihovi Gervais) za sopran i glasovir te Galijotova pesan (Nazor) za bas i glasovir. Harmonizirao pučke crkvene napjeve za dvoglasni zbor uz orgulje (Dobrinjska misa, Mrtvačka misa iz Omišlja, Litanije iz Ćepića, Porodil se j’ kralj nebeski iz Kastva – i kao solo-popijevka) te za bariton i muški zbor (Zašla zvezda iz sela Ježenja). Za glasovir je skladao ciklus Istarska suita i 10 minijatura, među kojima su najuspjelije Tičji pir i Nani-nani/Uspavanka, obje u istarsko-primorskom glazbenom idiomu. Ranomu opusu pripadaju radovi za tamburaški orkestar, obradbe tada popularnih pjesama (Barbanke-karišik, Opatiji-Mazurka). Skladao i scensku glazbu za igrokaze, među kojima 1945. za Gervaisov Partizanova smrt istoimeni triptih (Pjesma slobodi za mješoviti zbor, Naricaljka za mužem za mezzosopran i ženski zbor, Pjesma proljeću za mješoviti zbor). Kao prvi skladatelj koji je umjetnički obradio i u vlastitom vokalnom stvaralaštvu primijenio istarsko-primorski glazbeni idiom pokazao je vrijednost toga izričaja te umnogome utjecao na kasnije skladatelje nadahnute tradicijskom glazbom, među njima osobito na Zlatića, koji je taj idiom prenio i na instrumentalno stvaralaštvo. Zborne skladbe i obradbe narodnih napjeva zastupljene su mu u tridesetak pjesmarica i zbirka te tiskane u časopisima Sletski vijesnik Sokolske župe Rijeka (1924), Hrvatska narodna pjesma (1928), Mali Istranin (1931–34), Biblioteka jugoslovenske škole (1932–33), Grlica (1933–35) i Proljeće (1941–44). Uz autorske Jugotonove LP ploče Zborovi (1970) i Izabrani zborovi (1981), dvadesetak skladba snimljeno mu je na različitim kompilacijskim nosačima zvuka. Napjevi što ih je skupio u 1930-ima objavljeni su u izdanjima Zaspal Pave. Zbirka notnih zapisa narodnih pjesama Istre i Hrvatskog primorja (Rijeka 1990, Viškovo 2017²) i Zapisi pučkog nabožnog pjevanja Sjevernog Jadrana (otoka Krka, Hrvatskog primorja i Istre) (Viškovo—Ronjgi 2005). S N. Karabaićem u 1950-ima bio stalni vanjski suradnik Radio-Rijeke (ciklus emisija Istarski glazbeni folklor). Njegovo ime nose glazbene škole u Puli od 1962 (ondje tada postavljeno poprsje L. Musulina) i Rijeci od 1963. O ostavštini mu skrbi po njem 1970. nazvano Kulturno-prosvjetno društvo (od 1977. sa sjedištem u njegovoj rodnoj kući, muzejsko-memorijalnom spomen-domu; od 1994. Ustanova), koje među ostalim od 1980. organizira bijenalnu zbornu manifestaciju Matetićevi dani i dodjeljuje nagradu »Ivan Matetić Ronjgov« za zborne skladbe te objavljuje zbornike skupova pod njegovim imenom (1983, 1995. i 2002. tiskani su prilozi posvećeni njegovu životu i radu te dijelovi ostavštine, poglavito korespondencija); ondje 1990–2008. djelovao i po njem nazvan Oratorijski zbor (samostalna udruga 2008–14). Pjesme su mu posvetili A. Dukić (Jadranski koledar, 1937), Lj. Pavešić (Mamina starina. Rijeka 1957) i D. Kabalin (Naša beseda. Rijeka 1969), Z. Kamenar izradio mu je portretni reljef (1980, Osnovna škola Žminj) i posvetio ciklus skulptura Hommage à I. M. Ronjgov (1984). O njem je snimljen dokumentarni film Mantinjada po Ronjgovemu (B. Modrić, 2006). Uz obljetnicu rođenja 2010. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati).

Lovorka Ruck (2023)