MATIĆ-HALLE, Mirjana

MATIĆ-HALLE, Mirjana (Ana-Maria), prozna i dramska spisateljica (Solin, 30. IX. 1912 — Zagreb, 5. I. 1986). Supruga internista B. Hallea. Od 1921. živjela u Zagrebu, gdje je polazila nižu gimnaziju i 1930–32. srednju školu Muzičke akademije. Djelovala kao profesionalna književnica. Javljala se u Hrvatskoj reviji (1939‒40), Izrazu (1939) i Novostima (1940) realističko-kasnomodernističkim novelama nenaglašene događajnosti, smještenima u bosanski, prigorski i dalmatinski ambijent, zapaženima po lirskom ugođaju, lapidarnosti izraza, dinamičnu a jednostavnu izričaju te nijansiranu psihološkom portretiranju, napose ženskih likova. Skupila ih je, dodavši i nove, u zbirkama Novele (1946) i Lipe (1957, Nagrada grada Zagreba); u drugoj izdvaja se kraći lirski roman Lipe, u kojem, vodeći se idejom o nepremostivim razlikama između spolova te propitujući vrijednosne i rodne stereotipe, žensku senzibilnost i pasivnost ironijski, mjestimice i groteskno, suprotstavlja muškomu aktivizmu. Premda joj je u socrealističkoj kritici novelistički opus preispitivan zbog »dekadencije«, suvremena mu je kritika pripisala pripovjedačku izvornost. Opsežan psihološki roman Luka ali ne apostol (1974), o tragičnoj sudbini neshvaćena intelektualca u provinciji, ocijenjen je manje uspjelim zbog fragmentiranja naracije nefunkcionalnim digresijama i opisima. Muško-ženskim odnosima i sudbinom žene zaokupljena je i u dramskom stvaralaštvu, najuvjerljivije u psihološkoj drami iz bosanskoga života Teške sjene (1951; HNK u Zagrebu 1950), nastaloj prema noveli zlokobne atmosfere Žena teške sjene, u kojoj tematizira podređen položaj žene u patrijarhalnom društvu, a koja je, iako statične radnje s dominantnim unutarnjim sukobima, s uspjehom izvođena u hrvatskim kazalištima. Slabiji odjek imala je »poetizirana drama« Veliki val (1971; Zagrebačko dramsko kazalište 1966). Pisala i drame s obilježjima teatra apsurda (Protekcionaš. Mogućnosti, 1970, 8; Pohod kući Jobovoj. Forum, 1975, 3; Mrtvo zvono. Ibid., 1984, 9). Novele, putopisne proze i ulomci iz djela tiskani su joj u periodicima Republika (1946, 1951, 1955–57, 1959–64, 1966, 1969, 1971–72, 1980‒82), Mogućnosti (1955–56, 1958, 1962, 1964, 1966–67, 1969, 1971, 1976, 1980, 1984), Riječka revija (1955), Kulturni radnik (1956–57, 1960), Literatura (1958), Sloga (1958), Žena (1958), Književna tribina (1960), Književnik (1960), Telegram (1960, 1962, 1965–66), Život (1961–62), Forum (1963, 1967, 1970, 1972–73, 1977, 1979–80, 1982, 1986) i Večernji list (1966‒70, 1973, 1975, 1978‒79, 1981, 1995, 2012); o društvenom položaju spisateljica pisala u Oku (1976, 100). Izvedeni su joj igrokaz za djecu Pačić Gegan (Zagrebačko kazalište lutaka 1956) i drama Skok u tminu (Radio-Zagreb 1963; u njoj glumila) te objavljena Djela (2002) i izbor iz novela i putopisa Sreća (2015). Uvrštena u izbore Pripovjedači Zagrebu (1965), Antologija radio-drame (1966), Suvremena hrvatska novela, 1 (1971), Suvremeni hrvatski pripovjedači (1974), Hrvatska kratka priča (1994), Iz novije hrvatske proze (1995) i Svaka priča na svoj način (2006), tiskane u Zagrebu, te Antologija hrvatske proze, 2 (Beograd 1956). Prevođena na njemački, engleski i talijanski jezik. Portretirali su je O. Postružnik (1940, ulje, MSU u Beogradu) te S. Aralica, V. Becić, Cata Dujšin-Ribar, I. Meštrović, O. Mujadžić, U. Predić i V. Šeferov; portreti se, uz drugu ostavštinu, čuvaju u obitelji.

Ljubica Josić (2023)

Završivši klasičnu gimnaziju u Splitu 1897. i studij medicine u Beču 1904, otac Paskal Matić (Paško, Pajo; 1876–1960) bio je liječnik u Cavtatu, na Braču, u Solinu, Splitu, Mostaru i Beču te od poč. 1920-ih stomatolog u Zagrebu. Surađivao je u Zubotehničkom vijesniku (1925–26) te napisao knjižicu Das Problem der Pulpagangrän (Zagreb 1926) i, vjerojatno, priručnik Engleski izgovor (Zagreb 1933).

Ema Bakran (2023)