MATIČEVIĆ, Stjepan

MATIČEVIĆ, Stjepan, pedagog i filozof (Veliko Gradište kraj Požarevca, 19. XII. 1880 — Zagreb, 16. VI. 1940). Gimnaziju završio u Vinkovcima 1899. Studirao 1899–1900. filozofiju, klasičnu filologiju i povijest na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, potom kao stipendist Bečkoga sveučilišta na Filozofskom fakultetu u Beču, na kojem je 1903. diplomirao i 1907. doktorirao tezom Zur Grundlegung der Logik (prošireno izd. Beč—Leipzig 1909); profesorski ispit položio 1907. Usavršivao se u Leipzigu 1908 (W. Wundt) i Jeni 1909 (R. Eucken, W. Rein). Bio suplent u gimnazijama u Osijeku 1903–04. i Senju 1904–05, u Zagrebu od 1905. suplent i 1907–16. profesor filozofije i klasičnih jezika u klasičnoj gimnaziji te pedagogijskih predmeta u učiteljskoj školi 1916–19. Na Mudroslovnom odn. Filozofskom fakultetu habilitirao se za privatnoga docenta 1920. radom Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja (Rad JAZU, 1921, 224), bio izvanredni profesor od 1924, redoviti od 1925. Isprva je predavao opću i gimnazijsku pedagogiju, 1922. pokrenuo kolegije radnu pedagogiju, didaktiku i pedagogijsku teleologiju, a 1924. preuzeo katedru za praktičnu filozofiju i pedagogiju te predstojništvo pedagogijskoga seminara. Začetnik je znanstvene pedagogije u nas; pokazavši da je pedagogija samostalna znanost sa svojim područjem istraživanja i specifičnim metodama, zaslužan je za njezino osamostaljenje i utemeljenje zasebnoga studija 1928. Predavao i na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1919–34. U ranim radovima – proširena disertacija, Neke napomene u prilog našoj filozofijskoj i psihologijskoj terminologiji (Nastavni vjesnik, 1911–12, 4) i Počeci filozofije (Omladina, 1918–19, 1–5, 7, 10) – bavio se odnosom logike i psihologije, zastupajući njihovo jedinstvo, te obrađivao filozofijska pitanja, u habilitaciji i raspravama u Kršćanskoj školi – Idealni i realni momenat u uzgoju (1923, 5–6), Moć ideje (1924, 3–6) i Promjenljivost karaktera (1925, 5–6) – postupno je izgrađivao svojevrsni real-idealistički pedagogijski sustav temeljen na novim shvaćanjima, a u posljednjim teorijskim člancima – Priroda, kultura i odgoj (Napredak, 1935, 4–6) i K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj (Rad JAZU, 1935, 250) – raspravljao o povezanosti nacionalne kulture s izobrazbom, preispitivao autonomnost pedagogijske znanosti i odredio joj predmet proučavanja te razradio i sistematizirao svoja promišljanja, stavivši u središte cjelovito razvijenoga čovjeka u čijem razvoju presudnu ulogu ima odgojitelj kao posrednik, odn. zastupnik društva i kulture. Predstavnik funkcionalne i kulturne pedagogije, baveći se napose njezinom teorijom, pitanja pedagogije i odgoja proučavao s filozofijskoga stajališta, istražujući bit odgojne funkcije, a ne njezinu svrhu i ideal, naglašivao je značenje odgojnoga procesa u ostvarenju cilja, držao da uspjeh odgoja ovisi o povezanosti odgojitelja, odgajanika i odgojnih vrijednosti. Kritičan prema radnoj školi, posebice manualnoga smjera (Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi. Učitelj, Beograd 1933–34, 7), isticao je funkcionalnost kao osnovno načelo izvođenja metodičkih i didaktičnih postupaka, zastupao neovisnost odgojitelja o državi i politici te se protivio ekstremnim smjerovima reformne pedagogije. Zanimao se i za etiku, napose aksiologiju, filozofiju kulture, politike i egzistencije, estetiku te opću didaktiku. Među prvima je isticao značenje nacionalne pedagogije temeljene na razvojnom stupnju i zahtjevima naroda, bavio se praktičnim pitanjima i organizacijom cjelokupne izobrazbe, isticao potrebu prilagodbe školovanja seoskim, gradskim i regionalnim prilikama. O tim je temama, razvoju školstva, osposobljivanju učitelja i staleškim pitanjima, narodnom prosvjećivanju i kulturnom uzdizanju pisao u izdanjima Savremenik (1906–07, 1915), Nastavni vjesnik (1910–12, 1914–16, 1919–22; urednik 1920–22), Obzor (1913, 1930, 1934), Omladina (1918–20; suurednik 1918–21), Jugoslavenska njiva (1919), Bogoslovska smotra (1924), Kršćanska škola (1924, 1927–28), Nova škola (1925), Psovka i kletva narodna sramota (Zagreb 1925), Hrvat (1926), Revija za filozofiju i psihologiju (1927), Seljačka prosvjeta (1928), Građanska škola (Maribor 1933–34), Novosti (1933–34), Dom i škola (1934–35), Hrvatska revija (1934), Napredak (1934, 1936–37, 1940), Hrvatska straža (1935–37), Zeitschrift für Jugendkunde (Leipzig 1935), Hrvatski dnevnik (1936), Hrvatski list (1936), Popotnik (Ljubljana 1936–37) i Učitelj (Beograd 1936–37); dio radova objavio i kao p. o. Autor je knjižica Osnovi nove škole (Zagreb 1934) i Značenje i rad Zajednice doma i škole (Zagreb 1934), izdanja Uzgoj, škola i učitelj u novoj pedagogiji (Zagreb 1938) te skripata, pretežno iz opće pedagogije i didaktike. Odabrani tekstovi izdani su mu u knjizi Personalistička pedagogija Stjepana Matičevića (Zagreb 1991). Uvršten je u izbore Filozofija odgoja (Zagreb 1997) i Pedagoška hrestomatija (Osijek 2010). Pravi član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od 1922, prvi pedagog član JAZU, redoviti od 1930. U Zagrebu suutemeljio Pučko sveučilište 1907 (ravnatelj 1935–40) i Pedagogijski institut 1936. Ostavština mu se čuva u Hrvatskom školskom muzeju i u I. Marijanovića. Po njem je nazvan znanstveno-istraživački centar Sveučilišta u Zadru (2005). Posvećen mu je znanstveni skup u Zagrebu (2000).