MATIČEVIĆ, Stjepan, pedagog i filozof (Veliko Gradište kraj Požarevca, 19. XII. 1880 — Zagreb, 16. VI. 1940). Gimnaziju završio u Vinkovcima 1899. Studirao 1899–1900. filozofiju, klasičnu filologiju i povijest na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, potom kao stipendist Bečkoga sveučilišta na Filozofskom fakultetu u Beču, na kojem je 1903. diplomirao i 1907. doktorirao tezom Zur Grundlegung der Logik (prošireno izd. Beč—Leipzig 1909); profesorski ispit položio 1907. Usavršivao se u Leipzigu 1908 (W. Wundt) i Jeni 1909 (R. Eucken, W. Rein). Bio suplent u gimnazijama u Osijeku 1903–04. i Senju 1904–05, u Zagrebu od 1905. suplent i 1907–16. profesor filozofije i klasičnih jezika u klasičnoj gimnaziji te pedagogijskih predmeta u učiteljskoj školi 1916–19. Na Mudroslovnom odn. Filozofskom fakultetu habilitirao se za privatnoga docenta 1920. radom Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja (Rad JAZU, 1921, 224), bio izvanredni profesor od 1924, redoviti od 1925. Isprva je predavao opću i gimnazijsku pedagogiju, 1922. pokrenuo kolegije radnu pedagogiju, didaktiku i pedagogijsku teleologiju, a 1924. preuzeo katedru za praktičnu filozofiju i pedagogiju te predstojništvo pedagogijskoga seminara. Začetnik je znanstvene pedagogije u nas; pokazavši da je pedagogija samostalna znanost sa svojim područjem istraživanja i specifičnim metodama, zaslužan je za njezino osamostaljenje i utemeljenje zasebnoga studija 1928. Predavao i na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1919–34. U ranim radovima – proširena disertacija, Neke napomene u prilog našoj filozofijskoj i psihologijskoj terminologiji (Nastavni vjesnik, 1911–12, 4) i Počeci filozofije (Omladina, 1918–19, 1–5, 7, 10) – bavio se odnosom logike i psihologije, zastupajući njihovo jedinstvo, te obrađivao filozofijska pitanja, u habilitaciji i raspravama u Kršćanskoj školi – Idealni i realni momenat u uzgoju (1923, 5–6), Moć ideje (1924, 3–6) i Promjenljivost karaktera (1925, 5–6) – postupno je izgrađivao svojevrsni real-idealistički pedagogijski sustav temeljen na novim shvaćanjima, a u posljednjim teorijskim člancima – Priroda, kultura i odgoj (Napredak, 1935, 4–6) i K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj (Rad JAZU, 1935, 250) – raspravljao o povezanosti nacionalne kulture s izobrazbom, preispitivao autonomnost pedagogijske znanosti i odredio joj predmet proučavanja te razradio i sistematizirao svoja promišljanja, stavivši u središte cjelovito razvijenoga čovjeka u čijem razvoju presudnu ulogu ima odgojitelj kao posrednik, odn. zastupnik društva i kulture. Predstavnik funkcionalne i kulturne pedagogije, baveći se napose njezinom teorijom, pitanja pedagogije i odgoja proučavao s filozofijskoga stajališta, istražujući bit odgojne funkcije, a ne njezinu svrhu i ideal, naglašivao je značenje odgojnoga procesa u ostvarenju cilja, držao da uspjeh odgoja ovisi o povezanosti odgojitelja, odgajanika i odgojnih vrijednosti. Kritičan prema radnoj školi, posebice manualnoga smjera (Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi. Učitelj, Beograd 1933–34, 7), isticao je funkcionalnost kao osnovno načelo izvođenja metodičkih i didaktičnih postupaka, zastupao neovisnost odgojitelja o državi i politici te se protivio ekstremnim smjerovima reformne pedagogije. Zanimao se i za etiku, napose aksiologiju, filozofiju kulture, politike i egzistencije, estetiku te opću didaktiku. Među prvima je isticao značenje nacionalne pedagogije temeljene na razvojnom stupnju i zahtjevima naroda, bavio se praktičnim pitanjima i organizacijom cjelokupne izobrazbe, isticao potrebu prilagodbe školovanja seoskim, gradskim i regionalnim prilikama. O tim je temama, razvoju školstva, osposobljivanju učitelja i staleškim pitanjima, narodnom prosvjećivanju i kulturnom uzdizanju pisao u izdanjima Savremenik (1906–07, 1915), Nastavni vjesnik (1910–12, 1914–16, 1919–22; urednik 1920–22), Obzor (1913, 1930, 1934), Omladina (1918–20; suurednik 1918–21), Jugoslavenska njiva (1919), Bogoslovska smotra (1924), Kršćanska škola (1924, 1927–28), Nova škola (1925), Psovka i kletva narodna sramota (Zagreb 1925), Hrvat (1926), Revija za filozofiju i psihologiju (1927), Seljačka prosvjeta (1928), Građanska škola (Maribor 1933–34), Novosti (1933–34), Dom i škola (1934–35), Hrvatska revija (1934), Napredak (1934, 1936–37, 1940), Hrvatska straža (1935–37), Zeitschrift für Jugendkunde (Leipzig 1935), Hrvatski dnevnik (1936), Hrvatski list (1936), Popotnik (Ljubljana 1936–37) i Učitelj (Beograd 1936–37); dio radova objavio i kao p. o. Autor je knjižica Osnovi nove škole (Zagreb 1934) i Značenje i rad Zajednice doma i škole (Zagreb 1934), izdanja Uzgoj, škola i učitelj u novoj pedagogiji (Zagreb 1938) te skripata, pretežno iz opće pedagogije i didaktike. Odabrani tekstovi izdani su mu u knjizi Personalistička pedagogija Stjepana Matičevića (Zagreb 1991). Uvršten je u izbore Filozofija odgoja (Zagreb 1997) i Pedagoška hrestomatija (Osijek 2010). Pravi član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od 1922, prvi pedagog član JAZU, redoviti od 1930. U Zagrebu suutemeljio Pučko sveučilište 1907 (ravnatelj 1935–40) i Pedagogijski institut 1936. Ostavština mu se čuva u Hrvatskom školskom muzeju i u I. Marijanovića. Po njem je nazvan znanstveno-istraživački centar Sveučilišta u Zadru (2005). Posvećen mu je znanstveni skup u Zagrebu (2000).
LIT.: (O knj. Zur Grundlegung der Logik): P. Barth, Vierteljahrsschrift für wissenschaftliche Philosophie und Soziologie (Leipzig), 33(1909) 2, str. 263. — J. Dagnan-Bouveret, Revue philosophique (Paris), 34(1909) 67, str. 641–645. — F. Jones, American Journal of Psychology (Worcester), 20(1909) 4, str. 590. — K. Lucerna, Agramer Tagblatt, 25(1910) 13. IV, str. 2–3. — W. Ostwald (W. O.), Annalen der Naturphilosophie (Leipzig), 9(1910) 1, str. 97–98. — K. Ozvald (K. O.), Veda (Gorica), 4(1914) 4, str. 417–419. — (O radu Počeci filozofije): E. Kučera, Jugoslavenska obnova – njiva, 4(1920) 46, str. 881. — A. Živković (Dr. A. Ž.), Čas (Ljubljana), 14(1920) 1/3, str. 120. — (O radu Nauk o didaktičkoj artikulaciji): S. Zimmermann, Nastavni vjesnik, 31(1923) 5/6, str. 259–261. — E. Kučera, Revija za filozofiju i psihologiju, 1(1927) 1/2, str. 80–81. — A. Bazala: Dr. Stjepan Matičević. Ljetopis JAZU, 1929–30, 43, str. 95–96. — A. Tunkl: O obrazovanju našega učiteljstva. Napredak, 72(1931) 1/2, str. 49–52. — (O radu Pojam rada): K. Križanić, Hrvatska revija, 7(1934) 7, str. 389. — G. Šilih, Popotnik (Ljubljana), 56(1934–35) 1, str. 29. — (O knj. Osnovi nove škole): J. Baugut, Novosti, 28(1934) 12. IX, str. 9. — L. Sušnik (Dr. L. S.), Slovenec (Ljubljana), 62(1934) 4. VII, str. 3. — G. Šilih, Popotnik, 56(1934–35) 1, str. 29–30. — M. Tkalčić, Napredak, 75(1934) 7, str. 331–332. — J. Jurjević, Hrvatska smotra, 4(1936) 9/10, str. 363–365. — Paedagogus: Značenje i rad Zajednice doma i škole. Napredak, 75(1934) 6, str. 283–285. — (O radu K problematici funkcije odgajanja): M. Majstorović (M. R. M), Učitelj, 15(1934–35) 5, str. 395. — D. Ćepulić, Nastavni vjesnik, 44(1935–36) str. 235–239. — S. Pataki, Napredak, 76(1935) 3, str. 127–138. — (Uz obljetnice): P., Hrvatska straža, 8(1936) 283, str. 4. — G. Šilih, Popotnik, 58(1936–37) 3/4, str. 65–72. — K. Križanić, Hrvatska smotra, 5(1937) 3, str. 169–170. — S. Pataki, Napredak, 78(1937) 3/4, str. 95–111. — -th., Hrvatski dnevnik, 2(1937) 7. II, str. 11. — N. Kujundžić, Pedagoški rad, 35(1980) 9/10, str. 476–480. — I. Radeka, Acta Iadertina, 17(2020) 2, str. 193–212. — (Razgovori): P., Hrvatska straža, 8(1936) 295, str. 6. — N. Šandrk, Hrvatski učiteljski dom, 14(1937) 4, str. 2. — S. Ljubunčić: Pedagogija u Hrvata od 1918. do 1938. god. Učitelj, 19(1938–39) 2, str. 95, 101–102, 104–105, 111–112, 117–118. — (O knj. Uzgoj, škola i učitelj): M. Petras, Napredak, 78(1938) 7, str. 329–330. — M. Demarin (M. D.), Savremena škola, 13(1939) 7/8, str. 232–235. — (Nekrolozi): M. Demarin, Savremena škola, 14(1940) 8/9, str. 193–199. — I. Esih, Jutarnji list, 29(1940) 20. VI, str. 15. — S. Kramar, Kršćanska škola, 44(1940) 7/9, str. 120–122. — S. Pataki, Napredak, 81(1940) 7, str. 258–264. — Z. Pregrad (Z. P.) i M. Petras (M. P.), Nastavni vjesnik, 49(1940–41) str. 1–8. — G. Šilih, Pedagoški zbornik (Ljubljana), 38(1940) str. 113–115. — J. Branković-Arnovljević: Nekoliko reči o učenju Stjepana Matičevića. Učitelj, 21(1940–41) 5/6, str. 284–290. — J. Čandrlić: Teleološki aspekti pedagogijske misli Stjepana Matičevića. Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, 8(1986) str. 33–41. — N. Kujundžić: (Uvodna studija). U: Personalistička pedagogija Stjepana Matičevića. Zagreb 1991, 7–46. — I. Marijanović: Filozofijski korijeni i misao Stjepana Matičevića. Metodički ogledi, 2(1991) 2, str. 13–33. — S. Kovač: Formalizam, objektivizam, realizam. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 22(1996) 1/2, str. 256, 258–263, 265. — M. Bratanić: Stjepan Matičević – »Pedagogija još traži sebe«. Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu, 3(2001) 1, str. 153–159. — N. Kujundžić: Funkcionalističko-personalistička pedagogija Stjepana Matičevića. Ibid., str. 161–171. — I. Marijanović: Europsko-hrvatska ishodišta i dometi pedagogijske misli Stjepana Matičevića. Ibid., str. 173–192. — Pučko otvoreno učilište Zagreb. Zagreb 2002, 85, 88, 91. — V. Previšić, V. Rosić i I. Radeka: Studij pedagogije u Hrvatskoj. Zagreb 2003, 13–16. — K. Krešić: Promišljanja Stjepana Matičevića o odgoju. Kroatologija, 1(2010) 2, str. 110–119. — B. Pušić: Temeljni pojmovi filozofije odgoja u djelima Stjepana Matičevića. Ibid., 1(2010) 1, str. 269–279. — A. Vukasović: Likovi istaknutih hrvatskih pedagoga. Zagreb 2015. — Š. Batinić i I. Radeka: Od reformne do alternativne pedagogije. Acta Iadertina, 14(2017) 1, str. 42, 49–50, 53, 58–60. — H. Potlimbrzović: Zastupljenost filozofskih disciplina u opusu Stjepana Matičevića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 46(2020) 2, str. 377–437.
Joško Barić, Ante Vukasović i Redakcija (2023)
