MATKO, Janko

MATKO, Janko (Ivan), romanopisac (Brlenić kraj Krašića, 20. V. 1898 — Zagreb, 2. VIII. 1979). Od 1911. živio u Vukovaru, gdje je završio građansku školu 1915. Ondje izučio urarski, optičarski i draguljarski zanat u J. Peheima te 1916–19. radio u njegovoj radionici. Bio trgovački putnik u Rijeci 1919–21, potom u Zagrebu u Ilici 1921. otvorio urarnicu i draguljarnicu te u njoj radio do kraja života. Cijenjen u svojem zanatu, bio i sudski procjenitelj umjetnina te član utemeljitelj Hrvatskoga numizmatičkoga društva (1928). Aktivan u društvu Hrvatski radiša od 1923 (član Nadzornoga odbora 1930. i Upravnoga odbora 1934–41, voditelj Odsjeka za odgoj privrednog podmlatka 1935–39) te u PD »Zvonimir«, kojega je predsjednik 1932. Suvlasnik lista Hrvatski dnevnik 1936–41, član Uprave Hrvatskoga tiskarskoga zavoda na poč. 1940-ih. Član utemeljitelj Rudarskoga udruženja – Talionice Caprag 1938 (kratko i dioničar); kao član njegova Ravnateljstva osuđen 1945. zbog »suradnje s neprijateljem« na dvogodišnji prisilni rad (dva mjeseca pritvoren), a imovina mu je konfiscirana 1946. Rehabilitiran kao politički zatvorenik odlukom Administrativne komisije Vlade RH 1996. na zahtjev obitelji, koja čuva njegovu ostavštinu i tiska već objavljena i nova djela (Naklada Matko). Nakon prve pripovijetke Doći ću kući, majko, za Božić (Sriemske novine, 1917) u književnosti se javio romanom Žrtva (1942), postavši postupno jednim od najistaknutijih predstavnika popularne književnosti i najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca. Svoj program »pučkoga ruralnog realizma« (K. Nemec) nastavio je za rata i u neposrednom poraću djelima Moć zemlje (1944), Tajna (1945) i Tužim (1946; zabranjeno). Nakon što se dulje nije javljao, u 1970-ima objavio niz ljubavnih i pseudopovijesnih romana kojima je osvojio široku čitateljsku publiku; iako rasprodani u iznimno visokim nakladama, romani su ostali kritički nepopraćeni. Neovisno o tom tematizira li ljubavne veze nedopuštene zbog staleških razlika (Žrtva; Moć zemlje; Dragulji i strasti, 1970) ili drugih društvenih i moralnih zahtjeva (Tužim; Dva života jedne žene, 1971; Bartol Budimgradski, 2015), dogovoreni brak (Sudbine, 1978), tragičnu mladenačku ljubav krvno povezanih (Bez krivnje krivi, 1978), ljubavne tajne i iznenadne susrete (Tajna; Izgubljeni biser, 1995), požrtvovnost i težak život hrvatskoga seljaka (Svjetlo ugaslih očiju, 1970), nepromišljenost dalmatinskoga ribara (Ribar i more, 1971), bezuvjetnu roditeljsku ljubav (Maćeha, 1974; Majka, 1974), tegobe potlačenih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974) ili pak život hrvatskih plemenitaša i odnarođenih Hrvata (Plač šume, 1971; Pokajnik, 1971; Krv nije voda, 1978), u djela transponira zbiljske događaje, pri čem mu autentičnost ljudskih sudbina postaje jamstvom estetske vrijednosti. Reproducirajući pripovjedne obrasce iz romana u roman, priče o »malim ljudima« stilizira postupcima i rekvizitima iz tradicije romanse te viteških i pustolovnih romana, ostvarujući visoku predvidljivost. Strukturne elemente podređuje radnji usmjerenoj na apoteozu dobra i osudu zla te na toj karakterističnoj podlozi, s pomoću ograničenoga broja motiva i stilskih sredstava, ponajviše kumulacija i ponavljanja, oblikuje šablonizirane narativne obrate, temeljene na sukobima zlih i dobrih likova, koji na putu do cilja prolaze nebrojena iskušenja. Inzistirajući na atraktivnosti priče, oslikava jednodimenzionalne likove s točno određenom ulogom, pri čem dobri junaci funkcioniraju kao posrednici kršćansko-domoljubnih vrijednosti. Usmjeren na apstraktno i transcendentno, svoj »pastoralni pogled na svijet« (I. Mandić) obogaćuje angažiranom sviješću, osobito moraliziranjem, te djela prilagođuje pučkomu razumijevanju povijesne i društvene pravde, zauzimajući stranu bespomoćnih i u jasnoći pripovjednoga izričaja nastojeći proizvesti što snažniji dojam na čitatelja. Do izražaja pritom dolazi predimenzioniranost osjećaja i sklonost melodramskim prizorima, poglavito u sentimentalnim romanima, u kojima napetost održava sustavnim suprotstavljanjem snage ljubavi i zadanosti društvenoga položaja. Znatan emotivan naboj zamjetan je i u pseudopovijesnim romanima, u kojima pak glavnu pripovjednu liniju o odabranim odsječcima nacionalne povijesti dopunjuje ljubavnim zapletima. Osobitu pozornost javnosti izazvao je posmrtno objavljeni roman o mladenačkim danima A. Stepinca Kardinalova ljubav (1993). Tiskane su mu i Hrvatske priče i legende (1996) te Izabrana djela (1981). U osječkom kazalištu praizvedena mu je Žrtva (1944, dramatizacija i režija M. Fotez; izvedeno i u Povlašćenom kazalištu Društva hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Varaždinu 1945), a na amaterskim pozornicama izvođene su njegove adaptacije Moći zemlje, Tajne i Pokajnika; sve su dramatizacije skupljene u knjizi Drame i igrokazi (2000). Djelo Moć zemlje postavljeno je i u osječkom HNK (2015) te je prema njemu snimljen film Stolen Path (Zlatica Goldie Smitlener, 2015). Materijalno je podupirao stanovnike rodnoga kraja i Hrvate u dijaspori, napose u Gradišću, te školske i crkvene ustanove (financirao izgradnju škole za žene u Krašiću, kapele Srca Isusova u Brleniću i samostana karmelićanka u Brezovici); financirao otkup rukopisne ostavštine P. Preradovića i M. Dežmana za HDA (1944). U Brleniću je 1921. osnovao amatersku kazališnu družinu koja je izvodila njegove poučno-folklorne igrokaze Ostani na selu i Od konoplje do narodne nošnje. Član utemeljitelj Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (najkasnije od 1938). U literaturi se spominje i kao slobodni zidar. Lik je u romanu D. Jakovca Nikad oprostiti, nikad zaboraviti (1995). — Sin Želimir (Željko; 1929–1977) diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1956. Radio od 1958. u Zagreb-filmu kao voditelj fazerâ te promidžbe, od 1969. direktor izvoza i od 1971. voditelj inozemnih poslova, znatno pridonijevši međunarodnomu uspjehu Zagrebačke škole crtanog filma. U Međunarodnom društvu za animirani film (ASIFA) član IO i rizničar. Sudjelovao u osnivanju Svjetskoga festivala animiranog filma (Animafest) u Zagrebu 1972; direktor Festivala 1972. i 1974. te član Organizacijskoga odbora, zaslužan za njegovo pozicioniranje u svjetskoj animaciji. Njemu u čast nagrade publike za kratkometražni i dugometražni film nazvane su »Mr. M« (2002). Igrao 1946–51. za košarkašku sekciju Fiskulturnoga društva »Sloboda« (KK »Lokomotiva« od 1950) te mu bio tajnik 1946–73. Dio njegove ostavštine čuva se u HDA (fond Svjetski festival animiranog filma).