MATKOVIĆ, Marijan

MATKOVIĆ, Marijan, književnik, kazališni i književni kritičar i povjesničar (Karlovac, 21. IX. 1915 — Zagreb, 31. VII. 1985). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1935. i studij prava 1941. Putovao Europom 1935–39; studirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti u Parizu i Beču 1935–37. U Zagrebu vodio kulturno-umjetnički odsjek Radio-stanice 1945–46. i Književni odjel u Nakladnom zavodu Hrvatske 1946–49 (među ostalim uređivao biblioteke Suvremeni pisci Jugoslavije i Klasično kazalište), bio intendant HNK od 1949. do ostavke 1953, potom slobodni književnik do 1959. Aktivan u društvenom i kulturnom životu, bio je tajnik 1950–55. i predsjednik 1961–71. Jugoslavenskoga centra Međunarodnoga kazališnoga instituta (ITI), umjetnički direktor Zagreb-filma 1959–64, predsjednik Društva književnika Hrvatske 1957–58. i Hrvatskoga centra PEN kluba 1966–71. te potpredsjednik Saveza književnika Jugoslavije 1961–64. Redoviti član JAZU od 1960; član Predsjedništva 1954–85, v. d. tajnika 1954–60. i tajnik 1960–78. Odjela odn. Razreda za suvremenu književnost, voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju 1974–85. te pročelnik Odjela za jezik, književnost i teatrologiju 1979–85. Razvivši svestranu djelatnost u JAZU, uredio je brojeve Rada iz novije književnosti i kazališta (1954–55, 1957, 1962–63, 1965, 1968–69, 1971–72, 1978, 1981, 1983), u suradnji Radove Centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (1971, 1973; Radovi Centra za znanstveni rad Vinkovci, 1975, 1980, 1984), Zbornik radova o Vidu Došenu i Blažu Tadijanoviću (Osijek 1981) i Spomenicu preminulim akademicima posvećenu J. Brozu (1981, 11) te sudjelovao u pokretanju Foruma 1962 (urednik 1962–63. i 1966–85; redoviti suradnik) i Kronike Zavoda za književnost i teatrologiju 1975. Zaslužan i kao inicijator umjetničkih i znanstvenih zbivanja, među ostalim kao supokretač Dubrovačkoga festivala odn. Dubrovačkih ljetnih igara 1950 (direktor dramskoga programa 1972–74) i Danâ Hvarskog kazališta 1974. Bio zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH 1963–65. — Kao gimnazijalac objavio prve književne radove, proznu »legendu iz dvadesetog vijeka« Kavaliri u Svijetu (1933, 9) i pjesme u Mladosti (1933–34, 8; 1934–35, 1). Pozornost je privukao dramskim prvijencem Slučaj maturanta Wagnera, tročinkom čvrste, naoko zatvorene strukture po uzoru na skandinavsku poetiku, o sukobu hipersenzibilna protagonista i njegova autoritarna oca. Praizvedena u zagrebačkom HNK 1935 (A. Verli), u dijelu javnosti primljena s neodobravanjem, drama je nakon četvrte izvedbe skinuta s repertoara. Prije II. svjetskoga rata javio se i nevelikom zbirkom socijalno intoniranih pjesama oskudne literarnosti Iz mraka u svijetlo (1936), dopisima iz Pariza i Beča (Književnik, 1937) i jednočinkom Smrt Njegove Ekselencije (Pečat, 1939, 7). Kao kroničar zagrebačkoga kazališnoga života afirmirao se u poraću; pratio ga je u kritikama 1946–49, većinom u Republici i tjedniku Naprijed, zauzimajući se za novo, reformirano kazalište, pri čem je nastojao uspostaviti ravnotežu između književnopovijesnih i teatroloških prosudba. Dio kritika pretiskao je u opsežnim, u nas pionirskim Dramaturškim esejima (1949, Nagrada MH), uvrstivši u njih i znalačke kroatističke studije Hrvatska drama XIX. stoljeća te Marginalija uz Krležino stvaranje (obje Hrvatsko kolo, 1949, 2–3, samostalno Dva eseja iz hrvatske dramaturgije, 1950), od kojih mu je druga donijela status poznavatelja dramske poetike M. Krleže. U više od tri desetljeća kritičko-esejističkoga rada, tijekom kojih mu je aparat evoluirao od impresionističke asocijativnosti u tekućoj kazališnoj kritici do uspjela spoja »esejističke rečenice i znanstvene sustavnosti« u sintezama (B. Hećimović, 2001), objavio je i relevantne književnopovijesne radove, među kojima su osobito zapaženi oni o hrvatskoj drami i njezinu povijesnom razvoju (Nesuđeni dramatik, o S. S. Kranjčeviću, Literatura, 1958, 11; Ivo Vojnović. Forum, 1964, 12, i p. o.; Tri drame Augusta Cesarca. Ibid., 4; Drama hrvatske moderne. Dani Hvarskog kazališta, 1. Split 1975; Razvojne smjernice hrvatske dramske književnosti XIX. stoljeća. Mogućnosti, 1979, 2–3). Osim sustavne upućenosti na Krležu, o kojem je pisao i u zbornicima Miroslav Krleža (Zagreb 1963; urednik) i Miroslav Krleža 1973 (Zagreb 1975; suurednik) te po narudžbi UNESCO-a objavio knjigu La vie et l᾽oeuvre de Miroslav Krleža (1977), najviše se bavio A. G. Matošem. Iznova pobuđujući zanimanje za njega, pisao je radove u časopisima (Republika, 1950, 2–3; Letopis Matice srpske, Novi Sad 1953, CCCLXXII/1–2; Forum, 1967, 1–2) te predgovore i pogovore njegovim djelima (Izabrane pjesme. Zagreb 1950; Hrvatska književna kritika, 4. Zagreb 1952, priređivač; Pejzaži. Beograd 1956; Izabrana djela. Beograd 1963; Pjesme. Pripovijesti. Autobiografija. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 64. Zagreb 1967, supriredio knj. 64–66); u JAZU supriredio sabrana djela (1–3. Zagreb 1953–1955). Povremeno se bavio i filmskim temama te likovnom umjetnošću, ponajviše slikarima i aktualnim izložbama (E. Murtić, O. Postružnik, V. Svečnjak, J. Miše, K. Hegedušić); esej o P. Bruegelu st. (Republika, 1950, 10) pretiskan je kao predgovor knjižici Pieter Bruegel (Zagreb 1950). Kritikama, esejima, feljtonima i prigodnim osvrtima surađivao među ostalim i u periodicima Vjesnik (1946, 1948, 1951–55, 1973–74), Djelo (1948), Hrvatsko kolo (1948–49; suurednik 1948), Letopis Matice srpske (1949, 1955), Književne novine (1950–51), Scena (1950; pokretač i urednik 1950), Kazališne vijesti Hrvatskog narodnog kazališta (1951–52), Borba (Beograd 1952–53), Narodni list (1952), Riječki list (1952), Naša scena (Novi Sad 1953, 1955), Međunarodna politika (Beograd 1954), Literatura (1957), Filmska kultura (1960), Telegram (1960–62), Ljetopis JAZU (1961, 1981), Scena (Novi Sad 1965), Revija (1968), Mogućnosti (1971, 1982), Dometi (1972), Zadarska revija (1973), Dubrovački horizonti (1974–75) i Gesta (1980) te u izdanjima Doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti (Vinkovci—Zagreb 1968), Socijalistička Republika Hrvatska (Zagreb 1972), Lika u prošlosti i sadašnjosti (Karlovac 1973), Dragutin Tadijanović (Zagreb 1980; suurednik), Aporije Hrvatskog biografskog leksikona (Zagreb 1984) i Kultura i nauka u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji (Skoplje 1984). Izbor kritika i eseja skupljen mu je u zbirkama Ogledi i ogledala (1978, Nagrada »Ivan Goran Kovačić«) i Razgovori i pogovori (1985). Suuredio knjižicu Dubrovački festival 1950 (Dubrovnik 1950), napisao monografije Dubrovačke ljetne igre 1950–1979 (Dubrovnik 1979) i u suradnji Karlovac (Karlovac 1983). Autor je predgovora i pogovora mnogih knjiga, među kojima Tri poeme G. Krkleca (1949), Pjesme A. B. Šimića (1950), Androklo i lav G. B. Shawa (1951), Suvremeni pisci Hrvatske (1959), Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića (1968), Bune i otpori M. Stilinovića (1969), Vatra dugog bdijenja nad mojim Karlovcem O. Šolca (1983), Ljubav na putu M. Peića (1984), Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941. J. Horvata (1984), Praški zapisi S. Radića (1985) i Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića J. Benešića (1985), sve tiskano u Zagrebu. Bio član uredničkih odbora nizova Pet stoljeća hrvatske književnosti 1962–85, za koji je priredio, uz vlastite predgovore, Vojnovićeva (55. Zagreb 1964) te djela E. Šinka (103. Zagreb 1969) i V. Vide (139. Zagreb 1982), te Srpski i hrvatski pisci XX veka 1963–67, za koji je priredio izabrana Cesarčeva (1–2. Beograd 1964; supriređivač) i Krležina djela (1–5. Beograd 1966; autor predgovora). U suradnji uredio izbore Hrvatski povojni novelisti 1945–1949 (Ljubljana 1950) i Pages de la prose croate contemporaine (Zagreb 1960), samostalno Antologiju hrvatske drame od Marina Držića do Miroslava Krleže (1–2. Beograd 1958) i Šinkovu knjigu Sablast kruži Evropom (Zagreb 1982). — Usporedno s kritičkim i uredničkim radom nastajao mu je dramski opus, kojim se uvrstio u hrvatski književni kanon kao jedan od najplodnijih dramatičara. Iako je tumačen kao dijalog sa zbiljom i suvremenicima, u njem se, kao angažirani intelektualac europske erudicije, nadahnjivao svjetskom književnom baštinom. Nakon II. svjetskoga rata tiskao je Dvije dramske epizode (1949), s dramama Koraci (Republika, 1948, 7–8, samostalno 1951; Narodno kazalište u Bjelovaru 1954) i Trojica (Letopis Matice srpske, 1949, CCCLXIII/3; Narodno kazalište »August Cesarec« u Varaždinu 1973), a potom je, baveći se Euripidom te uvidjevši da se o čovjeku i njegovoj sadašnjosti idealno govori posredovanjem mita, u helenskoj mitologiji, s likovima bogova, polubogova, titana i smrtnika, pronašao vlastitu inačicu čitanja poratne zbilje. U Prometeju (1952; Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci 1959) nedvojbena je povezanost, napose u karakterizaciji protagonista »čovjekoljupca«, prometejske pravednosti s novim društvenim poretkom (B. Donat). Oslobodivši se zatim donekle ideologije (iako je, prema vlastitom očitovanju, sve mitološke drame zamislio za rata kao stanovitu prikrivenu angažiranost), u Heraklu (Delo, Beograd 1957, 8–10; Nagrada grada Zagreba 1959), ponajboljoj poslijeratnoj drami u nas, antički mu je mit predložak i okvir kojim Herakla, pretvorivši ga iz poluboga u modernoga antijunaka, uvodi u svijet duboke duhovne i etičke nesigurnosti i tjeskobe, dominantan u zapadnoeuropskoj egzistencijalističkoj drami. Velik je uspjeh postignula njezina praizvedba u zagrebačkom HNK u režiji V. Habuneka 1958, jedna od prijelomnih točaka u povijesti hrvatskoga kazališta. U drami Ahilova baština (Delo, 1959, 8–10; sam režirao praizvedbu u HNK u Zagrebu 1961) destruirao je mit o trojanskom ratu, no zbog naglašene retoričnosti i manjka dramaturške napetosti nije postignuo slojevitost Herakla. Te je tri drame objavio u ciklusu I bogovi pate (1962), strukturom srodnom klasičnoj antičkoj trilogiji s tematski neovisnim cjelinama. Grčkim se mitom bavio i u dramoletima Helena, Andromaha i Klitemnestra zajedničkoga naslova Trojom uklete (Forum, 1972, 6; Klitemnestra izvedena u Dramskom studiju u Karlovcu 1974). Zaokupljen istodobno suvremenošću i antirealističkom koncepcijom kazališta apsurda, u ciklusu Igra oko smrti (1955) skupio je Slučaj maturanta Wagnera, dramu Na kraju puta (Rad JAZU, 1954, 301, i p. o.; Nagrada Društva književnika Hrvatske 1955) te osam prethodno tiskanih jednočinka, od kojih se ističe Bezimena (Letopis Matice srpske, 1954, CCCLXXIV/1–2), s pirandellovskom relativizacijom univerzalne istine. U cjelini njegova dramskoga opusa – tumačena najčešće, donekle i neosnovano, na temelju Krležine motivike i karakterologije – ciklus je čitan kao odraz utjecaja krležijanske vizije agramerske egzistencije, premda se, ostajući samo djelomično Krležin poetički istomišljenik, prelaskom iz zatvorenosti ibsenovske i glembajevske strukture u otvorenost pirandellovskoga modela Matković dovinuo do samosvojne vizije književnoga i scenskoga stvaralaštva. U najuspjelijem dijelu ciklusa, dvodijelnoj drami Na kraju puta, kompleksnošću unutarnje strukture i vremenskih planova (postupak svojevrsna flashbacka, preuzet iz američke drame) približio se egzistencijalizmu srodnu djelima J.-P. Sartrea i A. Camusa te, udubivši se u intimna previranja likova, u pokušaju propitivanja jednostranih prikaza ratnih događaja nadišao okvire onodobne hrvatske dramske produkcije. Od praizvedbe u Narodnom kazalištu u Osijeku 1954 (B. Mešeg) drama je, uz Herakla, postala njegovim najizvođenijim djelom i jednim od najizvođenijih u hrvatskim profesionalnim kazalištima. Uključivši se u neoavangardno kazalište, dvočinkom Vašar snova (Književnost, Beograd 1957, 9–11, samostalno 1959; Zagrebačko dramsko kazalište, 1958, Sterijina nagrada 1958) najavio je, zaokupljen utjecajem društvenih zbivanja na život pojedinca, niz drama o sudbinama suvremenika, »ikarovskih sanjara« (Hećimović, 2001) bez životne vitalnosti: Snjegović (Forum, 1966, 11–12, i p. o.; HNK u Zagrebu 1967), Premijera (Ibid., 1967, 3–4), Na palubi (Ibid., 1969, 4–5) i Jationov san (Ibid., 1973, 9), među kojima su znatan odjek imale Ranjena ptica (Ibid., 1965, 7–8, i p. o.; HNK u Zagrebu 1966) i Tigar (Ibid., 1969, 7–8; Zagrebačko dramsko kazalište 1969); sve su skupljene u knjizi Ikari bez krila (1977). Obnovio je potom dijalog s prošlošću i mitom pseudopovijesnom dramom General i njegov lakrdijaš (Forum, 1969, 10–11, Nagrada »Marin Držić« 1970; HNK u Zagrebu 1970), prvim dijelom neostvarena ciklusa o nacionalnim mitskim junacima. Predočujući N. Šubića Zrinskoga kao promišljena racionalista usmjerena na vlastiti probitak, nastojao je sigetsku temu rasteretiti mitskoga sloja, no pokušaj relativizacije povijesne istine naišao je na javni otpor; na prvoj je reprizi dio publike prosvjedovao, nakon čega je u otvorenom pismu Upravi HNK (Telegram, 1970, 513) uzalud tražio da se drama prestane izvoditi. Rezigniran, napustio je zatim dramsko stvaranje. — Boravio u SAD kao stipendist američke vlade 1964–65, putovao po SAD i Meksiku 1967; te se godine (ožujak–lipanj) putopisnim zapisima iz Meksika javljao u Vjesniku (član redakcije 1966–67). U Američkom triptihu (1974) prikupio je u Forumu tiskane putopise Nokturno u New Yorku (1968, 7–8), Nedjelja u Washingtonu (1973, 4–5) i California-Zephyr (1973, 6), najuspjelije u intimističkim, lirskim dionicama, u kojima se prisjeća djetinjstva i prijeratnoga Zagreba. Izdao i zbirku meditativno-esejističke proze Stope na stazi (1982); u Forumu (1982, 1–12; 1983, 10–12) tiskao kronikalno-ispovjedne feljtone i polemičke zapise istoga naslova. Objavljeni su mu izbori iz opusa (1976, 2000) i izabrana djela (2001), zbirka teatroloških studija Krležinim stopama (2020) te pisma D. Karpatskomu (Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 2002, 12) i M. Fotezu (Ibid., 2016, 33). Ulomci iz njegovih djela uvršteni su u većinu izbora hrvatske drame, kritike i putopisa (Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1955; Hrvatska književna kritika, 10. Zagreb 1960; Antologija hrvatske drame, 3. Zagreb 1988; Hrvatska drama 20. stoljeća, 1. Split 1989; Hrestomatija novije hrvatske drame, 1–2. Zagreb 2000–2001; Hrvatski putopis. Zagreb 2002; Hrvatska kazališna kritika. Split 2010). Prevođen je na albanski, češki, engleski, esperanto, francuski, kineski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski, španjolski i talijanski jezik. Za TV ekranizirane su mu drame Krizantema (S. Stefanović Ravasi, 1959; G. Paro, 1987), Trojica (J. Šenk, 1960), Bezimena (I. Hetrich, 1963), Premijera (Stefanović Ravasi, 1966), Klitemnestra (A. Jovanović, 1974), Slučaj maturanta Wagnera (B. Ivanda, 1976) i Na kraju puta (Paro, 1987), na Radio-Zagrebu izvedene su pak Koraci (1949), Vašar snova (1962), Bezimena (1963), Slučaj maturanta Wagnera (1971; 1976), Helena (1975), Andromaha (1976), Karmine (1983) i Smrt Njegove Ekselencije (1984). Dobio Herderovu nagradu 1969, nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1974, Sterijinu za ukupan prinos kazalištu 1976. i AVNOJ-a 1980. Portretirao ga je u ulju M. Stanić (1979), a crteže su mu izradili F. Vaić (1951), V. Radauš (1970), P. Goll (1980), Z. Kauzlarić Atač (1984), M. Stančić i Klementina Švarc-Požgaj. Ostavština mu se čuva u HDA i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, manjim dijelom i u NSK u Zagrebu. O njem su održani skupovi u Zagrebu 1986. i 2015. te Karlovcu 2015.