MATZ, Rudolf

MATZ, Rudolf, skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i atletičar (Zagreb, 19. IX. 1901 — Zagreb 22. III. 1988). Suprug čembalistice, pijanistice i glasovirske pedagoginje Margite. U Zagrebu do 1918. polazio klasičnu gimnaziju i 1912–22. školu HGZ (violončelo u U. Fabbrija) te na Muzičkoj akademiji 1926. diplomirao kompoziciju u B. Berse; za studija učio violončelo u J. Tkalčića i V. Humla. Bio gimnazijski učitelj pjevanja 1925‒28, nastavnik u srednjoj školi Muzičke akademije 1930–40, usporedno i u vlastitom Glazbenom studiju (u stanu u Mesničkoj ul., kbr. 15) 1931‒41, šef pododsjeka za umjetnost, književnost i štampu Odjela za prosvjetu Banske vlasti Banovine Hrvatske 1939‒41, profesor glazbe i zborovođa u klasičnoj gimnaziji 1941‒45, profesor violončela i komorne glazbe u srednjoj školi Muzičke akademije 1945‒50. te na Muzičkoj akademiji od 1950 (docent, izvanredni profesor od 1952, redoviti od 1962) do umirovljenja 1972, osim 1955–57. kad sa suprugom boravi u SAD; predavao violončelo i u Gradskoj muzičkoj školi u Zagrebu 1945‒51. te na Akademiji za glazbu u Ljubljani 1947–51. Zarana se javio kao skladatelj, dirigent, pedagog i komorni glazbenik te agilan organizator glazbenoga života, a ta će mu svestranost, s vrhuncem djelovanja u 1930-ima, ostati konstantom. Promičući zborski amaterizam, osnivao je i vodio mnogobrojna pjevačka društva (posvećivao im skladbe, nekima skladao i himne). U Zagrebu 1919. osnovao i do 1936. kao glavni dirigent i umjetnički ravnatelj vodio Glazbeno društvo intelektualaca (o tom pisao u: Proljetna jedra. Zagreb 1930), bio 1935–37. dirigent Društvenoga orkestra HGZ, 1937‒41. Zagrebačkoga komornoga orkestra i Zagrebačkoga komornoga zbora (obama osnivač) te 1957–60. i 1963–65. Zagrebačkoga omladinskoga komornoga orkestra; s njim 1959‒60. nastupao na Međunarodnom omladinskom festivalu u Bayreuthu, gdje je 1962–65. ravnao i festivalskim Međunarodnim komornim ansamblom. Bio 1971–74. prvi umjetnički voditelj i dirigent zbora Zagrebački liječnici pjevači, za koji je skladao himnu Carmen medicorum na vlastiti tekst (posvećeno V. Boiću); zbor mu je darovao plaketu s njegovim likom 1977 (V. Bernfest, 1970). — Skladateljski mu opus sadržava oko 500 djela gotovo sviju vrsta, od kojih su mnoga nastala za potrebe različitih izvođačkih sastava te nastave. U formalnom oblikovanju skladba »konzervativni kasnoromatični eklektik« (S. Tuksar, 2010), stilski pak izrazito priklonjen novonacionalnomu glazbenomu smjeru; nastojeći prodrijeti u osobitosti tradicijske glazbe, njima je obogatio glazbeni izričaj u mnogim izvornim skladbama, a rabeći melografske zapise mahom s vlastitih terenskih istraživanja, za različite je sastave obrađivao ili harmonizirao napjeve iz Međimurja, Hrvatskoga zagorja, Zagrebačkoga prigorja, Gradišća, Slavonije, Posavine, Turopolja, Podravine i Bosne. U dijelu opusa, u otklonu od toga idioma, skupine su skladba nadahnutih prirodom (Suita za flautu, oboe, violu i violončelo, 1943) te vokalnih skladba na vlastite tekstove (oko 40) i one hrvatskih književnika, u kojima je uspjelo dočarao ugođaje i raspoloženja, katkad i s ekspresionističkim značajkama (atonalni ciklus Spoznaje za bas i glasovir, stihovi E. Čolaković, 1974). Iskorak su mu i skladbe iz 1960-ih Jedanajst kaprica za violoncello, s primjenom dodekafonije, te Dubrovački akvareli za dva glasovira i recitatora na vlastiti tekst, u kojoj se približio serijalnoj glazbi. Vokalna i vokalno-instrumentalna glazba čine mu više od polovice opusa s dvjestotinjak svjetovnih zborova te po četrdesetak solo-popijevka i crkvenih djela, nastalih uglavnom prije II. svjetskoga rata. Prve svoje zapažene skladbe praizveo ravnajući Glazbenim društvom intelektualaca: Dva majska pejsaža (Jutro/Svitanje, Narodna) za muški zbor (1920; stihovi V. Vidrić), suitu Faun za sopran i tenor solo i osmeroglasni mješoviti zbor (1923; stihovi V. Nazor), s naznakama impresionizma (jedno od najuspjelijih mu vokalnih djela, snimljeno na CD Antologijska djela hrvatske zborske glazbe 20. stoljeća, 2, Cantus, 2003), ciklus Tri pjesme iz dubrovačke renesanse (Počašnica, Kad Ljubmir uteče, Ubiraj, diklice) za mješoviti zbor (1924; stihovi I. Bunić Vučić), Molitvu za trozbor (dječji i dva mješovita zbora) za 14 glasova (1926) i suitu Život Hrvata za mješoviti zbor, bariton i orkestar (1927; stihovi S. Hrčić, prema A. Freudenreichu). Ravnajući u Zagrebu izvedbama na otvorenom sa zborovima od nekoliko stotina do više od 1000 pjevača, predstavio se i skladbama Pri Svetom Kralju za muški zbor (1925, prvi festival Hrvatskoga pjevačkoga saveza, HPS; stihovi A. G. Matoš), Magnifikat imenu Štrosmajerovomu za osmeroglasni mješoviti zbor (1926, uz otkriće spomenika J. J. Strossmayeru; stihovi S. Rittig) i Naša pjesma za muški zbor i puhački orkestar (1937, drugi festival HPS; stihovi M. Majer). U vokalnoj mu se lirici ističu 24 pjesme na narodni tekst, četiri ciklusa od po šest pjesama za glas i glasovir – Djevojačke pjesme za sopran, Pričalice za alt (posvećeno Marijani Radev), Momačke pjesme za tenor i Momačke pjesme za bas (cjelovito praizvedeno na autorskom koncertu u HGZ 1935). Uz desetak misa (Hrvatska misa u D-duru i Misa Hote o ljudi u Es-duru za mješoviti zbor, Hrvatska narodna misa u F-duru za muški zbor), u crkvenom dijelu opusa pretežu mu obradbe hrvatskih božićnih pjesmama za različite sastave; neke utkao u Božićnu kantatu za soliste, zbor, dvije violine, violončelo i continuo (oko 1938) te u glazbeno-scensku igru u jednom činu na vlastiti libreto Božićna priča ili Miško i Janica daruju malog Jezušeka (izvedbe Zagreb 1931–40. i 1991, Varaždin 2007). Surađujući ponajviše s Maticom hrvatskih kazališnih dobrovoljaca i Freudenreichom, u 1930-ima skladao i scensku glazbu za HNK i otvorene pozornice (H. von Hofmannsthal, Čovjek, 1932) te glazbu za radijske drame; s Maticom sudjelovao na plesnom natjecanju uz Olimpijske igre u Berlinu 1936 (ravnao Posavskim plesom i Zagorskom uvertirom za veliki orkestar). Namijenivši većinu instrumentalnoga dijela opusa skladbama za violončelo – po tridesetak za violončelo solo (Ciaconna, 1945, posvećeno A. Janigru) i za violončelo i glasovir (II. sonata u e-molu, 1942) te dvadesetak za violončelo u različitim sastavima (Kvartet violončela u d-molu, 1950; Suita u F-duru za ansambl violončela, 1950; Barokni koncert za tri violončela i čembalo, 1952, i inačica za violončelo i glasovir) – obogatio je hrvatsku pedagošku i koncertantnu literaturu za nj. Skladao i za violinu (Sonata za violinu i klavir u e-molu, 1941, posvećeno I. Pinkavi; Passacaglia za violinu i gudački orkestar, 1943, posvećeno Humlu), rog (Varijacije na temu iz Međimurja za rog solo, 1976, posvećeno R. Vlatkoviću; Sedam skica za rog i klavir, snimljeno na CD Antologija hrvatske glazbe za rog, Hrvatsko društvo skladatelja, 1997), harfu (Tema s varijacijama u F-duru za harfu solo, 1981, posvećeno Rajki Dobronić-Mazzoni) i dr. (flauta, oboa, fagot, klarinet, bas-tuba, gitara, orgulje). Među dvadesetak djela za različite komorne sastave ističu mu se gudački kvarteti (Prvi gudački kvartet u f-molu, 1924; Drugi gudački kvartet Gradišćanski, 1932; Treći gudački kvartet Pastoralni, 1935; Četvrti gudački kvartet u a-molu, 1944) te Balada za ansambl violina, viola i dvije harfe (1950, posvećeno Humlu). Šezdesetak pretežno pedagoških djela za glasovir namijenio je početnicima (Stara ura igra polku, oko 1935). Više od 230 djela ostalo je u rukopisu; tiskana su objavljivana u vlastitoj nakladi, u zagrebačkih glazbenih izdavača te 1979–84. u nakladi Dominis Music (Ottawa). Neka glasovirska i komorna objavljena su u glazbenim prilozima Sklada (1932, 1935, 1936), uvrštena u zagrebačka izdanja Plesna glazba nezavisnih autora, 11 (1933), Prve sonatine za klavir (1955, više izd. do 1990), Za najmlađe, 1 (1960, 1972), Hrvatski skladatelji za klavir (1992) i Veselo putovanje 2 (udžbenik i zbirka, 2015) te u zbirku My Favorite Cello Pieces, 1 (Tokyo 1987). Pojedini zborovi tiskani su mu u glazbenim prilozima časopisa Hrvatski sokol (1925), Glazbeni vjesnik (1929), Sv. Cecilija (1930), Vrtić (1931–32), Proljeće (1939–40, 1942–43) i Muzika (1970, 1972), 13 u Hrvatskoj narodnoj pjesmi (1927–29) te više od 60 u glazbenim (1932–40, 1942–43, 1945) i posebnim prilozima Sklada (100 hrvatskih narodnih pjesama, 1–2. Zagreb 1933–1940). Zajednica kulturno prosvjetnih društava Hrvatskoga prigorja »Matija Gubec« tiskala mu je 1975–84. dvadesetak zborova s prigorskom tematikom te 1980. glazbeno-likovnu mapu Vuz tu goru Medvednicu (I. Lacković Croata) koja sadržava cikluse Med rožam i trsom za muški zbor na vlastiti tekst (Pred berbu, Hižica, Prigorski dan, Na zajdnem putu), posvećen majci, i Matija Gubec. Balada za muški zbor (Ti ustao si prvi, stihovi M. Pavlek Miškina; Naš Matijaš, stihovi Matz; Stubičke smerti glas, stihovi S. Dominić; Jezero petsto sedamdeset trejte, stihovi Matz). Zborne su mu skladbe uvrštene u više od 20 izdanja objavljenih pretežno u Zagrebu, a solo-popijevke u zbirke Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja (Zagreb 1943), Jugoslovenska solo-pesma, 2 (Beograd s. a.), Solo popijevka hrvatskih skladatelja, 1 (Zagreb 1975) i More. Popijevke hrvatskih skladatelja uz klavirsku pratnju (Zagreb 2014). Izdana mu je autorska LP ploča (Jugoton, 1972, presnimljeno na CD Muzej grada Zagreba, 2017, Croatia Records, 2022), a pojedinačne skladbe snimljene su na tridesetak kompilacijskih nosača zvuka. U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je više od 150 snimka njegovih skladba u različitim izvedbama. Služio se skladateljskim pseudonimima Prigorec i Vladimir Matić. — Za nastavu Glazbenoga studija Matz (glasovir, violina, violončelo, teorija glazbe, zbor) upotpunjivao literaturu vlastitim instruktivnim djelima, među kojima su priručnici Prvi nauk o glazbi (1930, 4 izd. do 1940), Osnovna škola za klavir (1–2. 1933; od 1950³ jednosveščano izd., od 1952. suautor L. Šaban, više izd. do 2005), prihvaćena s vremenom u svim državnim glazbenim školama (objavio i Kratke dopunske vježbe za klavirsku školu Matz–Šaban, 1–6. 1971), te Vježbe za solfeggio i diktat, 1–6 (1936, više izd. do 1982), sve tiskano u Zagrebu. Nakon 1945. najviše se posvetio pedagogiji violončela i, na Janigrov poticaj, razvoju vlastite metode učenja, koju je, osim na iskustvu, umnogome temeljio na Humlovim savjetima. U metodu je uključio elemente talijanske, francuske i srednjoeuropske violončelističke škole te ju je uskladio s fiziološkim zakonima, o čem je pisao u periodicima Zvuk (1960), Muzika (1974–75) i Liječnički vjesnik (1979). Nastala glavninom 1942–66, sistematizirana je u nizu od 32 sveska pod nazivom Prve godine violončela (Prve godine violoncella, 1. Zagreb 1947 – Nagrada Vlade FNRJ). Niz je postao osnovna pedagoška literatura u nas, a Matzova metoda prihvaćena je i u europskim i američkim stručnim krugovima; L. Silva držao ju je glavnim prinosom violončelističkoj pedagogiji njegova doba. Za nastavu u SAD Matz je s L. Aronsonom skratio i prilagodio Prve godine violončela te izdao priručnik The Complete Cellist, 1–2 (New York 1974–1977). Jedan od vodećih svjetskih violončelističkih pedagoga 1960-ih i 1970-ih, bio je član žirija međunarodnih natjecanja »Čajkovski« u Moskvi (1966, 1970, 1974) i »Cassado« u Firenci (1973). — Kao violončelist nastupao samo u komornim sastavima. Svirao 1927–28. u Zagrebačkom (klavirnom) triju (Elvira Marsić, I. K. Sancin) i 1931‒38. u Gudačkom kvartetu Glazbenoga društva intelektualaca (osnivač; izmijenivši više članova, djelovao kao kvartet Sklad 1938–48. i Kvartet Weiland–Matz 1948–50). Komornu glazbu izvodio i sa suprugom; na zagrebačkom radiju 1937. praizveli su Elegiju i Humoresku za violončelo i glasovir, jedno od njegovih najizvođenijih djela, u kojem je obradio kontrastne međimurske popijevke Vehni, vehni fijolica i Tu za repu tu za len (inačicu za violončelo i gudački orkestar praizveo M. Ećimović 1939). Sa suprugom i violinistom B. Zlatichem 1956. osnovao Chicago Chamber Trio, s kojim je te godine u South Bendu praizveo skladbe Balada i Rondo in modo rustico (posvećeno I. Meštroviću). — Objavio oko 300 glazbenih prikaza, osvrta i kritika u periodicima Hrvat (1921–26), Literatura (1924), Glazbeni vjesnik (1927, 1929; urednik 1929), Jutarnji list (1927, 1929–35, 1939), Seljačka prosvjeta (1927, 1929), Narodni val čovječnosti, pravice i slobode (1928), Slobodni glas (1929), Književnik (1930–31), Večer (1930–31), Muzički glasnik (Beograd 1931), 15 dana (1931), Napredak (kalendar, 1932, 1934), Sklad (1932–39, 1941), Hrvatski list (1933–35), Seljački svijet (1934), Pravda (Beograd 1935), Hrvatski dnevnik (1936–37, 1939), Seljačka sloga (1936), Radio Zagreb (1939), Hrvatska zemlja (1944) i Muzika i škola (1958). Potpisivao se i inicijalima te L., Ljerin., V. i (V.). — Bio glavni tajnik i zborovođa HPS od 1924, predsjednik i umjetnički ravnatelj 1938‒41 (dobio medalju »Nikola Faller«, rad V. Braniša, 1937); pri HPS 1926. suosnovao Seljačku pjevačku župu »Matija Gubec« (urednik mjesečnika Hrvatska narodna pjesma 1926–29) te 1931. osnovao glazbenu zadrugu Sklad i bio joj predsjednik do 1945 (pokretač 1932. i urednik časopisa Sklad do 1938); sa zborovima HPS sudjelovao 1928. na Sveslavenskom pjevačkom festivalu u Pragu. Za boravka u SAD pripremao HPD »Preradović« iz Garyja (Indiana) i pjevačka društva hrvatskih iseljenika iz više okolnih gradova za festival Američko-hrvatskoga pjevačkoga saveza u Chicagu 1956. U Zagrebu inicirao osnivanje Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske 1950 (danas Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga) i bio mu prvi predsjednik te od 1960. počasni član, 1952. utemeljio i do 1962. vodio Izdavački odjel Saveza kompozitora Jugoslavije. Baveći se i muzikoterapijom od 1960-ih, držao predavanja, u Zagrebu sudjelovao na međunarodnim skupovima (1967, 1969‒70, 1981), pisao u Analima Kliničke bolnice »Dr. M. Stojanović« (1979), bio 1971. inicijator i suosnivač, potom i počasni predsjednik Udruženja muzičkih terapeuta SRH. Cjelokupno mu je djelovanje obilježeno promicanjem nacionalnoga glazbenoga identiteta te nastojanjem da glazba bude dostupna svim društvenim slojevima. Bio član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmaj Ognjeni) te zagrebačke slobodnozidarske lože »Libertas«. Dobio 1970. Zlatnu spomen-medalju Saveza kompozitora Jugoslavije i medalju sa svojim likom (rad Ž. Janeša) Udruženja kompozitora Hrvatske, 1976. povelju Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, za životno djelo nagrade »Ivan Filipović« 1976, »Ivo Tijardović« 1980. i »Vladimir Nazor« 1982. te povelju »Milka Trnina« 1981. Supružnici su darovali 1986. dio ostavštine (autografi skladba, arhivska građa) Knjižnici »Jackson« Sveučilišta Sjeverne Karoline u Greensborou, oporučno su ostavili stan u Mesničkoj ul. s pokretninama Muzeju grada Zagreba (Zbirka Margite i Rudolfa Matza), koji je 2016. priredio dokumentarnu izložbu o njima, a autorska prava Hrvatskomu društvu skladatelja, koje je 2009. utemeljilo Fond »Rudolf i Margita Matz« za poticanje stvaralaštva mladih skladatelja. Matza su portretirali M. Segher (medalja, 1925), Truda Braun-Šaban (ulje, 1933), M. Šimunić (karikatura, 1933), Aleksija Vera Sinovčić (brončano poprsje, 1987; portretna medalja, 1991) i J. Ferenčak (ulje, 1996), sve sačuvano u stanu. O njem su snimljeni radijska emisija u ciklusu Pratimo muzičke događaje (Mirjana Paladin, 1970) te portreti u TV serijama Muzika s kojom živimo (Iva Jelačić, 1975), Srdačno vaši (I. Hetrich, 1980), Mali svijet (Ljiljana Biluš, 1980) i Portreti hrvatskih skladatelja (Mira Wolf, 1995). Njegovo ime nose čelističko natjecanje u Zagrebu (od 1981; bijenalno Međunarodno gudačko natjecanje u Dubrovniku od 2006, u Čakovcu od 2013) i tamošnja glazbena škola (od 1996).

Marijana Pintar (2025)

Lada Šojat (2025)