MAŽURANIĆ, Fran (Vladimir Fran, Fran Vladimir, Vladimir), prozaik (Novi u Vinodolu, 28. III. 1859 — Berlin, 21. VIII. 1928). Sin pisca Matije, nećak filologa Antuna i pjesnika, pravnika i političara Ivana. Polazio tehničku školu u Pragu 1876–78. Završivši konjaničku kadetsku školu u Hranicama (Mährisch Weisskirchen) 1881, raspoređen je u 12. ulansku pukovniju, u kojoj je poručnik od 1882, natporučnik od 1888, konjanički satnik II. razreda od 1894. i I. razreda od 1897; služio u Klagenfurtu, Vukovaru, Vinkovcima, Rumi, Osijeku, Mitrovici i Tolni. Za dopusta 1897–99. boravio u Belgiji, 1899. zbog njegova prekoračenja proglašen bjeguncem i izručen vojnim vlastima te 1900. otpušten iz vojske. Podatci su o njem nakon tih godina oskudni i nepouzdani; zagonetan, pustolovan život, proveden u kockanju i putovanjima (Monte Carlo, Nica, Azija, Afrika, Sjeverna i Južna Amerika), intrigirao je kritiku, a u tisku je nekoliko puta neosnovano proglašen mrtvim. Među ostalim, u literaturi se navodi da je 1900–01. u Parizu bio dopisnik njemačkih listova, između 1902. i 1904. u Neovisnoj Državi Kongo pomagao starosjediocima u borbi protiv belgijske uprave, a za Rusko-japanskoga rata 1904–05. u Rusiji radio za Crveni križ i bio novinski dopisnik. Kao pričuvni satnik 1916–18. bio tumač u logoru za srpske zarobljenike u Frankfurtu na Odri, potom živio u Berlinu. — U hrvatskoj književnosti poznat kao majstor kratkih proznih oblika, nerijetko je nazivan i pretečom moderne te, uz J. Draženovića, začetnikom crtice kao samostalnoga žanra. Lišće (1887), njegova zbirka crtica, dijelom prethodno tiskanih u periodicima i pisanih po uzoru na Stihotvorenija v proze I. S. Turgenjeva (1883), paradigmatski je primjer žanra. Istančana osjećaja za stil i prodorne sposobnosti otkrivanja detalja, u dotjeranim crticama reducirane fabule zahvaća različite životne situacije: od autobiografskih prizora s dječjom perspektivom, obogaćenom zrelim spoznajama (Što sam mislio umirući?; Kod kuće; Dijana), preko realistički artikuliranih društvenih problema (Plaća; Večera) i pitanja o smislu života (Svemir; U dan dvojbe) do poetskih minijatura sa suptilnim prikazom apsurda hrvatske političke zbilje (The Rest is Silence; »Budi svoj!«); zbog crtice Prikaza, s aluzijama na cara i kralja Franju Josipa I. i bana K. Khuena Héderváryja, po svem sudeći bio pod istragom. U lapidarnim, gnomski strukturiranim zapisima postiže visoku razinu refleksivnosti s efektnim poentama, koje pojačavaju dojam završnih epizoda, nadmašujući pritom obrasce onodobna hrvatskoga crtičarstva. Specifična konciznost prepoznatljiva je i u autobiografskoj zbirci crtica i novela Od zore do mraka (1927), u kojoj mozaično prepleće sličice s najprivlačnijim detaljima iz života, pri čem skicama primorskoga pejzaža i slikovitim reminiscencijama na djetinjstvo iskazuje ljubav prema domovini, napose u nostalgičnom i razigranom dijelu Mladost-radost (posmrtno tiskano i samostalno), te raznovrsne dojmove uobličuje u misli o teškom životu u tuđini. Premda nerijetko opterećen spoznajom o samoći, egzistencijalnu zabrinutost ublažava stanovitim zanosom i blagim humorom; ističu se dokumentarno-kulturološki putopisni zapisi iz Afrike i Azije s malim životnim mudrostima. Slabijega su umjetničkoga dosega 12 duljih crtica i novela, koje je MH izostavila u prvom izdanju djela te objavila kao »dopunjak« (1928). Crtice, novele, prigodni članci i ulomci iz djela tiskani su mu među ostalim u periodicima Pozor (1885; Obzor, 1888, 1927), Vienac (1885–89, 1892), Agramer Zeitung (1886, 1891), Balkan (1886–87), Zvonimir (kalendar, 1886), Dom i sviet (1888), Il Diritto croato (1888–89, 1891), Domači prijatelj (Ljubljana 1907, 1928, 1930), Beogradske novine (1916–17), Novosti (1918, 1933), Požeški glas (1919–20), Mladost (1922, 1928), Der Morgen (1923–24), Književni sever (Subotica 1927–29), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1927), Novo doba (1927, 1941), Srpski književni glasnik (Beograd 1927), Zapisi (Cetinje 1927–28), Hrvatska prosvjeta (1928), Jadranska straža (1928), Savremenik (1928), Večer (1928), Vijenac (1928), Žena in dom (Ljubljana 1930–31, 1941), Dom i škola (1932–33), La Suda stelo (1935), Primorje (1938–39), Deutsche Zeitung in Kroatien (1941, 1943–45) i Djevojački svijet (1942); surađivao i u njemačkim listovima pod pseudonimom Kapitän Wefrem i drugima. Izbori iz opusa priređeni su mu u mnogobrojnim izdanjima, među ostalim u knjigama Lišće i druga djela (1916), Foglie primaverili e frutti autunnali (1953) i Naši ljudi i krajevi (Zagreb 1974) te u spomen-knjizi Lišće. Das Laub (1988). Objavljeni su mu i politički pamflet Strijele i strelice (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1948, 16; pseud. Momos), odabrani sastavci iz ostavštine (Rad JAZU, 1965, 341) te 200 pisama (Dokumenti o životu i ličnosti Vladimira Frana Mažuranića. Zagreb 1960). Nadahnuo je A. G. Matoša za likove Unukića u noveli Pereci, friški pereci (Iverje, 1899) te Orlovića u novelama Bura u tišini i Put u Ništa (Umorne priče, 1909), a s njegovim životnim i umjetničkim stajalištima polemizirao je V. Nazor u poglavlju Gost-avet u romanu Šarko (1929). Uvršten je u više antologija, među kojima Hrvatski pripovjedači M. Ogrizovića (1908), Pas u svjetskoj i domaćoj knjizi (1938), Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (1955), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (1958), Pripovjedači Zagrebu, 1 (1965), Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966), Antologija hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša (1974), Naša ljubavnica tlapnja (1992), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Mila si nam ti jedina (1998), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski putopis (2002), Tijelo tvoje duše (2004) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – sve tiskano u Zagrebu. Prevođen na talijanski, češki, mađarski, slovenski, njemački, poljski, ruski, slovački i esperanto. Ostavština mu se čuva u NSK i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu. U Berlinu, gdje je bio doživotni počasni predsjednik društva »Jedinstvo«, osnovano je po njem nazvano hrvatsko kulturno društvo 1980. i postavljena spomen-ploča na kući u kojoj je živio 1989. Portretirao ga je V. Potočnjak (1956). Posmrtni su mu ostatci preneseni u Novi Vinodolski 1973 (spomenik oblikovao Z. Kolacio), kojom je prigodom ondje o njem održan skup.
DJELA: Lišće. Zagreb 1887 (4 izd. do 2005; njem. prijevod Berlin 1893). — Lišće i druga djela. Zagreb 1916. — Od zore do mraka. Zagreb 1927. — Od zore do mraka. (Dopunjak izdanju Matice hrvatske). Zagreb 1928. — Od zore do mraka (izbor). Zagreb 1941. — Mladost-radost. Zagreb 1950, Wien 1972. — Foglie primaverili e frutti autunnali. Roma (1953). — Lišće. Lišće i druga djela. Novo lišće. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 54. Zagreb 1966, 155–361. — Lišće. Das Laub. Berlin 1988. — Lišće. Lišće i druga djela. Novo lišće. Samobor 1992, Zagreb 2000, 2002. — Lišće i druga djela. Zagreb 1993, 1995². — Lišće i Mladost-radost. Zagreb 1997.
LIT.: (O knj. Lišće): A., Vienac, 19(1887) 12, str. 191–192. — D. Trstenjak, Književna smotra, 5(1887) 5, str. 36–37. — R. Katalinić Jeretov: Smrt Frana Mažuranića. Zvono, 2(1908) 2, str. 207–208. — (O knj. Lišće i druga djela): I. Krnic, Savremenik, 11(1916) 9/12, str. 311–314. — A. Wenzelides, Kokot, 1(1916) 5, str. 71–73. — A. Milčinović, Narodne novine, 83(1917) 27. I, str. 1–2. — (O knj. Od zore do mraka): J. Hrvaćanin (J. H.), Zapisi (Cetinje), 1(1927) 1, str. 61–62. — J. Bogner, Književnik, 1(1928) 5, str. 189–190. — Lj. Maraković, Hrvatska prosvjeta, 15(1928) 3, str. 66–67. — K. Mesarić (KAM), Obzor, 69(1928) 5. VI, str. 2–3. — R. Katalinić Jeretov: Fran Mažuranić. Mladost, 6(1928) 5, str. 99. — K. Mesarić: Fran Mažuranić. Vijenac, 6(1928) VIII/4, str. 171–172. — N. Polić: Fran Mažuranić. Savremenik, 21(1928) 2, str. 84–86. — (Uza smrt): Jutarnji list, 17(1928) 23. VIII, str. 8; Kulisa, 2(1928) 20, str. 4; Obzor, 69(1928) 23. VIII, str. 2, 30. VIII, str. 2; Svijet, 3(1928) VI/10, str. 203. — B. Kovačević (B. K.), Srpski književni glasnik (Beograd), NS 1928, XXV/2, str. 158–159. — I. Zorić (I. Z.), Zapisi, 2(1928) III/4, str. 254–255. — B. Livadić, Hrvatska revija, 2(1929) 1, str. 73–75. — A. Lovrić, Napredak (kalendar), 18(1929) str. 213–217. — Lj. Maraković: Novi pripovjedači. Zagreb 1929, 215–219. — F. Bučar: Na grobu Frana Mažuranića. Obzor, 71(1930) 8. VIII, str. 2–3. — A. Petravić: Pjesma u prozi kod Hrvata. Književni sever (Subotica), 6(1930) 6, str. 166–168. — J. Hrvaćanin: Fran Mažuranić. Srpski književni glasnik, NS 1935, XLIV/7, str. 537–546. — M. Zelenika: Fran Mažuranić. Hrvatsko kolo, 24(1943) str. 323–328. — I. Ladika: Fran Mažuranić. Izvor, 3(1950) 7/8, str. 545–548. — D. Tadijanović: O Franu Mažuraniću. Republika, 6(1950) I/4, str. 241–244. — F. Nikolić: Povratak Frana Mažuranića hrvatskoj književnosti. Hrvatsko kolo, 6(1953) str. 125–133. — M. Selaković: Zagonetka života hrvatskog Odiseja, Ahasvera, Peer Gynta, Ukletog Holandeza, književnika Frana Mažuranića. Literatura, 2(1958) 9, str. 822–832. — O. Delorko: Neshvaćeni Fran. Riječka revija, 8(1959) 5, str. 245–251. — I. Brlić: Predgovor. U: Dokumenti o životu i ličnosti Vladimira Frana Mažuranića. Zagreb 1960, 5–44. — F. Siegmann: Zur Biographie von Vladimir Fran Mažuranić. Zeitschrift für slavische Philologie (Heidelberg), 30(1962) 2, str. 306–310. — M. Selaković: Pariška noć dvojice hrvatskih Hyperiona. Mogućnosti, 11(1964) 7, str. 709–714. — I. Brlić: Dokumenti o životu i ličnosti Vladimira Frana Mažuranića (II. dio). Rad JAZU, 1965, 341, str. 489–567. — N. Mihanović: Fran Mažuranić. Forum, 5(1966) 5/6, str. 282–299. — A. Barac: Književnost Istre i Hrvatskog primorja. Zagreb—Rijeka 1968, 171–176, 372–411. — S. Babić: Stjepan Ivšić kao lektor Mažuranićeve knjige Od zore do mraka. Hrvatski znanstveni zbornik, 1971, 2, str. 243–293. — D. Babić: Jedan pristup Franu Mažuraniću. Istarski mozaik, 11(1973) 6, str. 38–53. — N. Mihanović: Stil i stvarnost u prozi Frana Mažuranića. Mogućnosti, 20(1973) 12, str. 1407–1411. — M. Strčić: Antun Barac i Fran Mažuranić. Dometi, 7(1974) 1/2, str. 67–75. — D. Tadijanović: Fran Mažuranić i njegov usud. Ibid., str. 59–66. — D. Babić: Humanistički antikonformist. Život i rad Frana Vladimira Mažuranića. Rijeka 1979. — N. Milićević: Riječ u vremenu. Zagreb 1981. — D. Babić: Zavičajni identitet Frana Mažuranića. Rival, 6(1983) 1/2, str. 190–202. — B. Cvjetičanin: Mažuranićevo viđenje Afrike. Književna smotra, 17(1985) 59/60, str. 76–80. — M. Rogošić: Čađavi svijet Frana Mažuranića. Matica. Iseljenički kalendar, 1986, str. 174–181. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987. — M. Strčić: Sjećanja Frana Mažuranića. Dometi, 21(1988) 5/6, str. 223–228. — D. Babić: O književnoj ostavštini Frana Vladimira Mažuranića u Novom Vinodolskom. Riječ, 3(1997) 1, str. 125–129. — T. Benčić: Pjesma u prozi. Zagreb 1997, 8, 121–129. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 2004. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 3. Zagreb 2005. — R. Bacalja: Antun Barac: Vladimir Nazor i Fran Mažuranić. Zbornik o Antunu Barcu. Zagreb 2015. — Isti: Recepcija Frana Mažuranića u kritici moderne. U: Šegrt Hlapić. Od čudnovatog do čudesnog. Zagreb—Slavonski Brod 2015. — H. Mihanović-Salopek: Antun Barac o Franu Mažuraniću. Zbornik o Antunu Barcu. Zagreb 2015. — R. Bacalja i A. Gusić: Fran Mažuranić u djelu Antuna Gustava Matoša. Magistra Iadertina, 12(2017) 1, str. 25–43.
Dragomir Babić i Martina Kokolari (2025)
