MAZZURA, Šime, odvjetnik, političar i publicist (Tisno, 31. X. 1840 — Zagreb, 14. XII. 1918). Nećak talijanista A. Lubina. Gimnaziju završio u Zadru 1862. Pravo započeo studirati u Zagrebu, ali je 1864. zbog političkih demonstracija isključen, pa je, uza stipendiju biskupa J. J. Strossmayera, prešao u Graz i ondje 1866. završio studij te 1871. doktorirao. U Zagrebu od 1866. bio vježbenik u odvjetničkoj pisarnici M. Mrazovića, a 1873. otvorio vlastitu. Za studija pod snažnim utjecajem risorgimenta, za Il Nazionale, tršćanski list Il Tempo i milanski La Perseveranza pisao dopise o prilikama u Banskoj Hrvatskoj. Oženjen kćeri E. Vrbančića, izdavača Pozora, u njem je surađivao od 1863; isprva objavljivao izvješća iz talijanskoga tiska i članke protiv bečkoga centralizma, potom, na poziv B. Šuleka, od 1865. sudjelovao u uređivanju te 1867. bio imenovan odgovornim urednikom. Zbog kritike banskoga namjesnika L. Raucha i zanemarivanja opomena 1867. osuđen je na jednomjesečni zatvor, a izdavanje Pozora bilo je obustavljeno; nastavio surađivati u Novom Pozoru (Beč 1868) i Zatočniku (1870). Jedan je od glavnih osnivača i dioničara te doživotni predsjednik Dioničke tiskare, koja je 1871. počela izdavati Obzor. Unio je »ekonomski organizacioni momenat u hrvatsku stranačku politiku«, a pravnim zastupanjem Hrvatske eskomptne banke, u kojoj je postao i članom Ravnateljstva, povezao inteligenciju s novčarstvom oko Obzora i Narodne stranke (J. Horvat, 1984). Prema banu I. Mažuraniću i vladi bio oporbeno orijentiran, što je utjecalo na postupni raskol narodnjaka. Za vrhunca istočne krize i ustanka u BiH 1875–78. vodio zagrebački Odbor za pomaganje bosanskim prebjezima i zagovarao ideju jedinstva Hrvata i Srba. Poslovno je i politički surađivao sa Strossmayerom i F. Račkim te preuzeo njihovu jugoslavensku ideologiju; s njima je, nezadovoljan popustljivošću Narodne stranke prema ugarskoj vladi, 1880. sudjelovao u osnivanju Neodvisne narodne stranke na načelu širenja hrvatske autonomije u području gospodarstva i financija. Zbog potpore skidanju dvojezičnih grbova s državnih zgrada u Zagrebu drži ga se jednim od intelektualnih začetnika narodnoga pokreta 1883. Zastupao 1884–87. i 1897–1907. izborni kotar Klanjec u Hrvatskom saboru, u kojem je bio jedan od oštrijih kritičara bana K. Khuena Héderváryja i promicatelj načela parlamentarnoga sustava kao zaštite od autokratskih postupaka izvršne vlasti. U ime stranke 1884. pročitao saborsku adresu kojom se tražila promjena državnopravnih veza s Ugarskom, 1885. zatražio pokretanje pitanja banove odgovornosti zbog predaje komorskih spisa u Budimpeštu, u proračunskim pak raspravama pobijao stajališta većine. Na poč. 1890-ih zagovarao ujedinjenje oporbe i suradnju sa strankama iz Dalmacije. U brošuri Programi oporbenih stranaka u Hrvatskoj (Zagreb 1894; suautor M. Derenčin) objasnio razloge neuspjeha spajanja Neodvisne narodne stranke i Stranke prava te neprihvatljivost pravaške ideologije, osobito njezine nacionalističke sastavnice (J. Frank) koja je priječila pridruživanje predstavnika hrvatskih Srba oporbi. Sa skupinom odvjetnika branio studente koji su 1895. spalili mađarsku zastavu te ih financijski podupirao. Trajno promičući ideju solidarnosti Slavena u Austro-Ugarskoj Monarhiji, sudjelovao na kongresima slavenskih novinara u Pragu 1898. i Krakovu 1899, a na kongresu u Dubrovniku 1901 (organizator) govorio o povijesti hrvatskoga novinstva, kršenju slobode tiska i potrebi emancipacije Slavena. Pripadao i hrvatskomu sokolskomu pokretu, poštujući osobito češko sokolstvo. Na skupu oporbe u Zagrebu 1901. osudio upad dalmatinskih »talijanaša« u Zavod sv. Jeronima u Rimu i agitaciju protiv njegova hrvatskoga imena. Nakon suradnje s domovinaškom strujom Stranke prava u sklopu Udružene opozicije prihvatio je udruživanje s njom u Hrvatsku stranku prava (1903) te ušao u njezin IO, u kojem se protivio priključenju Čiste stranka prava. Premda je kritički gledao na mlađi modernistički naraštaj, mnogima je otvorio stranice Obzora i ulazak u javnost. Nesklon savezništvu dijela hrvatske oporbe i mađarske strane na načelu umjerene revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, predlagao suradnju s austrijskim Slavenima i ugarskim nemađarskim narodima. Unatoč kritici Riječke rezolucije 1905, stao uz politiku Hrvatsko-srpske koalicije. Povukavši se 1906. iz politike, katkad se javljao u novinama. Jedan od branitelja 1909. u tzv. Veleizdajničkom procesu, osudio uhićenje branitelja S. Budisavljevića. Kao odvjetnik zastupao grad Zagreb, Zagrebačku nadbiskupiju te više banaka i poduzeća. Upućen u zagrebačku komunalnu politiku, predlagao je mnoge dopune Zakona o ustroju gradskih općina (1894), zagovarao prelazak plinare iz privatnoga u gradsko vlasništvo te dodjelu Bolnice milosrdne braće gradu, o čem je i pisao (Javna bolnica na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Zagreb 1891, 1909). Bio član Ravnateljstva Zagrebačke tvornice opeka te član DHK i MH. Počasni građanin Zagreba 1918. — U Zagrebu su mu tiskani saborski govori o pokriću troškova vojske nastalih za nemira 1883 (1885), o verifikaciji i imunitetu saborskih zastupnika te adresnoj raspravi (1897) i statusu Rijeke (1900) te braniteljski govor u tzv. Veleizdajničkom procesu (1909). U Obzoru polemizirao s J. Miškatovićem (1882), P. Gavranićem (1895), D. Politeom (1902) i uredništvom tjednika Hrvatstvo (1905), objavio sjećanja na Strossmayera (1905) i T. Smičiklasa (1910), uspomene (Iz moje mladosti, 1918, 284) te mnoge članke o kaznenopravnim, ustavnim, upravnim, političkim i kulturnim temama. Pisao i u Viencu (1870–71) te Mjesečniku Pravničkoga družtva u Zagrebu (1875, 1878, 1880, 1882). Potpisivao se i Š. te Razumčić. — Pokušavao je uskladiti liberalna načela s tradicionalnim obilježjima hrvatskoga društva. Izdanjima Dioničke tiskare utjecao je na razvoj političkih ideja u Hrvatskoj i oblikovanje javnoga mnijenja, no njegova gledišta nisu prihvaćena u širim slojevima. Premda liberalnih nazora, surađivao je sa svećenstvom i branio ga, videći u njem stup nacionalne obrane od mađarskih presezanja. Držan i »prvim intelektualcem iz Dalmacije koji je postao istaknuta ličnost u Zagrebu i tu ostao« (Horvat, 1965). Korespondencija mu se čuva u NSK u Zagrebu, dio osobne dokumentacije u HDA (zbirka Razne osobe). Poprsje u bronci izradio mu je R. Valdec (1906, NMMU), u ulju ga je portretirao M. C. Medović (1913).
LIT.: Izjava d.ra Mazure (Odgovor sa Krke u Dalmaciji). Narodni list, 17(1878) 19. VI, str. 2; 22. VI, str. 1; 26. VI, str. 1; 29. VI, str. 1; 3. VII, str. 1. — J. Miškatović: Zašto mi se srdiš? Narodne novine, 48(1882) 17. I, str. 1–2. — P. Gavranić: Da odgovorim Obzoru i Hrvatskoj. Ibid., 61(1895) 6. V, str. 4–5. — Die zweisprachigen Telephon-Verzeichnisse. Agramer Tagblatt, 14(1899) 23. III, str. 1. — Velika narodna skupština u građanskoj streljani. Obzor, 42(1901) 9. IX, str. 1–2. — M. Polić: Banus Karl Graf Khuen-Héderváry und seine Zeit. Essek 1901, 224–226. — A. Bauer: Očitovanje. Obzor, 45(1904) 22. XI, str. 4. — J. Pazman: Glagolica jest privilegij. Katolički list, 55(1904) 36, str. 421–425. — I. Kršnjavi: Herr Mazzura über Dalmatien. Die Drau, 38(1905) 21. XI, str. 1–2. — S. Radić: Hrvatska opet na raskršću. Hrvatska misao, 4(1905) 5, str. 216–220. — M. Polit-Desančić: Pismo hrvatskom rodoljubu. Branik (Novi Sad), 23(1907) 123, str. 1–2. — Šime Mazzura. Narodni list (jubilarni broj), 51(1912) 1. III, str. 15–16. — J. Ibler: Hrvatska politika 1903–1913, 1. Zagreb 1914, 188–196, 224–225. — (Nekrolozi): Agramer Tagblatt, 33(1918) 15. XII, str. 1; Die Drau, 51(1918) 16. XII, str. 1–2; Hrvatska država, 2(1918) 16. XII, str. 3; Hrvatska obrana, 17(1918) 17. XII, str. 1–2; Ilustrovani list, 5(1918) 47, str. 745–746; Jutarnji list, 7(1918) 15. XII, str. 2; Novo vrijeme, 1(1918) 16. XII, str. 2; Obzor 59(1918) 15. XII, str. 1–2, 5; 17. XII, str. 1; Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, 45(1919) 1/2, str. 60–61. — J. Hanuš, Jugoslavenski sokolski koledar, 1920, str. 98–99. — M. Nehajev: Šime Mazzura. Esej o obzorašima i obzoraštini. Savremenik, 19(1926) 1, str. 29–32. — F. Šišić: Korespondencija Rački–Strossmayer, 2. Zagreb 1929. — I. Peršić: 1883-ća: uspomene na predratni Zagreb povodom 50-godišnjice bune radi madžarskih grbova. Zagreb 1933. — Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 18–20, 241, 243, 247–248, 269, 271, 273–275, 277, 279, 281. — J. Horvat: Hrvatski panoptikum. Zagreb 1965, 116, 131, 140–144, 149, 154, 165. — R. Lovrenčić: Geneza politike »novog kursa«. Zagreb 1972. — D. Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj. Zagreb 1980. — J. Horvat: Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941. Zagreb 1984, 163, 181–182, 186–187. — I. Kršnjavi: Zapisci, 1–2. Zagreb 1986. — A. Szabo: Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873, 1–2. Zagreb 1987–1988. — T. Ganza-Aras: Politika »novog kursa« dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića. Split 1992. — D. Agičić: Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 2000. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 2003. — M. Gross: Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004. — I. Iveljić: Očevi i sinovi. Zagreb 2007. — I. Lukežić: Gjuro Ružić i Šime Mazzura. Sušačka revija, 15(2007) 58/59, str. 121–130. — D. Pavličević: Hrvati i istočno pitanje. Zagreb 2007. — I. Perić: Politička oporba u Banskoj Hrvatskoj 1880–1903. Zagreb 2009. — M. Buchberger: Skice za portret tišnjanske porodice Mazzura. Gordogan, 13(2015) str. 60–70. — S. Matković: Premili Ivane: korespondencija Ivana Hribara s hrvatskom elitom. Zagreb 2016.
Stjepan Matković (2025)
