MEZDJIĆ, Antun, slikar (Zagreb, 5. IV. 1907 — Zagreb, 15. V. 1981). U Zagrebu završio Obrtnu školu (dekorativno-slikarski odjel) 1923, radio kao soboslikar u poduzeću »Gvozdobran« te diplomirao na ALU 1933 (V. Becić). Usavršivao se u Parizu 1933–34. Na ALU u Zagrebu bio docent od 1945, izvanredni profesor od 1947. i redoviti od 1956. do umirovljenja 1971. Nakon ranih radova u duhu realističke akademske tradicije (Trnje, 1920, akvarel; Autoportret, oko 1922, pastel; Kuće uz more /Vranjic/, 1932, ulje, NMMU), na tragu socijalno angažirane umjetnosti skupine Zemlja izradio mapu linoreza Smeće (Zagreb 1932), u kojoj je kritičkom oštrinom, ali i lirskom intonacijom te naglašenom suosjećajnošću, linearnim grafizmima i snažnim crno-bijelim kontrastima prikazao motive sa smetlišta na Cvjetnoj cesti. U Parizu, prijateljujući s L. Junekom, otkriva P. Cézannea i kolorizam te oplošnjava strukturu slike i počinje se izražavati mrljama boje, uglavnom tematizirajući rad (Zaspali ugljenar, 1934; Mladi stolar, 1936, NMMU; Radnici s pregačama, 1939; Rad uz rijeku, 1943, Sabor RH, Zagreb); osobitu socijalnu osjetljivost iskazao u Kolporterki (1934, NMMU), »najpoetičnijoj slici socijalnog slikarstva u nas« (M. Šolman). Nakon Crvenih cipelica (1937, NMMU), djela »maksimalne kolorističke zasićenosti i svjetlosnog intenziteta« (M. Šolman), postupno prigušujući paletu, sve se više okreće intimističkim temama, ponajviše mrtvim prirodama (Jabuke 1938; Mrtva priroda sa školjkama i Košarica šljiva, oko 1938; Voće, 1941, i Crni ćup, 1944, NMMU; Mrtva priroda sa statuom, oko 1942; Suhe žute ruže, 1943, Umjetnička galerija Dubrovnik) i prizorima u interijeru (Šahisti, 1938, Gradski muzej Varaždin). Istaknuo se nizom intimnih portreta (Valika, 1940; Portret gospođice i Glava seljanke, 1941, NMMU; Portret Ivana Gorana Kovačića, 1941) te zagrebačkim vedutama diskretne kromatike Motiv iz Zagreba (1938, NMMU), S Griča (oko 1938) i osobito Zrinjevac (1940, NMMU), djelom naglašene duhovne dimenzije kojim ostvaruje »potpunu intimističku asimilaciju sezanizma« (G. Gamulin). Ubrzo oslobađa i aktualizira likovni jezik: približavanjem motivu odn. povećavanjem detalja iz prirode, poput treperenja lišća ili odraza u vodi, sažima i apstrahira predmetno (Dno mora, 1954; Prozor katedrale, oko 1958), a oko 1960. doseže lirsku apstrakciju (Bez naslova, 1959; Svečanost, oko 1960; Bez naslova, 1964, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku; Doživljaj jezera, 1966; Plavi vodoskoci, 1967, Gradski muzej Vinkovci; Crni valovi, 1968, Galerija umjetnina u Splitu). U akvarelima lapidarnošću i suženom kromatikom postiže iznimnu kolorističku finoću i životnost atmosfere (Mrtva priroda, oko 1938, NMMU; Motiv iz Zagreba, 1938, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Cvijeće, 1940, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku; Sa Šalate, oko 1940; Djevojčica s lutkom, 1942; Beethovenova posmrtna maska, 1943; Grbavac, 1950, Sabor RH; Mrtva priroda, 1951, MSU u Zagrebu; Rankica, 1962). U 1960-ima u ciklusu mrtvih priroda umnažanjem mrtvačkih lubanja stvara halucinantne prizore egzistencijalističkoga prizvuka (Nature morte, oko 1963, akvarel, Nature morte I–VII, 1965, lavirani tuš, NMMU). U posljednjem razdoblju radi uglavnom u temperi (Totem, 1973), akvarelu (Mrtva priroda s vrčem za pivo i Mrtva priroda s reprodukcijom, 1979; Mrtva priroda sa školjkom i koraljem, 1980) i laviranom tušu (Crtež, 1972, NMMU). Cijeloga je života u crtačkim tehnikama radio minijature i improvizacije (Grobari, crvena kreda, 1934; Djevojčica za stolom, oko 1939, tuš, i Studija djevojke, oko 1947, ugljen, Grafička zbirka NSK; Žena s gitarom, oko 1950, tuš, Kabinet grafike HAZU), istaknuvši se ciklusima crteža maloga formata u tinti, kojima postiže likovnu elementarnost (Iskopine, Igre, Iz Žute kuće, Odrazi, Vrtlar, 1968–72). Za života i poslije marginaliziran, djelima lirskih ugođaja, ljudskih sadržaja i delikatnih tonskih vrijednosti, u kojima je zaokupljen motivima bića i stvari propalih i ispalih iz života koje crtežom i bojom nastoji vratiti u život (M. Peić, 1957), ostvario je iznimne dosege i neka od antologijskih djela hrvatskoga intimističkoga slikarstva. Bavio se i ilustriranjem te opremanjem knjiga: V. Nazor, Pepeljuga (1947), V. Bayer, Ugovor s đavlom (1953), Kavkaski zarobljenik i druge pripovijesti ruskih klasika za djecu (1964), O njima se priča (1966), J. Barković, Zeleni dječak (1968), D. Tadijanović, Pjesme i proza (1969), sve tiskano u Zagrebu. S E. Kovačevićem 1930, prema nacrtima J. Kljakovića, izveo stropne slike u kući S. Ritiga u Zagrebu (Demetrova ul., kbr. 22) i 1933. oslikao župnu crkvu u Novigradu na Dobri. Kljakoviću pomagao na ciklusu Legenda o sv. Eustahiju u svetčevoj crkvi u Dobroti 1932–34. i freskama u crkvi sv. Marka u Zagrebu 1936. Izlagao skupno na izložbama skupine Zemlja (Zagreb 1932), zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934, 1936), Grupe hrvatskih umjetnika/slikara (Split 1937, Zagreb 1939, 1977), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), hrvatskih umjetnika u NDH (Zagreb 1941, 1943–44), Bijenale u Veneciji (1942), hrvatske umjetnosti (Berlin, Beč, Bratislava 1943), na izložbama ULUH-a od 1946, Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Lenjingrad, Bratislava, Prag, Varšava, Krakov 1946–48), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), Akvarel u hrvatskom slikarstvu XX. stoljeća (Zagreb 1958), Plavi salon (Zadar 1962), izložbama zbirke Bauer (Vukovar 1964, 1966, Osijek 1967), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Nadrealizam, socijalna umjetnost 1929–1950 (Beograd 1969), Zagrebački salon (1970, 1971 – retrospektiva Zemlje, 1975 – HDLU početci), Četvrta decenija (Beograd 1971) i Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979). Posmrtno mu je priređena samostalna retrospektivna izložba u Zagrebu 1982, a slike izlagane na izložbama Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Hrvatska moderna (Rijeka 1992), Hrvatska moderna 1892–1953. Izbor iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti Osijek (Zagreb 1993, Osijek 2001, Rijeka 2003, Pečuh 2005), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Bijenale u Veneciji (1997), Intimizam u hrvatskom slikarstvu (Zagreb 2009), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Ikonografija grada u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća (Zagreb 2010), Refleksije vremena 1945–1955 (Zagreb 2012), Grupa likovnih umjetnika Zemlja 1929–1935–2014 (Petrinja 2014), Umjetnost i život su jedno. Udruženje umjetnika Zemlja 1929–1935 (Zagreb 2019), Umjetnički život u Splitu 1919–1941 (Split 2020) i Eksploatacija smrti (Zagreb 2021) te na izložbama privatnih zbirka (Zbirka Bauer, Zagreb 1989; Zbirka Kanižaj, Zagreb 1996; Zbirka Rabuzin, Karlovac 1996, Pregrada 1998). Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1972. Portret mu je (Tuna, 1940) izradio Kovačević.
LIT.: Ž: Slikanje crkve u Novigradu na Dobri. Katolički list, 81(1930) 37, str. 477. — M. Gabrijel: Vjesnici nove umjetnosti. Danica, 2(1932) 64, str. 3–4. — L. Koren: Izložba »Zemlje«. Kultura, 1(1933) 1, str. 6–10. — V. Habunek: Izložba zagrebačkih umjetnika. Književnik, 7(1934) 6, str. 286. — J. Draganić: Izložba zagrebačkih umjetnika. Novosti, 30(1936) 28. VI, str. 12. — 240 radova na izložbi u Domu likovnih umjetnika. Večer, 20(1939) 11. XI, str. 6. — Grupa hrvatskih umjetnika izlaže u Domu likovnih umjetnosti. Hrvatski dnevnik, 4(1939) 19. XI, str. 8–9. — Izložba Grupe hrvatskih umjetnika. Novosti, 33(1939) 9. XI, str. 17. — V. Han (V. M.): XIV. izložba hrvatskih umjetnika. Obzor, 79(1939) 22. XI, str. 1–2. — V. Kušan: Izložba hrvatskih umjetnika. Hrvatska revija, 13(1940) 2, str. 100. — A. Padovan: Prva izložba hrvatske likovne umjetnosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hrvatski narod, 3(1941) 27. XI, str. 7. — iš.: Nagrađeni likovni umjetnici. Prosvjetni život, 1(1942) 3, str. 137. — M. Katić (mk): Predstavničtvo hrvatske likovne umjetnosti na Bienalu u Mletcima. Nova Hrvatska, 2(1942) 31. V, str. 13. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 236. — M. Katić (mk): Šetnja kroz III. izložbu hrvatskih umjetnika. Nova Hrvatska, 3(1943) 21. X, str. 7. — V: Šesta godišnja izložba ULUH-a, Studentski list, 6(1950) 32, str. 7. — Akademski slikar Antun Mezdjić. Vjesnik, 14(1953) 18. IX, str. 5. — J. D.: Zabačene teme (razgovor). Ibid., 17(1957) 26. II, str. 5. — M. Peić: Antun Mezdjić. Ibid., 18(1957) 17. XI, str. 6. — E. Cvetkova: Bez apstinencije. Večernji list, 5(1963) 3. XII, str. 7. — N. Schmidichen: Ilustracije dječjih knjiga na području Hrvatske u razdoblju od 1963. do 1966. godine. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 12(1966) 1/2, str. 48. — Priznanje za izuzetna umjetnička i kulturna ostvarenja. Vjesnik, 33(1972) 20. VI, str. 8. — E. Cvetkova: Veličina malog crteža. Život umjetnosti, 1973, 19/20, str. 89–94. — (Nekrolozi): J. Depolo, Oko, 9(1981) 240, str. 3; Bulletin Razreda za likovne umjetnosti JAZU, 1982, 1/52, str. 123–128. — V. Maleković, Vjesnik, 42(1981) 26. V, str. 9. — M. Šolman, Život umjetnosti, 1981, 31, str. 81. — E. Cvetkova: Zašto je bio cijenjen. Večernji list, 26(1982) 13. IV, str. 5. — J. Depolo: Vrhunski senzibilitet. Oko, 10(1982) 263, str. 17. — J. Škunca: Lirski minimalizam. Vjesnik, 43(1982) 31. III, str. 8. — Z. Tonković: Antun Mezdjić (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1982. — M. Peić: Portreti hrvatskih umjetnika 19. i 20. stoljeća. Zagreb 1986, 177–178. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. — Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907–1997. Zagreb 2002, passim.
Ana Šeparović (2025)
