MICHIELI, Valerije (Michieli Tomić), kipar i slikar (Pučišća, 17. IV. 1922 — Zagreb, 3. X. 1981). Suprug slikarice Katarine Žanić-Michieli. U Splitu polazio gimnaziju do 1941; prekinuvši školovanje zbog talijanske okupacije, na Braču surađivao s partizanima. Potkraj 1942. ustaške su ga vlasti uhitile u Srijemu i osudile na smrt; pušten i 1943. mobiliziran u domobranstvo (u Odjelu ratnog slikarstva Prosvjetne bojne), ali je pobjegao te se 1944. priključio NOVJ. Diplomirao kiparstvo na ALU u Zagrebu 1949 (V. Radauš). Polazio Radauševu specijalku do 1951. te do 1955. bio suradnik Majstorske radionice F. Kršinića. Samostalni umjetnik do zaposlenja 1961. na mjestu asistenta u kiparskom odsjeku ALU, na kojoj je docent od 1964, izvanredni profesor od 1969. i redoviti od 1975. Zaokupljen motivima čovjeka i životinje, uglavnom u bronci u okvirima ekspresivne figuracije oblikovao opus trajno određen ratnom traumom osuđenika na smrt i geomorfologijom rodnoga otoka – škrapama, kamenolomima i čvorovima stabala maslina. Isprva u njem dominiraju portretna poprsja koja karakterizira redukcija forme, svedenost na bitno, gruba obradba površine i arhaičnost fizionomije na rubu groteske (Glava mladića /Mladen III/, 1949–51, Galerija umjetnina »Branislav Dešković« u Bolu, GUBD; Glava Mime, 1951–52, NMMU; Mate, 1953, Galerija umjetnina u Splitu), bliska djelu M. Marinija. U novijim djelima iz te skupine snažnija je portretna sastavnica, koja katkad vodi karikaturalnomu, pri čem je izrazita ekspresivnost dijelova lica postignuta grubom obradbom površine (Portret Ive Miše I, 1960, Galerija umjetnina u Splitu; Ljubo, 1975, Gliptoteka HAZU; Jasna III, 1978, GUBD; Portret Goldonija, 1980–81). Nastavljajući Deškovićevu tradiciju, osobitu pozornost posvećuje animalističkim motivima. Uz niz konjskih glava (Pod bičem /Konjska glava/, 1950, GUBD; Šargo I /Konjska glava/, 1955, NMMU), izradio je mnogobrojne figure pasa (Fragment /Pseći torzo/, 1956, sadra; Izvrnuti pas /Nemir u škrapi/, 1968; Prekinuti ritam /Pas/, oko 1977, GUBD; Pas istegnutih nogu, 1980–81) prikazanih u grču, sklupčanih ili izvrnutih u neprirodne okamenjene položaje; proporcije su im izdužene, površina razvedena i vibrantna, nerijetko patinirana, katkad ekspresivizirana naglascima crne i crvene boje, a oblici agresivno istaknuti u prostor, pretvoreni u gotovo amorfne mase. Slične mu značajke ima i paradigmatski dio opusa – muške figure dramatična grča mišića i udova, često bez glave (Priko murade, 1956, sadra; Slomljeno krilo II, 1962; Meta i Komad škrape /Talac/, 1963, NMMU; Talac III /Sjećanje na strijeljane/, oko 1963, Umjetnička galerija Dubrovnik), koje, lišene individualnosti i snažno određene iskustvom rata i stratišta, postaju simbolom i metaforom patnje i stradanja. Radom u podatnim materijalima (sadra, glina), grubom obradbom površine odn. destrukcijom i erozijom materije koju je obrađivao izravno, prstima ili naknadno struganjem, zarezivanjem i grebanjem alatom, blizak je poetici informela i filozofiji egzistencijalizma. Ženske figure radio je rjeđe; najpoznatija je skupina vertikalno izduženih figura s vrčevima na glavama Bračanke (Grupa od pet figura) u sadri iz 1960–65. Zaokupljen univerzalnošću ljudske patnje, izradio je mnogobrojna raspela, izduženi oblici i gotizirajuća vertikalnost kojih podsjećaju na A. Giacomettija (Krist, 1957; Raspeće, 1962). Sudjelovao je u izradbi Kršinićeva Spomenika palim borcima u Bakru 1953. te Spomenika žrtvama fašizma A. Augustinčića i Kršinića u Addis Abebi 1955. Javna mu je plastika postavljena u Pučišćima (Talac III /Sjećanje na strijeljane/, 1955, i Poprsje Štefana Galetovića, 1975, predvorje Narodne knjižnice; Spomenik palim borcima, 1956, Šetalište Ivana Pavla II), Splitu (Spomenik palim brodogradilišnim radnicima, 1958, Brodosplit, Put Supavla, kbr. 21), Bolu (Bračanka /Vodonoša/, 1960, ispred GUBD) i Zagrebu (Meta, 1963, Park skulptura ALU, Nagrada grada Zagreba 1967; Muški torzo, 1963, Park skulptura Gliptoteke HAZU; Tri uha, 1980, dvorište ALU, Jabukovac, kbr. 10), u Parku skulptura dvorca Jakovlje (Hommage/Akt, 1966) i u Supetru (Poprsje Joška Rendića, 1971, park na rivi); oblikovao i reljefe (Ustanak, 1965, Historijski muzej BiH u Sarajevu; Suđenje, 1978–79, samostan Plehan; Govor na Gori, 1980–81, samostan sv. Ante u Sarajevu). Autor je plakete Postirske fraje (1970–71), nagrade istoimenoga festivala u Postirima. Bavio se i slikarstvom u ulju u duhu asocijativne ekspresivne apstrakcije. U slikama naglašene materičnosti, koje karakteriziraju pastozni i energični potezi agresivnih boja te snažni koloristički kontrasti, prepoznaju se njegove kiparske forme i teme (Pred zidom, 1972; Slomljeno krilo, 1976; Raspeće, 1976, i Reportaža s asfalta, 1978, GUBD; ciklusi Iz Bepota bikarije, 1967–78, Zaboravljeni prostor, 1969–73, i Crno sunce, 1981). Izlagao u Zagrebu (1955. s. Lj. Ivančićem, I. Kožarićem, M. Stančićem i J. Vaništom, 1961. s R. Goldonijem, I. Sabolićem i I. Šebaljem), Novom Sadu (1957. s K. Angelijem Radovanijem, V. Bakićem i D. Džamonjom) i Beču (1966. s M. Detonijem, Ivančićem, V. Rukljačem i Sabolićem) te skupno na izložbama ULUH-a od 1953. i Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije od 1954, na Porečkom annalu (1963, 1965, 1969), Beogradskom trijenalu (1964), Zagrebačkom salonu (1965–66, 1970, 1973 – nagrada), izložbama NOB u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije (Beograd 1966 – nagrada, 1969 – nagrada, Zagreb 1981), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), likovne kolonije u Voćarskoj ul. (Zagreb 1969, 1981–82), sa skupinom Biafra (Zagreb 1970, 1971), izložbama Kretanja u suvremenoj jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti (Dubrovnik 1974), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1975 (Zagreb 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Lički annale (Gospić 1979) i Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Bolu (1982, 1984. s Goldonijem i Šebaljem, 2022), Pučišćima (1982), Zagrebu (1983 – retrospektiva, 1997), Čapljini (2012. sa suprugom i kćeri Leilom Michieli Vojvoda) i Vugrovcu Donjem (2019. s L. Michieli Vojvoda), a djela uvrštena na izložbe Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Triennale hrvatskog kiparstva (Zagreb 1982), Postojanost figurativnog 1950–1987 (Zagreb 1987), Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija (Zagreb 1988), Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb 1991), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Branko Ružić i suvremenici (Slavonski Brod 1999, Zagreb 2000), Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001), Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001), Od kipa do ispovijedi (Zagreb 2011), Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (Samobor 2013), Razotkrivanje tijela (Dubrovnik 2016), Sve naše životinje (Zagreb 2017), Likovni vremeplov (Zagreb 2018), Zbirka Bali (Čakovec 2018), 40 godina galerije Galženica (Velika Gorica 2020), Eksploatacija smrti (Zagreb 2021), Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija (Zagreb 2021) i Manirizam u hrvatskoj umjetnosti 20. i 21. stoljeća (Zagreb 2022). O njem su snimljeni TV filmovi Hod po raspuklinama (Irena Vrkljan i A. Viculin, 1965), Portret Valerija Michielija (S. Praljak, 1981) i Život je drhtanje (I. Michieli, 1985). Prepoznatljivim i stilski koherentnim opusom u duhu informela i neoekspresionističke figuracije sudjelujući u likovnim zbivanjima svojega doba, utjecao je na mlađi naraštaj kipara, osobito na skupinu Biafra, te postao »inicijatorom novoga vala što će se u kasnijim decenijama eruptivno nametnuti kao angažirana nova figuracija« (V. Bužančić, 1985).
LIT.: G. Gamulin: Skulptura na izložbi ULUH-a. Vjesnik, 14(1953) 13. XII, str. 5. — Z. Gabor: Trojica od petoro. Čovjek i prostor, 2(1955) 26, str. 7. — A. V. Mihičić: Dva velika obećanja. Ibid., 27, str. 7–8. — R. Putar: Mala likovna kronika. Ibid., 25, str. 7. — Isti: Na izložbi petorice. Narodni list, 11(1955) 20. II, str. 5. — Z. Ugljen: Izložba petorice. Vjesnik, 16(1955) 20. II, str. 7. — (Razgovori): Narodni list, 11(1955) 30. I, str. 3. — A. Vrdoljak, Vjesnik, 28(1967) 4. IV, str. 4. — E. Cvetkova, Večernji list, 10(1968) 13. I, str. 9. — D. Erceg, Vjesnik, 31(1970) 28. III, str. 10–11. — J. Miše: Izložba »Grupe Petorice«. Bulletin Instituta za likovne umjetnosti JAZU, 4(1956) 8, str. 23–24. — D. Dragojević: Postoji li kriza dalmatinske skulpture. Slobodna Dalmacija, 17(1960) 24. IX, str. 3. — M. Krstulović: Vrijedan spomenik Valerija Michielija palim borcima pred splitskim brodogradilištem. Mogućnosti, 7(1960) 12, str. 1043–1044. — M. Kolarić: Novija jugoslovenska skulptura. Beograd 1961. — Likovna galerija. Valerije Michieli. Telegram, 4(1963) 167, str. 4. — J. Miše: Valerije Michieli i Miljenko Stančić. Forum, 3(1964) 4/5, str. 558–562. — J. Škunca: Čovjek i škrapa. Vjesnik, 29(1968) 8. VI, str. 9. — A. Adamec: Kiparstvo Hrvatske XIX. i XX. stoljeća u Gliptoteci. Zagreb 1974, 16. — (Nekrolozi): V. Bužančić, Slobodna Dalmacija, 39(1981) 9. X, str. 6. — E. Cvetkova, Večernji list, 25(1981) 5. X, str. 8. — J. Depolo, Oko, 9(1981) 250, str. 3. — J. Č. S., Slobodna Dalmacija, 39(1981) 6. X, str. 4. — D. Schneider, Vjesnik, 42(1981) 7. X, str. 12. — I. Tomljanović (I. T.), Borba, 60(1981) 7. X, str. 9. — K. Prijatelj i Z. Tonković: Galerija Bol. Bol 1981, 11, 42–56, 176, 179. — M. B. Protić: Skulptura XX veka. Beograd—Zagreb—Mostar 1982, 92, 101. — (Katalozi izložba): D. Schneider, Zagreb 1983 (s potpunijom lit. do 1981). — I. Šimat Banov, Zagreb 1997. — E. Cvetkova: Humanizam pretočen u broncu. Večernji list, 27(1983) 7. XII, str. 5. — J. Škunca: Humanistički protest. Vjesnik, 44(1983) 20. XII, str. 5. — V. Bužančić i D. Schneider: Valerije Michieli. Bol 1985. — V. Bužančić: Poetska slika svijeta. Odjek, 39(1986) 2, str. 19. — M. Baričević: Lučonoša krika i pjesnik utroba. Novi list, 51(1997) 16. III, Pr., str. 7. — I. Brešan: Krik unutar sebe. Slobodna Dalmacija, 54(1997) 1. III, str. 47. — J. Franić: Jedno lice ekspresivne figuracije. Glas Slavonije, 78(1997) 17. III, str. 29. — T. Lalin: Snop mesa i krika. Slobodna Dalmacija, 54(1997) 25. III, Pr., str. 4–5. — T. Maroević: Kiparstvo u 19. i 20. stoljeću. U: Tisuću godina hrvatskog kiparstva. Zagreb 1997, 318, 328, 342. — E. Quien: Kiparski filozof egzistencije. Vjesnik, 58(1997) 26. III, str. 20. — V. Rismondo ml.: Kipar vlastite duše. Privredni vjesnik, 44(1997) 2991, Pr., str. 2. — M. Tenžera: Rastvaranje tjelesnih oblika. Vjesnik, 58 (1997) 5. III, str. 21. — I. Župan: Teza o posljedicama. Hrvatsko slovo, 3(1997) 99, str. 19. — žvu: Michieli kao mjera. Večernji list, 41(1997) 7. III, str. 15. — tv: Vandali protjerali Tri uha na Jabukovac. Ibid., 43(1999) 6. V, str. 9. — V. Srhoj: Grupa Biafra 1970–1978. Zagreb 2001. — I. Šimat Banov: Poučak o samoći. Vijenac, 9(2001) 198, str. 20–21. — Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907–1997. Zagreb 2002, 118, 135, 144, 316–317. — Spomenici i fontane u gradu Zagrebu. Zagreb 2007. — D. Jendrić (doj): Igra u snijegu s Ovalnom kišom. Večernji list, 50(2010) 9. I, str. 59. — S. Špoljarić: Uprisutnjena slutnja transcendentalnoga. Hrvatsko slovo, 18(2012) 888, str. 16–17. — J. Kosanović: Povijest čovjeka u očima psa. Slobodna Dalmacija, 71(2013) 23. XI, str. 30–31. — I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb 2013. — M. Baričević: Lica bez sjene, umjetnički ateljei. Zagreb 2018, 12–14. — I. Radić: Izložba djela Valerija Michielija. Slobodna Dalmacija, 79(2022) 29. VIII, str. 21.
Darija Alujević (2025)
