MIHALJEVIĆ, Branko, skladatelj i glazbeni urednik (Zagreb, 19. I. 1931 — Osijek, 19. IX. 2005). U Zagrebu završio Građevinski tehnikum 1948; glazbu učio privatno (R. Hrovat, B. Širola), nastupao u zabavnoglazbenim sastavima. Od 1949. u Osijeku, radio u poduzeću Građevinar te svirao harmoniku i saksofon u zabavnom orkestru »Bonzo«, za koji je skladao prve šlagere (Ti si moj san, Kraj tebe sve je kao priča). Od 1952. do umirovljenja 1991. zaposlen na Radio-Osijeku (osim 1962‒64. kad vodi Centar za kulturu i umjetnost Narodnoga sveučilišta »Božidar Maslarić«), gdje je urednik glazbenoga odn. glazbeno-dokumentarnoga programa (kratko i v. d. direktora) te osnivač i voditelj zabavnoga radijskoga orkestra, za koji sklada i piše aranžmane. Nakon umirovljenja višeput biran u osječko Gradsko vijeće (predsjednik 1993‒95). Na matičnom radiju uređivao cikluse emisija Iz naroda za narod, Mladi za mlade i najstarije te Desetica, na osječkom Gradskom radiju Branko i potočić, a na TV Zagreb 1964–67. cikluse za djecu Udruženje radoznalih, Prijatelji glazbe i Zdravo mladi. Skladao često na vlastite tekstove te ubrzo postao zapažen autor zabavne glazbe i skladatelj s osobitim senzibilitetom za glazbu za djecu. U nizu melodioznih pjesama (Moj Osijek, svečana pjesma grada; Bijeli sombrero; Ti si moj san; Moj Zagreb) ističe mu se šlager Golubovi (tekst D. Britvić; II. nagrada publike na Festivalu Zagreb ’64) te skladbe nadahnute slavonskim melosom Pjevat će Slavonija (tekst M. S. Mađer), Imam diku (vlastiti tekst; I. nagrada na Festivalu Slavonija ’79) i Vlakaši (tekst Britvić; nagrada Zlatni klas, Zvuci Panonije ’83); skladao i himnu NK »Osijek« (Grad na Dravi danas slavi, tekst A. Gardaš). Među pjesmama za djecu, uz antologijsku skladbu Zeko i potočić (1955) te Uspavanka i Davor i harmonika na vlastite tekstove, popularnost su stekle i pjesme na stihove S. Jakševca i R. Zvrka Pričao mi djeda moj, Kad je maca sama, Kauboj i Indijanac i Kad su laste odlazile. Dvadesetak glazbeno-scenskih djela za djecu (igrokazi, igre s pjevanjem, glazbene priče, operete) praizvedeno mu je, ponajviše u režiji I. Baloga Malešića, u osječkom Dječjem kazalištu »Ognjen Prica«, u kojem je skladao i glazbu za desetak lutkarskih predstava i koje od 2006. nosi njegovo ime. Glazbeno-scenska djela dijelom skladao na stihove drugih autora (Zvrko, Lopta iz svemira, 1962, i Grga Čvarak, 1977), a među onima na vlastiti tekst (Indijanci velikog perivoja, 1958; Među najljepšim pričama, 1960; Veliki šumski događaj, 1964; Vesela avlija, 1980) ističe se glazbena priča Zeko, Zriko i Janje (1957; izvedeno u Šibeniku na otvorenju prvoga Jugoslavenskoga festivala djeteta 1958; Nagrada grada Osijeka 1962; libreto i notni zapis tiskani u njegovoj knjizi Zeko, Zriko i Janje. 1957‒1997. Osijek 1998) – jedna od najdugovječnijih domaćih predstava za djecu, izvedena više od 800 puta (i u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Demokratskoj Republici Njemačkoj te Mađarskoj) – koja je postala zaštitnim znakom Dječjega kazališta. Zapaženi su mu i etnomjuzikl Slavonska rapsodija (1978, vlastiti libreto; Nagrada grada Osijeka 1979) te mjuzikl Osječki karusel (1995), praizvedeni u HNK u Osijeku, za koje je skladao i scensku glazbu (R. de Obaldia, Vjetar u granama sasafrasa, 1967; Deana Leskovar, Slike žalosnih doživljaja, 1981; F. Šovagović, Sokol ga nije volio, 1983; F. García Lorca, Dom Bernarde Albe, 1984; F. Hadžić, Gospoda i drugovi, 1985; I. Ivanac, Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh, 1989). Skladbe su mu snimljene na više od 100 kompilacija, na kasetu Najljepše skladbe za djecu Branka Mihaljevića (Orfej i HRT, 1992) te kasetu i CD Zeko i potočić (Croatia Records, 1999). Najpopularnije su tiskane u izboru u izdanjima Branko Mihaljević (Osijek 1995) i Skladbe za najmlađe (Osijek 1999; s autobiografskim zapisima). Pisao o povijesti zabavne glazbe u Osijeku (feljton u Glasu Slavonije, 2000–01, skupljeno u knjizi Tragovi osječke zabavne glazbe. Osijek 2002). Na temelju terenskih istraživanja objavio na Radio-Osijeku i Radio-Zagrebu mnogobrojne dokumentarne reportaže o narodnoj umjetnosti i običajima Slavonije i Baranje (Zlatno pero Društva novinara Hrvatske 1981). Baveći se enigmatikom, 1950-ih i 1960-ih surađivao u osječkim (Zagonetka, Rebus) i beogradskim (Enigma, Iks) periodicima te od 1962. neko vrijeme bio tajnik Enigmatskoga kluba Osijek. Dobio nagrade za životno djelo Osječko-baranjske županije 1999. i »Porin« 2005.
LIT.: I. Balog: Glavni urednik Branko Mihaljević. Maslačak, 7(1981–82) 4, str. 2–3. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — (Razgovori): M. Mihaljević, Globus, 1994, 173, str. 26–27. — S. Račić, Glas Slavonije, 76(1995) 30. III, str. 22. — V. Latinović, Ibid., 80(1999) 13. III, str. 12. — K. Petrinović, Gloria, 1999, 221, str. 53–55; 2003, 428, str. 73–74. — I. Gajin, Glas Slavonije, 82(2001) 20. II, str. 14. — Branko Mihaljević. Osijek 1995. — Lj. Stanojević: Pravi slavonski mjuzikl. Hrvatsko slovo, 2(1996) 59, str. 26. — D. Pavlić: (Uz knj. Zeko, Zriko i Janje). Glas Slavonije, 79(1998) 2. III, str. 30. — D. Rešicki: (Uz knj. Skladbe za najmlađe). Ibid., 80(1999) 17. IV, str. 12. — A. Tomasović: Osječanin stoljeća – Branko Mihaljević. Večernji list, 44(2000) 20. I, str. 20, 29. — (Nekrolozi): D. Bađun, Glas Slavonije, 85(2005) 20. IX, str. 4. — T. Levak, Jutarnji list, 8(2005) 20. IX, str. 21. — B. Nazansky, Kvizorama, 15(2005) 708, str. 3. — D. Paulik, Cantus, 2005, 134, str. 66. — M. Sajler, Vjesnik, 66(2005) 20. IX, str. 42. — D. Špišić, Osječki dom, 6(2005) 20–21. IX, str. 1. — A. Bogner-Šaban: Ugrađeni u povijest Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. U: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku 1958–2008. Osijek 2009. — Hrvatsko društvo skladatelja (1945–2015). Članovi. Zagreb 2015. — Potpunija diskografija: https://www.discogs.com/artist/1889357-Branko-Mihaljevi%C4%87 (28. II. 2024).
Dino Staničić (2025)
