MIŠE, Jerolim

MIŠE, Jerolim, slikar i likovni kritičar (Split, 25. IX. 1890 — Split, 14. IX. 1970). U Splitu završio gimnaziju 1908. te polazio Graditeljsku, zanatlijsku i umjetničku školu. Od 1910. studirao na ALU u Zagrebu, potom na umjetničkim školama u Rimu, od 1911, i Firenci, od 1913; 1914. vratio se u Split. U vojsci u Sisku i Glini 1915–17, potom radi kao učitelj crtanja u gimnaziji u Krapini, od 1920. u Brodu na Savi, od 1923. u Zagrebu u Obrtnoj školi, a od 1925. u ženskoj gimnaziji. Na ALU u Beogradu od 1938. izvanredni, a od 1939. redoviti profesor. God. 1941. ponovo u Zagrebu; radi u HIBZ-u, a od 1943. na ALU, gdje je redoviti profesor od 1947. do umirovljenja 1960. Od 1952. dopisni i od 1961. redoviti član JAZU, odgovorni urednik njezina Bulletina Instituta za likovne umjetnosti 1953–55. te tajnik Odjela za likovne umjetnosti do 1966. Studijski putovao u Beč 1919, München, Dresden i Berlin 1922. te Pariz 1929, 1934. i 1936. Slikao uglavnom u ulju, isprva pod utjecajem E. Vidovića (Suton, 1908, izgubljeno), a potom secesijsko-simbolističke kompozicije (Strast, 1914, Galerija umjetnina Split, GUS; Molitva, 1914, i Na suncu, izgubljene) te portrete koje karakterizira autentičan spoj secesijske plošnosti i linearnosti s ekspresionističkim psihološkim intenzitetom (Muškarac s crvenom kapom i pregačom i Portret mladića, 1914, MUO; Zagorkinja i Manuška, 1914; Portret profesora Krizmana, 1916, Splićanka i Srpski vojnik, 1918, MG; Portret Emanuela Vidovića, 1916, Portret Joea Matošića i Portret Ive Tartaglie, 1919, GUS; Portret zaručnice, 1917; Portret Tina Ujevića, 1920, izgubljen), nastao na podlozi modernističkih (F. Hodler, V. van Gogh), osobito bečkih poticaja (G. Klimt, S. Freud). U prijelaznom razdoblju 1920–23. okreće se sezanističkomu oblikovanju volumena te transformira ekspresionističke značajke: javljaju se energičniji potez, intenzivne boje (Ekstaza, 1922), neobične harmonije (Đak, 1923, GUS), dramatična osvjetljenja (Djevojka s cvijećem, 1922) te prvi pejzaži (Brodsko brdo, 1921, Muzej Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu, MBP). Homoerotski Akti (/Prijateljice/, 1924, GUS) i piramidalno strukturirana Pučišća (1923, Galerija umjetnina Branislav Dešković u Bolu, GUBD), kao jedan od »najdefinitivnijih amblema« vremena (I. Reberski), ističu se iznimnim kolorističkim i oblikovnim jedinstvom, a naglaskom na volumenu i stabilnošću kompozicije najavljuju magično-realističko stilsko razdoblje. Osim što se tematski nakratko priklanja žanr-prizorima (Djevojka s melonom, Gradski muzej u Karlovcu, Prodavač povrća, Muzej hvarske baštine u Hvaru, Briškula, izgubljeno, sve 1924), pretežno radi portrete (Portret žene, 1925, i Portret dječaka, 1926, MG; Portret, 1925, Galerija umjetnina Narodnoga muzeja u Zadru; Šoltanka Lukre, 1926, GUS; Portret Miroslava Krleže, 1928, MSU u Beogradu), među kojima posebnu cjelinu čine reprezentativni, vjerojatno po narudžbi (Djevojčica s cvijetom, 1930, i Portret Lele Flögel, 1931, Muzej grada Beograda, MGB; Djevojčica s lutkom, 1930, MG; Portret Bele Krleže, 1931, Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže u Zagrebu), te pejzaže s prikazima skučenih dalmatinskih vizura: intimnih luka (Supetar na Braču, 1927, MGB; Ribarica, 1929, Umjetnička galerija u Dubrovniku; Lučica, 1930) i uskih ulica (Ulica /Ulica u Spliskoj/, 1928, GUS; Podne u Supetru /Podne u dalmatinskoj varoši/, 1928, MG, reproducirano na poštanskoj marki u seriji Hrvatsko moderno slikarstvo, 2004). Potkraj 1920-ih na impresionističkim i postimpresionističkim poticajima (P. Cézanne i A. Renoir) te pod utjecajem P. Dobrovića oslobađa potez i boju približavajući se kolorizmu (Borovi u Supetru, 1928, MGB; Siroče /Portret djevojčice/, 1929, MG), koji će obilježiti njegova djela u 1930-ima. Tada plošno gradi slike čistom bojom i slobodnim potezom: u portretima (Skitnica, oko 1930; Stara dvorkinja, 1931; Stara prelja, 1935, MSU u Zagrebu, MSUZ), među kojima se osobito ističu oni tužnih ili zamišljenih djevojčica (Djevojčica, 1932, MG; Djevojčica s knjigom, 1932, MGB; Djevojčica riše, 1934, GUS), pejzažima (Podne u Koločepu, Selo /U Slanome/, 1931, i Masline /Rogač na Šolti/, 1940, MG; Podne na otoku, 1934; Pejzaž, 1937, MUO; Kuće na Voćarskoj cesti, 1937, MGB; U vrtu, 1937, MBP), mrtvim prirodama (Mrtva priroda /Medo/, 1928, Mrtva priroda sa šalicama, 1929, Nature morte s lubenicom, 1930, Vrč sa šunkom, 1931, i Karfiol, 1932, MGB; Škarpina, 1934) te figurama u pejzažu (Otočanka, MGB, Šoltanka, GUS, Pod maslinom, sve 1937), koje je radio i u akvarelu (Djevojka na magarcu, 1936, i Djevojka, 1938, MG; Odmor u polju, 1939), sjedinio je gotovo sve aspekte dalmatinskoga težačkoga života. Interesom za marginalizirane likove i nereprezentativne vizure u razdoblju 1930–35. kao član Grupe trojice (s V. Becićem i Lj. Babićem) socijalnom osjetljivošću stvorio je sliku »one druge« siromašne Dalmacije (P. Selem), čime je dao prinos traganju za »našim izrazom«. U prvoj pol. 1940-ih slika isključivo intimističke portrete u građanskim interijerima i mrtve prirode (Portret gospođe Nikolić, 1941, Galerija starih i novih majstora Gradskoga muzeja Varaždin; Portret stare žene, 1942, MSUZ; Lonac s cvijećem, 1942, i Čitanje, 1944, MG; Mrtva priroda s kipom, 1945). Nakon rata slobodnim potezima i mrljama boje donosi prikaze krševitih i kamenjarskih otočnih pejzaža, osobito Vrnika (Stare kamenjare, 1947, MG), a kao ustupak socrealističkim zahtjevima u njih umeće sitne prikaze ljudi pri radu (Kamenjare, 1948, Baščanska okolica, 1950, i Majsko jutro na Lopudu, 1951, MG; Kamenolom, 1949, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku) te slika prikaze iz poslijeratne izgradnje (Splitsko brodogradilište, 1948). U 1950-ima i 1960-ima ostaje na sličnim likovnim pozicijama, s nešto većim stupnjem slobode u potezu i shvaćanju predmetnosti (Bogišićev park, 1951, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Starica, 1955, Haringe II, 1958, Pred oluju, 1962, i Portret mladića, 1968, MG; Žrnovka, 1955, i Jelena, 1963, GUS; Dječak u crvenom puloveru, 1957, MBP), u nekim se djelima približivši strukturiranomu pejzažu (Krovovi, 1955, MSUZ; Pučišće III, 1957, MG; Motiv iz Pučišća, 1959, GUBD) i apstrakciji (Pejzaž, 1954, Muzej Staroga Grada; Put u kamenolom, 1954, MG; Vrnički kamenolomi, 1955, GUS), ali se uskoro vraća čvrstim predmetnim polazištima u ciklusima Doživljaji lutka (1959–65, ulje, olovka), Marjanski (1959–68, ulje, flomaster, tuš, ugljen), Iz Venecije (1962, tuš) i Splitski (1963–65, ulje, flomaster, tuš). Trajno zaokupljen vlastitim likom, naslikao je mnogobrojne autoportrete, u najranijima iskazavši duboki ekspresionistički nemir (1916) i ogoljelost vlastite psihe razlijevanjem forme (1922, akvarel). Poslije je isticao statiku i volumen (1927, MSUZ) te kolorističko prožimanje s prirodom (Slikar, 1932, izgubljeno), dok se u kasnijem razdoblju često prikazivao za slikarskim stalkom (1943, MG), a u posljednjem autoportretu (1968) oblikovnim rastakanjem progovorio o svijesti o bliskom nestajanju. Kao vrstan crtač radio je psihološki uvjerljive realističke portrete u ugljenu (Ženski portret, 1926, Kabinet grafike HAZU; Mladić, 1926; Ivo, 1927), portrete djevojčica u olovci (1926, Grafička zbirka NSK; 1928, Kabinet grafike HAZU; 1929, MBP; 1929, 1930. i 1932, MGB) i tehnici tuša (Djevojčica na stolici, 1929, i Djevojčica s uzdignutim rukama, 1931, MGB; Djevojčica za stolom, 1930), u kojoj je izradio i mnogobrojne krokije iznimne sažetosti i sugestivnosti (Portret Dragutina Tadijanovića, 1932–33, Spomen-dom Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu; Partija šaha, 1939; Plava djevojčica; Djevojčica) te pejzaže treperavih i uznemirenih linija (U vrtu i Na Šalati, 1937). Objavio je mapu portretnih crteža Naši dragi suvremenici (Zagreb 1944). Okušao se i u grafičkom dizajnu, oblikovavši nekoliko plakata (Jerolim Miše – Proljetni salon, 1916; Vidovićeva izložba, 1919; Izložba Joze Kljakovića, 1920; Vidovićeva izložba, 1936) i naslovnica knjiga (K. Strajnić, Tomislav Krizman, 1916, A. G. Matoš, Feljtoni i eseji, 1917, D. Angjelinović, Galebovi, 1918, Strajnić, Studije, 1918, S. Tomić, Apsolutizam kao religija života, 1920, Lirika šestorice, 1931, sve tiskano u Zagrebu), te u ilustraciji (Znanje i radost, 1. Zagreb 1942) i izradi ex librisa. Samostalno je izlagao u Splitu (1914, 1917, 1923, 1926, 1938, 1960, 1970), Zagrebu (izložba Proljetnoga salona 1916, 1923, 1926, 1928, 1937, 1940, 1952, 1955, 1960, 1966, 1968), Brodu na Savi (1921–22), Dubrovniku (1923), Beogradu (1939), Zadru (1962) i Rijeci (1964), skupno na izložbama umjetničke škole u Zagrebu (1911), Proljetnoga salona u Zagrebu (1916–17, 1919–21), Osijeku (1920) i Beogradu (1922), umjetničkoj izložbi u Rijeci (1918), Izložbi jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije (Split 1919), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Grupe nezavisnih umjetnika (Sisak, Karlovac, Koprivnica i Varaždin 1921, Split, Novi Sad, Sombor, Karlovac 1924, Stari Bečej 1925), Grupe četvorice (Zagreb 1925, 1928), Jadranskoj izložbi (Split 1925), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925), Međunarodnoj izložbi u Philadelphiji (1926), Jugoslavenskoj slikarskoj izložbi u New Yorku (1926), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Novi Sad 1927), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva u Londonu (1930), s Grupom trojice (Zagreb 1930–35, Ljubljana 1933, Sarajevo i Split 1934), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1940–44), Izložbi hrvatske umjetnosti (Berlin 1943), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48), na izložbama ULUH-a (od 1946) i Likuma (1950–56), Pola vijeka jugoslavenskoga slikarstva (Zagreb 1953), Beogradski trijenale (1961, 1964), Zagrebački salon (1965), Hrvatske slike i skulpture XIX. i XX. stoljeća (New York 1966) te Treća decenija (Beograd 1967). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1984, 1988–89, 1990 – retrospektiva, 1997), Splitu (1990), Slavonskom Brodu (1990, 1998) i Rovinju (2008), a djela izlagana na skupnim izložbama Četvrta decenija (Beograd 1971), Grupa trojice (Zagreb 1976, Madrid 1994, Wiesbaden 1996), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Zagreb—Osijek 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Lik figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981) i Stari splitski plakati 1891–1942 (Split 1989) te na zagrebačkim izložbama Plakat u Hrvatskoj do 1941 (1974), Zagrebački salon (1974 – tendenciozni realizam, 1975 – HDLU–počeci), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (1980), Kubizam i hrvatsko slikarstvo (1981), Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo (1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (1996), Stoljeće hrvatskog plakata (2001), Secesija u Hrvatskoj (2003), Proljetni salon 1916–1928 (2007), Intimizam u hrvatskom slikarstvu (2009), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (2009), Ikonografija grada u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća (2010), Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, Strast i bunt – Ekspresionizam u Hrvatskoj (2011) i Refleksije vremena 1945–1955 (2012). — Istaknuo se i kao likovni kritičar: ranu mu je kritiku (1911–21) obilježio zahtjev za individualnošću i proživljenošću umjetničkoga djela, a u zreloj (1923–44) i kasnijoj fazi (1952–68) prevladalo je negativno stajalište prema suvremenim likovnim pojavama i vjernost slikanomu predmetu kao glavni kriterij vrjednovanja. Među člancima koje je objavljivao u periodicima (Hrvatski pokret, 1911; Val, 1911; Naprednjak, 1912; Riečki novi list, 1912; Sloboda, 1912–14; Zvezda i Pijemont, Beograd 1912; Zastava, 1914; Jugoslavenska obnova – njiva, 1920; Savremenik, 1920, 1923; Život, 1920–21; Književna republika i Novo doba, 1924; Obzor, 1925; Hrvatska revija, 1935; Vienac i Neue Ordnung, 1944; Ilustrirani vjesnik, 1952; Bulletin JAZU, 1953–54, 1956–58; Ljetopis JAZU, 1953, 1957, 1962) ističu se tekstovi o M. C. Crnčiću (Zvono, 1911), Z. Šulentiću (Hrvatska revija, 1929), G. Groszu (Književni život, 1932), izložbi skupine Zemlja (Hrvatska revija, 1933) i I. Meštroviću (Forum, 1962); pod pseudonimom Rome pisao u Književniku 1928–29. o Dobroviću, Krizmanu, R. Jakopiču, F. Kršiniću i Vidoviću. Dio njegovih rukopisnih eseja o umjetnosti objavljen je u knjizi Zapisi (Zagreb 1984). U mladosti se okušao i u književnosti: u skladu sa stilskim pluralizmom vremena u djelima mu se osjeća bliskost s ruskim realizmom (pripovijetka Kirijaš. Stekliš, 1911), psihološkim impresionizmom (pripovijetka Pomrčina. Zvezda, 1912) i kozmičkim ekspresionizmom (Pjesme osame. Književni jug, 1918). Njegova ostavština, koja obuhvaća mnogobrojna pisma supruzi, tekstove o umjetnosti te dramu U suzam voštanica (1909), čuva se u obitelji. Bezuvjetno vezan uz realnost, svojim je figurativnim i antropocentričnim slikarskim opusom uspjelo povezao zavičajno i europsko te mediteransko i kontinentalno, u ranom razdoblju autentičnim spojem simbolizma, secesije i ekspresionizma posredujući u svoju okolinu neke od najnaprednijih stečevina modernosti, ali je poslije u njegovim tekstovima i djelima jačala odbojnost prema suvremenim i aktualnim umjetničkim stremljenjima, čime se istaknuo kao predstavnik hrvatskoga likovnoga antimodernizma. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1969. Portret u gipsu izradila mu je Ruža Meštrović (Galerija Meštrović u Splitu).