MOHOROVIČIĆ, Andrija

MOHOROVIČIĆ, Andrija, geofizičar (Volosko, 23. I. 1857 — Zagreb, 18. XII. 1936). Gimnaziju završio u Rijeci 1875, studij matematike i fizike na Karlovu sveučilištu u Pragu 1879 (suosnivač 1877. i tajnik tamošnjega akademskoga literarnoga društva »Hrvat«) te doktorirao 1894. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu na osnovi triju članaka (Nekoliko opažanja o vertikalnoj komponenti gibanja oblaka. Rad JAZU, 1889, 95; Nekoji rezultati opažanja oblaka na Kraljevskoj nautičkoj školi u Bakru. Ibid., 1891, 104; Dnevna i godišnja perioda oblaka u Bakru. Ibid., 1892, 111) priznatih 1893. jednakovrijednima tezi pod zajedničkim naslovom Rezultati opažanja oblaka u Bakru. Od 1879. radio u Velikoj gimnaziji u Zagrebu, nakon položenoga učiteljskoga ispita u Pragu 1880. prešao u Veliku realku u Osijeku, potom na vlastiti zahtjev 1882. u Nautičku školu u Bakru, u kojoj je uz matematiku i fiziku predavao meteorologiju (srednjoškolskim profesorom imenovan 1886), te od 1891. do umirovljenja 1921. bio zaposlen u Velikoj realki (Realna gimnazija odn. I. realna gimnazija) u Zagrebu; kao naslovni docent od 1894. i naslovni izvanredni profesor od 1909. do 1917. držao je kolegije iz geofizike na Mudroslovnom fakultetu, a predavao je i na Šumarskoj akademiji te na Višoj trgovačkoj školi. Član dopisnik JAZU od 1893, pravi član od 1898. i tajnik njezina Matematičko-prirodoslovnoga razreda 1918–22. — Nakon matematičkih radova o loksodromi i helikoidu, za boravka u Bakru – gdje je utemeljio meteorološku postaju 1887 – posvetio se navlastito klimatološkoj analizi naoblake, rodova oblaka i pripadnoga gibanja zraka te organizirao mjerenja ne samo standardnim instrumentarijem nego i nefoskopom, inačicu kojega je i konstruirao. U trima spomenutim člancima zaključio je da na promatranom području naoblaka ljeti ima dva maksimuma, veći popodnevni i manji jutarnji, a zimi samo prijepodnevni, opisao tendenciju da se oblaci dvaput dnevno (oko 8 i 17 sati) postave u pravilne usporedne redove te razlike u zakretanju smjera prizemnoga vjetra (prije podne zakreće sa Suncem, poslije podne protivno Suncu) i visinskoga vjetra (suprotni smjerovi zakretanja), pri čem je brzina prizemnoga vjetra najveća oko podneva, manja ujutro i navečer, a brzina visinskoga ima suprotan dnevni hod. Glavni svoj meteorološki prinos objavio je u periodiku Meteorologische Zeitschrift (Beč 1889, 24), prikazavši oblake i gibanje zraka na temelju mjerenja i opažanja na bakarskom području 18. X. 1888. Nalaze je sažeo u shematskom prikazu stanja atmosfere, i to u okomitu presjeku od planina preko Bakra do Riječkoga zaljeva. U situaciji s burom opazio je kumulus koji je gotovo cijeli dan mirovao nad Kostrenom, fragmente kumulusa koji su se spuštali niz brdo te stratokumuluse koji su se gibali niz vjetar u višim slojevima atmosfere. Na osnovi tih i dodatnih opažanja i mjerenja pri tlu i uz morsku površinu ustanovio je da se zrak gibao niz planinu, da se uzdizao nad Bakrom, zatim se u visini gibao prema Riječkom zaljevu, ondje se spuštao i u povratnoj struji gibao prema Bakru, prema čem je zaključio da se oko stacionarnoga kumulusa razvio vrtlog s vodoravnom osi te da je stoga vjetar tik iznad Riječkoga zaljeva imao smjer suprotan buri; opis je pobudio zanimanje urednika časopisa J. Hanna, koji je tekstu dodao osvrt s upozorenjem na slične pojave u Engleskoj, na Grenlandu i u južnoj Africi. Otkriće vrtloga s vodoravnom osi, odn. atmosferskoga rotora, poslije su potvrdili W. Marriott i J. Kuettner; premda su ga u udžbenicima spomenuli i Hann (1901) i A. Wegener (1911), u pol. XX. st. palo je u zaborav, pa se Mohorovičićeve pionirske zasluge ponovo priznaju tek u novije doba. Prelaskom u Zagreb od I. Stožira preuzeo je 1892. i uz postupno smanjenje nastavnih obveza do 1921. vodio Meteorologijski opservatorij – prvotno u sastavu Velike realke, zatim Zagrebački meteorološki opservatorij od 1901, Zemaljski zavod za meteorologiju i geodinamiku od 1911, Geofizički zavod od 1921 – koji se pod njegovom upravom osamostalio, proširio djelatnost na druge geofizičke discipline te 1901. postao središnjicom za 78 meteoroloških postaja u Hrvatskoj i Slavoniji, dotad pod različitim upravama (Opservatorij je nadzirao 126 postaja 1905). Mohorovičić je među ostalim, služeći se telegrafskom dostavom meteoroloških podataka iz više europskih zemalja, u dnevnom tisku 1893–1914. objavljivao pokusne vremenske prognoze, a 1899. po nalogu Zemaljske vlade počeo je ustrojavati sustav obrane od tuče, uključujući iskušavanje protugradnih topova. Istražujući posljedice tornada koji je 31. V. 1892. pogodio Novsku (Rad JAZU, 1893, 117; Der Tornado bei Novska. Zagreb 1894), zamijetio je da su vagoni vlaka u tamošnjoj postaji izbačeni s tračnica na različite strane te zaključio da je strujanje u tornadu bilo ciklonalno, odn. protusatno. Iz podatka da je vagon mase 13 t odbačen 30 m izračunao je da su i vodoravna i okomita komponenta brzine vjetra pri tlu iznosile oko 250 km/h. Prema smjerovima u kojima su bila razbacana stabla u obližnjoj šumi ustanovio je da su preko nje prešla dva vrtloga s promjerima 800 do 1200 m i 2300 m te da su im staze bile udaljene 1200 do 1500 m. Podatke je upotpunio svjedočenjima očevidaca o jakoj tuči, o oblicima vrtloga i o iznimno niskom tlaku u središtu, a na osnovi kronologije isključivanja telegrafskih postaja zbog grmljavine dokumentirao je gibanje olujne fronte od jugozapada prema sjeveroistoku brzinom od 20 do 30 km/h. Izradivši najposlije sinoptičku kartu, uočio je na širem području četiri slabe depresije te veliki gradijent temperature, kojemu je i pripisao uzrok pojave. Naslijedivši od Stožira nizove meteoroloških parametara za razdoblje dulje od 30 godina, prvi se upustio i u proučavanje zagrebačkih klimatskih prilika (Rad JAZU, 1897, 131). Kao najpogodniji parametar za početno istraživanje uzeo je količinu oborine. Primjenom harmonijske analize istražio je moguću periodičnost u vremenskom nizu oborine i utvrdio postojanje perioda od 30,5 godina. Primjenjujući tu metodu na protoke Save kraj Stare Gradiške, pronašao je oscilaciju istovjetnoga perioda, s tim da maksimum protoka Save kasni dvije godine za maksimalnom količinom oborine, čime je dao i rani prinos hidrologiji. U nastavku rada ustanovio je postojanje još nekih manjih perioda, a zatim istražio i srednji godišnji hod te utvrdio lipanjski i listopadski maksimum količine oborine, lipanjski maksimum broja oborinskih dana te listopadski maksimum intenziteta oborine. U Opservatoriju je također redovitim mjerenjem vremena prolaska zvijezda kroz mjesni meridijan 1892. utemeljio službu točnoga vremena, koju je i poslije unaprjeđivao, npr. nabavom ure njihalice Rieflerove konstrukcije (1905) te radijskim prijmom vremenskoga signala iz inozemstva (1913). Uključio se i u rad Potresnoga odbora, koji je pri JAZU vodio J. Torbar, a učvršćenju zanimanja za seizmologiju pridonio je postavivši 1906. u Opservatoriju seizmograf tipa Vicentini, čime je utemeljio zagrebačku seizmološku postaju, uzdignuvši je ubrzo na razinu najboljih u Europi nabavom seizmografa tipa Wiechert, s masom njihala 80 kg (1908) i 1000 kg (1909). Poticao je istraživanja i na području geomagnetizma, pa je njegov asistent A. Kugler 1915. proveo mjerenja deklinacije i vodoravnoga intenziteta Zemljina magnetnoga polja u hrvatskim krajevima sjeverno od Kupe i Save. Prikupljene podatke objavljivao je kao mjesečna i godišnja izvješća Opservatorija na hrvatskom i na njemačkom jeziku, razmjenjujući ih sa srodnim domaćim i inozemnim izdanjima, a naputke za motrenje potresa (1901) te oborina (1907) tiskao je i samostalno. U svjetskim se razmjerima ističe njegova iscrpna raščlamba potresa kraj Pokupskoga 8. X. 1909 (Godišnje izvješće Zagrebačkog meteorološkog opservatorija, 1909; pretisak njem. inačice Das Beben vom 8. X. 1909. Zagreb 1977, engl. inačica u: Geofizika, 1992). Pouzdano utvrdivši epicentar, od više je europskih postaja zatražio kopije seizmograma toga potresa te s njih očitao nastupna vremena pojedinih potresnih valova, a u obzir je uzeo i podatke nekih drugih jakih potresa. U skladu s tada pretežnim shvaćanjem kako se svojstva Zemljine unutrašnjosti ravnomjerno mijenjaju s dubinom ili su čak stalna, očekivao je da će dobiti dvije hodokrone, tj. krivulje koje pokazuju koliko vremena treba potresnomu valu da iz žarišta dođe na određenu udaljenost od epicentra (jedna se odnosi na longitudinalne valove, a druga odgovara sporijemu, transverzalnomu valu). Umjesto takve jednostavne slike, primijetio je da do seizmoloških postaja udaljenih 300 do 700 km od epicentra stižu čak četiri vala. Budući da je nemoguće da se iz potresnoga izvora rasprostire više od dviju spomenutih vrsta valova, nametnulo se jedino moguće objašnjenje: nije riječ o četirima različitim valovima, nego su do nekih mjesta iste vrste valova zbog refrakcije putovale različitim putanjama, iz čega proizlazi da unutrašnja građa Zemlje mora biti složenija nego se mislilo. Najjednostavniji model Zemlje kojim se moglo objasniti takvo opažanje uključivao je postojanje plohe u Zemljinoj dubini na kojoj se naglo mijenjaju svojstva stijenske mase, pa se potresni valovi na njoj lome i odbijaju. Nakon mnogih pokušaja našao je da se teorijske hodokrone najbolje slažu s opažanjima ako se pretpostavi da se takva ploha diskontinuiteta nalazi na dubini od pedesetak kilometara. Pokazalo se da je otkrio graničnu plohu između Zemljine kore i plašta, što je jedno od najvećih znanstvenih otkrića postignutih u Hrvatskoj i glavni prinos svjetskoj znanosti objavljen u nekom domaćem izdanju. U tom je radu, jednom od prvih u svijetu u kojima se polazeći od površinskih opažanja utemeljeno zaključuje o svojstvima Zemljine unutrašnjosti, razmotrio i druga temeljna pitanja tadašnje seizmologije, među ostalima potencijski zakon porasta brzine potresnih valova s dubinom (Mohorovičićev zakon), nov postupak određivanja dubine žarišta potresa, hodokrone reflektiranih i konvertiranih valova potresa te stvarnu prirodu maksimalne faze na seizmogramima. Na značenje prinosa prvi je upozorio H. Benndorf (Gerlands Beiträge zur Geophysik, Leipzig 1912, 11), a otkriće je potom navođeno u znanstvenim časopisima i udžbenicima te najposlije priznato uvođenjem termina Mohorovičićev diskontinuitet, skraćeno Moho, pročuvši se napose 1961, kad se u sklopu američkoga projekta Mohole počelo s bušenjem Zemljine kore do plašta (obustavljeno 1966). Jednostavan je i vrijedan Mohorovičićev postupak lociranja epicentra potresa s pomoću tzv. epicentrala (Gerlands Beiträge zur Geophysik, 1915–18, 14). Bavio se i seizmometrijom, predloživši konstrukciju novoga tipa seizmografa (Rad JAZU, 1917, 217; zbog nedostatka novca neostvareno) te metodu za jednoznačno određivanje konstanta mehaničkih seizmografa (napose trenja), razmatrao je probleme postojećih instrumenata i kritički prosuđivao stanje u seizmološkim opservatorijima u svijetu, zauzimajući se za standardizaciju i naglašujući ulogu održavanja točnoga apsolutnoga vremena u postajama (Bulletin of the Seismological Society of America, Stanford 1924, 1). Baveći se i drugim aspektima proučavanja potresa i njihovih posljedica (Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, 1909, 3; 1911, 2–10; engl. inačica u: Geofizika, 2009, 1), definirao je potresnu opasnost (napose na području Zagreba), dokazivao gospodarsku opravdanost ulaganja u protupotresnu gradnju te promicao strog nadzor kakvoće gradnje. Iznio je 15 temeljnih pravila za gradnju zgrada što sigurnijih od potresa, koja su sva u skladu s načelima suvremene aseizmičke gradnje, pokazao i kako se računaju sile koje tijekom potresa djeluju na pojedine dijelove građevina, ističući opasnost od rezonancije te s tim u svezi nužnost dinamičkih, a ne samo statičkih proračuna. Stručne, znanstveno-popularne i prigodne prinose objavljivao je i u periodicima Hrvatski dom (1878), Program Kralj. nautičke škole u Bakru (1883–84, 1887–91), Meteorologische Zeitschrift (1887–89, 1891–92, 1922), Nastavni vjesnik (1895), Agramer Zeitung (1897, 1901, 1905), Hrvatski planinar (1898–1900, 1902), Rad JAZU (1898, 1914–15, 1922), Ljetopis JAZU (1900, 1905, 1912), Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga družtva (1901–02), Godišnje izvješće Zagrebačkog meteorološkog ob(p)servatorija (1901, 1906), Gospodarski list (1901), Šumarski list (1903), Agramer Tagblatt (1905), Dnevni list (1905), Narodne novine (1905, 1909, 1912, 1915–16), Narodnost (Pančevo—Zemun 1905), Obzor (1905–06, 1915–16), Viesti Družtva inžinira i arhitekta (1906; Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta, 1908), Hrvatsko pravo (1909), Izvješća o raspravama Matematičko-prirodoslovnoga razreda JAZU (1914–18, 1923), Jutarnji list (1916), Novosti (1916), Publications du Bureau central séismologique international. Série A, Travaux scientifiques (Toulouse 1925), Zeitschrift für angewandte Geophysik (Berlin 1925) te Gerlands Beiträge zur Geophysik (1926). — Rukopisna ostavština i osobni predmeti čuvaju mu se u Geofizičkom odsjeku PMF u Zagrebu (digitalizirano 2010, mohorovicic.gfz.hr), u kojem su 2005. uređene Memorijalne prostorije, a manji dio korespondencije u HDA, u fondu sina Stjepana, te u NSK. Po njem je 1970. nazvan krater na Mjesecu (nevidljiv sa Zemlje) i 1996. asteroid u glavnom pojasu između Marsa i Jupitera (br. 8422), a njegovim se imenom naziva i granična ploha između kore i plašta na Mjesecu, Merkuru, Veneri i Marsu. Njegovo su ime ponijeli istraživački brod Hidrografskoga instituta u Splitu (1971; danas u HRM) i Geofizički zavod PMF, gdje mu je 1982. postavljeno poprsje u bronci (J. Poljan). Medaljon s njegovim likom uključen je u rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu (K. Angeli Radovani, 1969), koje od 2011. dodjeljuje Nagradu »Andrija Mohorovičić« za znanstvene rezultate i promicanje prirodnih znanosti. U Voloskom su mu postavljeni spomen-ploča na rodnoj kući (1957), skulptura Z. Kolacija (1979) te odljev Poljanova poprsja (2007), a u praškom Klementinumu spomen-ploča s portretom u bronci (M. Zet, 2011). Poštanske marke s njegovim likom objavljene su u SFRJ 1963. i u RH 2007 (serija Znameniti Hrvati), kad su Hrvatska narodna banka i Hrvatski novčarski zavod izdali i prigodni zlatnik (S. Divković). Posvećeni su mu skupovi u Zagrebu u organizaciji JAZU/HAZU, PMF, Državnoga hidrometeorološkoga zavoda i dr. (1957, 1968, 1986, 1998), izložbe uz obljetnicu rođenja 2007. u Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer« u Opatiji, DA u Rijeci i Muzeju Hrvatskih telekomunikacija u Zagrebu te uz obljetnicu otkrića diskontinuiteta 2010. u Tehničkom muzeju u Zagrebu, epizoda dokumentarne TV serije Velikani u sjeni (M. Šarić, 2012) i zabavno-znanstveni festival u Voloskom (2014). — Pionirskim radom na područjima meteorologije i seizmologije Mohorovičić je postavio temelje hidrometeorološkoj i seizmološkoj službi u Hrvatskoj, znatno unaprijedio nastavu fizike na Zagrebačkom sveučilištu te iznimnim znanstvenim rezultatima bitno pridonio globalnomu razvoju geofizike odn. geoznanosti.