MURTIĆ, Edo

MURTIĆ, Edo, slikar i grafičar (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 4. V. 1921 — Zagreb, 2. I. 2005). U Zagrebu završio Obrtnu školu 1939 (E. Kovačević, K. Tompa i E. Tomašević). Zarana se politički i socijalno angažirao; za omladinske novine (Glas omladine) i radničke organizacije oblikovao je ilustracije i plakate (Ujedinjeni radnički sindikati, 1936) te istodobno slikao gradske motive, često radnička predgrađa (Trešnjevka), i izradio seriju linoreza, ilustracije za zbirku pjesama Crveni konj J. Kaštelana (Zagreb 1940). Studirao na ALU u Zagrebu 1939–43 (Lj. Babić), s prekidom 1940–41, kad u Beogradu uči slikarstvo u P. Dobrovića, čije je slobodno tretiranje boje i stvarnosti, kao i ono L. Juneka, presudno utjecalo na njegov izraz. God. 1941. na Babićevu preporuku uči scenografiju u Rimu te slika vedute zasićena kolorita (Koloseum i Via Appia antica). Od 1943. u partizanima, bilježi ratnu svakidašnjicu i stradanja većinom u tušu i gvašu (Bombardirano gradilište, 1944, Ruševine u Šibeniku i Izbjegličko dijete, 1945) te ih potom prenosi u ulja (Na straži, 1946, NMMU). U Topuskom je sa Z. Pricom 1944. organizirao prvu partizansku litografsku tiskaru, gdje su na stihove Jame I. G. Kovačića oblikovali znamenitu pjesničko-grafičku mapu snažne ekspresivnosti (23 litografska lista, Grafička zbirka NSK, GZNSK). Od završetka rata djeluje u Zagrebu, a od pol. 1960-ih i u Vrsaru. U poslijeratnom razdoblju napušta angažiranu umjetnost, okreće se istraživanju likovnih vrijednosti i kolorističkoj koncepciji slikarstva te u doticaju sa svjetlosti i ozračjem Sredozemlja, njegovim trajnim nadahnućem, u ulju stvara Jadranski ciklus (1945–51), blještava kolorita čistih boja (Crvena zemlja, 1947, Brodovi u luci, 1950, Čempresi, 1951; Zadar, NMMU 1950). God. 1951–52. boravi u SAD i Kanadi, upoznaje se sa suvremenom američkom umjetnosti i umjetnicima (J. Pollock, W. De Kooning, J. Brooks), stvara ciklus urbanih krajolika snažna kolorita (Doživljaj Amerike, 1952–53), u kojem pojavnost apstrahira do temeljne oznake (kubusi nebodera, lukovi mosta). Velegradske vertikale i horizontale, dinamičan ritam ulice i energiju grada (Highway, 1952, NMMU; Manhattan, 1952, MSU u Zagrebu, MSUZ) prikazao je ritmičnom strukturom u kojoj su se boje (i linije) sasvim oslobodile vezanosti uz objekte te svojim suodnosima postale sredstvom konstruiranja slike, na način blizak apstraktnoj umjetnosti. Takav pokušaj preoblikovanja stvarnosti čistim slikarskim vrijednostima približio ga je tendencijama europske moderne, čime je pozitivno utjecao na slikarstvo ne samo u Hrvatskoj nego i šire te pobudio veliku pozornost javnosti i kritike, posebno zagovornika socijalističkoga realizma. Potom je u zagrebačkim javnim interijerima 1953–55. oblikovao nekoliko murala na kojima se izražavao u geometrijskoj stilizaciji (Glavni kolodvor) ili potpunoj apstrakciji (IRB, strop kavane »Neboder«), izazvavši (pogotovo onim u Ritz baru) ponovo polemike, u koje su se uključili i članovi skupine Exat 51. Istodobno, nadahnut mediteranskim motivima, posebno istarskima, započinje cikluse Sluh mora (1953–54) i Opatijski ciklus (1954–56), u kojima se približava lirskoj apstrakciji (Igračke mora, 1954, MSUZ; Ranjena školjka, 1954, NMMU), katkad reducirajući stvarnost na kaleidoskopsko prelamanje obojenih polja (Vedar dan, 1955, MSUZ). Preko tašističkih prosedea u ciklusu Otoci sna (1956–60) dolazi do informela, apstraktnih, gotovo monokromatskih djela. Ustegnuvši se od boja, reduciranom paletom zemljanih tonova, impastom, reljefnim površinama i teksturama naglašuje dinamiku fakture, njihovom materičnom ekspresijom naslućuje sprženo mediteransko tlo (Smeđe zasićenje, 1959, Smeđi prostori, 1962, obje MSUZ; Istarska zemlja, 1962), a prskanje, grebanje i izlijevanje često gustih, gotovo asfaltnih tvari (S crvenim akcentom, 1961, Jesenja slika, 1962; Zatvorena forma, 1962, MSUZ) postupno ga dovodi i do energičnije geste, originalnoga spoja informela i gestualnoga slikarstva (Bijela podloga, 1962, Oluja, 1963; Bijeli odlazak, 1964, MSUZ). Potom se u potpunosti vraća boji te od pol. 1960-ih stvara veliku kolorističku sintezu. Postupno pročišćuje izraz do čiste boje te uz pomoć energične geste doseže vrhunce kolorističke ekspresije (Susret ljubičastog i Zeleno smirenje, 1965, NMMU; Bezbrižni poliptih, 1971, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Crveni znak, 1975), koja kulminira u seriji slika velikoga formata 1978, u dramatičnim kompozicijama s crnim, dijagonalnim širokim potezima, gotovo plohama, u dinamičnim sudarima te najčešće koloristički vrlo živom jezgrom praskavih mrlja i linija (Agresivni susret, 20. siječnja 1978, O. K.; Ofenziva, NMMU). Obuzet mediteranskim ozračjem i motivima, 1980-ih obnavlja figurativni izraz; u ciklusu Jedno ljeto sočnim, raskošnim koloritom i dinamičnom gestom slika bujne, hedonističke krajolike, raskošne proplamsaje energije prirode, rastvarajući ih u boju i svjetlost (Ispod grana, more i Darovi zemlje, 1980, Užareni vinogradi, 1981). Istodobno ponire u makabrične sadržaje, započinje ciklus Oči straha te oblikuje grafičke mape Jama (1982, s Pricom, tekst Kaštelan), vraćajući se Kovačićevoj poemi, i Zavjet za Epetion (1984, pjesme Kaštelan). U ciklusu obnavlja ekspresionistički izraz, lica reducira na znakove (otvorene čeljusti, razrogačene oči), uranja ih u mrak, odrješitim potezima tvoreći dinamične strukture (Otvoreni krik, 1981; Oči straha, triptih, 1983, NMMU). Takvi sadržaji odrazili su se i u ciklusima mediteranskih krajolika (Požar, 1985–90) koji su slijedili; okrenuvši se tamnijim dijelovima palete i još dramatičnijoj ekspresiji, počeo je prikazivati drugu, zlokobnu stranu prirode i njezine kipteće energije (Žuta oluja, 1987, Noćna mora i Mediteranski vrt, 1990, Agresivni krajolik, 1993). Potkraj 1990-ih ponovo se vratio apstrakciji, velikim kompozicijama intenzivna kolorita i spontane, nervozne geste (ciklus Montraker, motivi napuštenoga kamenoloma kraj Vrsara, 1995–98; Konac stoljeća, 2000, Svečanost i Za Juru, 2001, Katedrala, 2003). Oblikovao je grafičko-pjesničke mape (Skoplje u tvojim očima, Kaštelan, 1964, Sadržaj vjetra, V. Gotovac, 1971, Nadopis obojenog žbunja, O. Davičo, 1976, Viva la muerte, M. Krleža, predgovor Z. Maković, 2000, Federico García Lorca, predgovor T. Maroević, 2004, sve u GZNSK; Crna jedra, Gotovac, predgovor Č. Prica, 1995) te ilustrirao ili likovno opremio knjige Malibu V. J. Hoyta (Zagreb 1946), Jubav (Zagreb 1960), Srž (Novi Sad 1961) i Poezija (Zagreb 1964) D. Ivaniševića, Izabrana djela Kaštelana (Zagreb 1983) i Price (Zagreb 1995). Bavio se i oblikovanjem plakata, često skupnih (Velika obrtnička izložba, 1938; Suvremena jugoslavenska umjetnost, 1957) i svojih izložba (Murtic, Galerie d’art international, 1980; Murtić, izložba u Umjetničkom paviljonu, 1998) te političkih (Proslavimo Dan ustanka, 1945), turističkih (Opatija, 1955; Jugoslavija, 1986) i dr. Izražavao se u svim slikarskim i grafičkim tehnikama, a svoje motive prenosio je i u tapiserije (hotel »Libertas«, Dubrovnik, 1969; Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski«, Zagreb, 1973), mozaike (murali u poštanskim uredima u Poreču i Rijeci, 1967. i 1969, Šušnjarska borba u Brestovcu kraj Požege, 1968, u osnovnoj školi u zagrebačkim Gajnicama i Spomen-kosturnica u Čazmi, 1970, u Istarskom narodnom kazalištu, Pula, 1989; dionica Bijele ceste, Dubrova kraj Labina, 2004) te posebno uspjelo u keramiku (Tanjur i Keramička ploča, 1956, MSUZ; pano u paviljonu FNRJ na Expo u Bruxellesu, 1958; murali u predvorju zgrade Vodoprivrede u Zagrebu, 1974–75, i ispred Galerije Adris u Rovinju, 2001) i emajl (Emajl, 1972; murali u hotelu »Parentium« u Poreču, 1970, poslovnici Zagrebačke banke u Zagrebu, 1975, i Termama Tuhelj, 1982), u kojima je zbog sjaja ocaklina njegov originalan kolorizam dolazio do punoga izražaja. Oblikovao je i scenografije za predstave K. Spajića u Zagrebačkom dramskom kazalištu (J. Giraudoux, Apolon iz Bellaca, L. Pirandello, Sicilski limuni, obje 1955), V. Habuneka u HNK (I. Stravinski, Slavuj, 1958; C. W. Gluck, Orfej, 1960) i Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« (W. Shakespeare, Na tri kralja, 1971) te koreografa F. Horvata (K. Baranović, Licitarsko srce, 1984). Samostalno je izlagao, među ostalim, u Pragu (1946), Zagrebu (1948. s Pricom i N. Reiserom, 1953–56, 1959, 1962–65, 1970–76, 1978, 1981 – Nagrada »Vladimir Nazor«, 1982. s Pricom, 1983–84, 1986–88, 1990. retrospektiva, 1991, 1993, 1995, 1998–2001, 2002. retrospektiva, 2003, 2015), New Yorku, Pittsburghu i Los Angelesu (1951–52. s V. Šeferovom), Beogradu (1953–54, 1960, 1964, 1965. s Gorankom Vrus-Murtić i M. Galićem, 1974, 1976–77, 1983–87), Rijeci (1953, 1966, 1973–74, 1980, 1984, 1986, 1995–96, 1999), Bruxellesu (1955), Beču (1957, 2004), Milanu (1959, 1963, 1971–72, 1975, 1980), Ljubljani (1960, 1979–80, 1983–84, 1988, 1999, 2002, 2004), Rimu (1960), Parizu (1963, 1980–82, 1984, 1999, 2002), Düsseldorfu (1964), Skoplju (1964, 1982. s Pricom, 1988), Zürichu i New Yorku (1965), Splitu (1966, 1982, 1984, 1987, 1996, 1998, 2001, 2003), Bjelovaru (1967, 2004), Ženevi (1968, 1991), Trstu (1969, 1974, 1986, 1991, 1994, 1996–97, 2000), La Speziji (1970, 1973, 1978, 1981, 1983, 1985), Osijeku (1970, 1994, 1998, 2000), Zadru (1971, 1980–81, 1984), Chicagu (1972, 1981), Dubrovniku (1972, 1980, 1985, 1993, 1997–98, 2000–01), Novom Sadu (1972, 1979, 1982. s Pricom), Pordenoneu (1973, 1977, 1983, 1986, 1994), Opatiji (1974, 1993), Rovinju (1974, 1995, 2001), Firenci (1977, 1985), Mariboru (1979, 1999), Veneciji (1979, 1992), Le Touquetu (1981, 1983), Varaždinu (1982, 1986), Velikoj Gorici (1985), Sarajevu (1987, 1990, 1997), Münchenu (1988, 1991), Seoulu (1989), Poreču (1994, 1996, 2004), San Franciscu (1994), Ibizi i Moskvi (2002), Lissoneu (2003). Izlagao je na izložbama ULUH/HDLU (od 1946), Likuma (od 1951) i skupine Mart (Zagreb 1957), na izložbama Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. st. (Zagreb, Moskva, Prag, Varšava 1947–48), suvremenoga jugoslavenskoga slikarstva (Atena, Ankara, Istanbul, Beirut, Kairo, Lyon 1953–1954, Marseille, Bordeaux, Zürich, Stuttgart 1955; Washington, San Francisco 1960, New York 1962), grafike (Ottawa, Venecija 1959, Tokyo 1960, Tel Aviv 1962, Budimpešta 1965) i keramike (Faenza 1959 – priznanje), suvremene jugoslavenske umjetnosti (Ljubljana, Rim, Milano, Varšava 1956–57, Beograd, Prag 1958, Pariz 1959, London 1961, Pariz, Stockholm, Rim, Bombay 1962, Bruxelles, Rim, Manila 1979) i izložbi Umjetnost u Jugoslaviji kroz stoljeća (Pariz 1971), na izložbama moderne hrvatske keramike (Beč 1956), suvremenoga hrvatskoga slikarstva i kiparstva (Erlangen 1957, Bratislava, Prag 1958, Washington 1966, Prag 1970) i moderne hrvatske umjetnosti (Željezno 1966, Mainz 1977), na međunarodnim grafičkim (Tokyo 1953, 1966, 1970–74; Ljubljana 1955, 1959, 1961 – nagrada, 1971–77, 1985, 1993, 1999; Firenca 1972; Krakov 1974; Le Touquet 1981, 1983 – nagrada; Maastricht 1993; Split 2003; Venecija 2004 – nagrada) i slikarskim bijenalima (Lissone 1963 – nagrada, 2003 – nagrada za životno djelo), na Međunarodnoj izložbi originalnoga crteža (Rijeka 1968, 1970, 1972 – nagrada, 1974, 1978 – nagrada, 1980, 1984, 1986 – nagrada, 1988), na bijenalima u Veneciji (1958, 1964, 1972) i São Paulu (1967, 1983), izložbama Carnegie Prize (Pittsburgh 1958, 1967), Documenta (Kassel 1959), Trigon (Graz 1963, 1965) i Nova tapiserija (Pariz 1985). Sudjelovao i na izložbama partizanske likovne umjetnosti (Split, Dubrovnik, Zagreb, Rijeka, Ljubljana 1945; Zagreb 1949, 1955, 1974–75, 1981), NOB u djelima likovnih umjetnika (Zagreb, Beograd 1976, 1985) i Umjetnost hrvatskoga antifašističkoga otpora (Zagreb 1994), na zagrebačkim grafičkim izložbama (1948, 1957–58), na izložbama Riječki salon (1954, 1956, 1959 – nagrada, 1961, 1963), Gradske galerije suvremene umjetnosti (Zagreb 1955), Zagrebačka izložba grafike/Hrvatski trijenale grafike (Zagreb 1960 – nagrada, 1970, 1974 – nagrada, 2000–03), Beogradski trijenale (1961 – nagrada, 1964–70, 1988), Porečki annale (1963–66, 1970, 1972, 1975, Zagreb 2001), Zagrebački salon (1965–66, 1970–71, 1973, 1974 – nagrada, 1975, 1986 – nagrada, 1987, 1993), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1968–69, 1975, 1996–2002), Bijenale suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1990), Mediteranski bijenale (Dubrovnik 1997 – nagrada), Hrvatski trijenale akvarela (Karlovac 1998, 2001), na tematskim izložbama Pola vijeka jugoslavenskoga slikarstva (Zagreb 1953), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, Zagreb 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Jugoslavensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961 (Zagreb 1981), Enformel 1959–1962 (Zagreb 1981), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Tapiserija u Hrvatskoj (Zagreb 1988), Turistički plakat u Hrvatskoj 1925–88 (Zagreb 1988), Hrvatski politički plakat 1940–1950 (Zagreb 1991), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), Stoljeće hrvatskog dizajna (Zagreb 1998), Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2000), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004). Djela su mu posmrtno izložena na samostalnim izložbama u Zagrebu (2005–06, 2010–11, 2014), Novom Sadu (2006), Rovinju i Sarajevu (2008), Opatiji (2009. s D. Džamonjom), Velikoj Pisanici (2010) i Splitu (2012) te na izložbama Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2007), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2010) i Apstrakcija – Modernizam i suvremenost (Zagreb 2012). Murtić je jedan od osnivača skupine Mart 1957. i zagrebačke Galerije Forum 1969. U 1950-ima odigrao je bitnu ulogu na domaćoj likovnoj sceni te se ubrzo prometnuo u istaknutoga protagonista apstraktnoga slikarstva u nas, osobito apstraktnoga ekspresionizma. Njegovo djelo, uvijek blisko aktualnim svjetskim zbivanjima, prepoznato je već od pol. 1950-ih i u svijetu (E. Langui, J. Cassou, G. Marchiori, M. de Micheli, M. Seuphor, G. Plazy, M. Ragon, P. Restany). O njem su za TV Zagreb/HTV snimljene emisije Beskonačnost boje – Edo Murtić (serijal Portreti i susreti, A. Viculin, scenarij Gotovac, 1965) i Suvremenici – Edo Murtić (S. Hoti, 1998, uvodni esej Maković) te dokumentarni filmovi Edo Murtić – prostori boje, Likovni portreti: Edo Murtić i Edo Murtić 1921–2005 (M. Bešlić, 1996, 2002, 2005), a za Gama studio film Stina (R. Grlić, 2002). Hrvatska je pošta 2005. u seriji Hrvatsko moderno slikarstvo izdala poštansku marku s prikazom njegove slike Zadar iz 1950. Bio je redoviti član HAZU od 1997. Dobitnik Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2001.